Ideja povlačenja dionica Tesla Motorsa s burze prošle je godine izazvala brojne pozitivne i negativne reakcije. No iza te ideje kriju se pokušaji rješenja tržišnih proturječja. Pomalo paradoksalno, tu se mogu pronaći i potencijalni obrasci drukčijeg razvojnog modela i za zemlje poput Hrvatske.
Mnogi medijski eksponirani poduzetnici, financijski stručnjaci i ekonomski analitičari kao jedan od ključnih problema Hrvatske navode nedostatak zdravih mehanizama tržišta kapitala koji bi, prema njihovom mišljenju, omogućili nove investicije i potaknuli rast ekonomije u svim njenim segmentima, uključujući i sektor inovacija i novih tehnologija. Razvijanje kulture ulaganja i dioničarstva putem tzv. venture capital fondova u raznim oblicima, od takozvanih sjemenskih koji ulažu u inicijalne faze razvoja poduzeća (tzv. seed capital) do onih koji bi ulagali u specijalizirane grane privrede, ključno je, prema zagovornicima tog modela, za stvaranje dodatnih izvora financiranja koji bi onda unaprijedili uvjete pokretanja poslovanja u Hrvatskoj i potaknuli razvoj poduzetništva i ekonomije općenito.
Iako je takav način razmišljanja smislen iz više perspektiva, a Hrvatskoj bi itekako dobro došla veća konkurencija u sektoru bankarstva, gdje praktički postoji monopol jednog bankarskog modela bez ikakve konkurencije kao i veća diverzifikacija te razvijenost fondovske industrije, što bi uistinu jednom određenom segmentu poduzeća otvorilo potpuno nove mogućnosti financiranja, svejedno postoje i ograničenja o kojima se rijetko govori. Na primjer, u kolovozu 2018. godine, generalni direktor Tesla Motorsa, Elon Musk, objavio je tweet u kojemu najavljuje otkup dionica svoje kompanije, u tom trenutku s tržišnom kapitalizacijom vrednijom od General Motorsa (GM), čime bi ih povukao s burze, odnosno tržišta, i zadržao u dugotrajno stabilnom vlasništvu ograničenog broja privatnih investitora. Taj događaj komentatori su vrlo pozitivno prihvatili, a mnogi su u njemu vidjeli potez koji će Tesli osigurati stabilniji i brži razvoj.
Kako je to moguće, i što je zapravo bio razlog da CEO i osnivač poduzeća koji svoj uspjeh naizgled duguje upravo tržištu i mogućnosti privlačenja kapitala putem tržišnih mehanizama odlučuje razmišljati o povlačenju svoje kompanije s tržišta? Naposljetku, tržište je to koje je i odredilo vrijednost Tesle te usprkos relativno maloj godišnjoj proizvodnji od 100.000 automobila ostvarenoj 2017. godine.
Izvor vrijednosti Tesline dionice
Tržišna kapitalizacija Tesla Motorsa iznosi 60 milijardi dolara, 6 milijardi više od GM-a čija godišnja proizvodnja prelazi 10.000.000 automobila diljem svijeta. Elona Muska i dionice njegovih poduzeća tržišta jednostavno ne tretiraju na isti način kao druga poduzeća iz iste branše. Dok kod poduzeća tipa GM-a, Forda, Fiat-Chryslera, pa čak i Ferrarija, ulagači vrlo pažljivo gledaju sve tzv. fundamente odnosno bazične pokazatelje poslovanja poput broja proizvedenih i prodanih automobila, rast/pad potražnje, rast/pad troškova proizvodnje i kao najvažniji naravno – profitabilnost, kod Tesla Motorsa gleda se budući tržišni potencijal, a vrijednost brenda se prije svega odnosi na vrijednost vizije poduzeća, a ne na trenutne fundamente. Najbolji dokaz tome činjenica je da Tesla Motors od trenutka izlaska na burzu (IPO) 2010. godine do sada još niti jednu poslovnu godinu nije završila s pozitivnim rezultatom dok je primjerice GM koji je na burzu nakon bailouta (spašavanja putem države tijekom financijske krize) izašao 2010. godine te je do sada dioničarima podijelio preko 70 milijardi dolara kreiranog profita. Očito je da je Tesla Motors do sada itekako imao benefite od tržišnih mehanizama i time još zanimljivijima postaju razlozi koji su osnivača te firme nagnali na razmišljanje o povlačenju s burze. Odgovor na to pitanje je zapravo začudno jednostavan.
Bez obzira na sve dosadašnje prednosti koje je Tesla imao od tržišnih mehanizama i relativno dugačak period u kojem je njena vrijednost uspijevala odolijevati klasičnim tržišnim zakonitostima (zbog karizme osnivača i vizije koju kompanija projicira na cijelu auto industriju, ali i ekonomiju općenito), prije ili kasnije tržišne zakonitosti počnu nametati svoja pravila i pokušavaju Teslu podvrgnuti istim kriterijima definiranja vrijednosti kompanije kao i druge sudionike tržišta. Ti kriteriji su prije svega vezani uz pritisak na kratkoročno kreiranje profitabilnosti kompanije. Glavni instrument za određivanje vrijednosti poduzeća su financijski izvještaji na godišnjoj i kvartalnoj razini. Na temelju godišnjih financijskih izvještaja određuje se poslovni rezultat za proteklu financijsku godinu i odlučuje se o isplati dividendi dioničarima. Razumljivo je da je dioničarima stoga glavni prioritet da ti financijski izvještaji pokazuju što veću profitabilnost kompanije. Kako u tome ne bi dolazilo do pretjeranih iznenađenja, sve kompanije izlistane na burzama moraju objavljivati i kvartalne financijske izvještaje koji služe kao određeni semafor i indikator onoga što dioničari mogu na kraju godine očekivati.
Iako su inicijalno dioničari Tesla Motorsa ulagali u dugoročnu viziju kompanije, i to više kao tzv. emocionalni investitori nego kao klasični racionalni ulagači, i oni su mogli itekako biti zadovoljni porastom cijene dionica Tesla na temelju “hajpa” koji je kompanija oko sebe stvorila, s vremenom je sve više i tih inicijalnih emocionalnih investitora počelo zahtijevati odgovarajuće pozitivne poslovne rezultate u ritmu kojeg nameće tržište, a u dioničarsku strukturu se s vremenom počeo uključivati i sve značajniji broj institucionalnih spekulantskih investitora koji su ulagali s ciljem očekivanja zarade od gubitka cijene dionica Tesla (tzv. short-selling). Sve to je na Teslu počelo stvarati pritisak ostvarenja kratkoročnih financijskih ciljeva koji jednostavno nisu bili kompatibilni s vizijom i misijom kompanije čiji je cilj ne samo isporuka najboljeg električnog automobila za široko tržište već i promjena cijele paradigme upotrebe automobila, pogotovo iz perspektive njegovog korištenja kao malog skladišta električne energije i vizije integracije u decentralizirane sustave proizvodnje električne energije temeljene na korištenju solarnih fotovoltaičnih panela i obnovljivim izvorima energije.
Razrješenja površnih proturječja
Elon Musk je spoznao da tržište koje razmišlja kratkoročno jednostavno nije adekvatan instrument za ostvarenje ciljeva koje on s Tesla Motorsom (ali na vrlo sličan način i sa drugim kompanijama koje je pokrenuo) želi postići. Paradoksalno, time je Elon Musk postao žrtva instrumenta kojemu duguje svoj dotadašnji uspjeh i na vrlo plastičan način je pokazao što je zapravo najveći problem i gdje leže ograničenje tržišta kao instrumenta financiranja poduzeća. Iako njegov pokušaj uklanjanja Tesla Motorsa s tržišta za sada nije uspio, zanimljivo je promatrati dalje tko su bili potencijalni najzainteresiraniji investitori koji bi podržali Muskov plan o micanju Tesle s burze. To su uglavnom bili suvereni institucionalni investitori – državni saudijski investicijski fond, katarski investicijski fond, norveški investicijski fond, Volkswagen sa značajnim udjelom suverenih investitora u svojoj vlasničkoj strukturi, mirovinski fondovi i sl. Zajednička karakteristika svih navedenih investitora je da su po samoj logici toga što su suvereni i pod upravom država orijentirani na dugoročna ulaganja i nemaju pritisak stvaranja kratkoročnog profita na način na koji to imaju tržišni investitori. Naizgled kontradiktorno klasičnim liberalnim dogmama koje zagovaraju tržište kao najefikasniji mehanizam poticanja inovacija i ekonomskog razvoja, Musk je shvatio da su država i državni mehanizmi financiranja jedini koji mu mogu omogućiti ostvarivanje vizije promjene svijeta. Mehanizmi tržišta jednostavno nisu dizajnirani na način koji bi omogućio dugoročno vizionarsko planiranje.
Taj fenomen je zapravo je dosta logičan i akademski dobro istražen i objašnjen. Mariana Mazzucato, profesorica ekonomije s University Collegea u Londonu i direktorica Instituta za inovacije i svrhu javnih institucija, svojim znanstvenim istraživanjima dokazuje da je javno financiranje u podlozi svih uspješnih inovativnih kompanija – od Applea koji je globalno komercijalizirao cijeli set tehnologija razvijenih javnim sredstvima (GPS, touchscreen, žiroskop, …) preko Googlea i Amazona pa do Virgin Galactica, SpaceXa i na kraju krajeva i Tesla Motorsa. Stabilnost i pouzdanost dugoročnog financiranja putem države i državnih entiteta ne može biti zamijenjena nikakvim tržišnim mehanizmima i može biti samo ograničeno efikasna u razvoju moderne ekonomije utemeljene na znanju i inovacijama.
Pravi put za stvarni prosperitet je za jačanje i razvoj dugoročnih mehanizama i infrastrukture financiranja koji će javna sredstva staviti u funkciju ne samo partikularnog razvoja pojedinih kompanija, nego u razvoj novih ekonomskih koncepata. Takav pristup bi osim na kompanije stvarao pozitivan učinak na cijelo društvo. Radi se o segmentu u kojemu Hrvatska, i druge zemlje srednje i istočne Europe, još više zaostaju za najrazvijenijim državama svijeta nego u razvijenosti tržišnih financijskih instrumenata. Na kraju, kao što Mazzucato zagovara, potrebno je pronaći mehanizam koji će moći izračunati komponentu javnog doprinosa komercijalizaciji svakog pojedinog proizvoda ili usluge te je na adekvatniji način uključiti u raspodjelu profita koji kompanije ostvaruju na tržištu. Tek na taj način, naša društva mogla bi napredovati i stvarati ekonomiju koja će služiti poboljšanju kvalitete života zajednice kroz stvaranje nove vrijednosti, a ne maksimizaciji profitabilnosti kompanija i njihovih vlasnika putem materijalne ekstrakcije kao što je slučaj u današnjem dominantom ekonomskom modelu.