U posljednjih nekoliko godina u svjetskoj i domaćoj politici smo se nagledali i naslušali stvarno groznih stvari. Nije nedostajalo ni skandaloznih izjava ni bezočnih kadroviranja, ali ni izravnih politika za koje se mislilo da pripadaju nekim bivšim, davno nadiđenim vremenima. Premda se zaista radilo o anticivilizacijskim ispadima i potezima, prevladavajuća reakcija je bila uglavnom impotentna. Zapravo se svodila na zgražanje.
Ako izuzmemo strah onih koji su tim politikama izloženi te sve izraženiju ekonomsku nesigurnost, zgražanje možemo bez previše oklijevanja proglasiti ključnom “političkom emocijom” protekle petoljetke. Dvije vrste političkih trendova su prvenstveno motivirale zgražanje. Prvi je vezan uz korupciju i bahatu samovolju političara, dok se drugi odnosi na sve izraženije fašističke tendencije – ako ne one izravne, onda one revizionističke.
Pored ta dva trenda, prisutna su i dva adresata zgražanja. Prvi je, uz same političare, pronađen u onima koji unatoč svemu i dalje glasuju za njih, dok drugi predstavljaju civilizacijske norme ili demokratske institucije kao takve. Uz prvi je vrlo često vezan i klasni prijezir. Radi se o zgražanju nad “glupim” i neobrazovanim ljudima koji svoj glas i podršku daju korumpiranim ili šovinističkim političarima. Pritom se njihova socijalna situacija uglavnom prešućuje. A uz drugi je vezano određeno povijesno sljepilo: naprosto se zanemaruje činjenica da su sve te demokratske institucije i civilizacijski standardi politički izboreni, najčešće kroz radničke borbe, kao i da su oni i dalje poprišta političkih sukoba, a ne kulisa moralnih lajfstajla.
Kao što smo napomenuli, zgražanje sa sobom uglavnom nosi klasnu dimenziju. U tome nema ničeg novog ako znamo povijesne navike viših i srednjih klasa, no današnjica nosi sa sobom i dodatnu dimenziju. Za razliku od kraja devetnaestog i duže dijela dvadesetog stoljeća, radnička je klasa bila politička organizirana. To ne znači da su njeni pripadnici bili u potpunosti lišeni skandaloznih ili šovinističkih sklonosti. To samo znači da su im organiziranost i političko obrazovanje činili stavove uvjerljivijima i konzistentnijma. Da su se imali na što osloniti u suočavanju sa svijetom.
Klasna dimenzija
Kako pokazuju brojna istraživanja, ali i sociološko-memoarske studije poput one Didiera Eribona, današnji politički refleksi nižih klasa, koji uključuju izborne sklonosti ekstremno desnim ili fašističkim strankama, u prvom su redu izraz antiestablišmenstskog bunta, a ne organizirane politike ukorijenjene u njihovoj svakodnevici. Kao što je to bio slučaj sa socijalističkim i komunističkim strankama koje su ih organizirale u prošlosti. Za razliku od pripadnika viših klasa oni socijalnu atomizaciju koja predstavlja neprijeporan trend u suvremenim društvima ne doživljavaju kao priliku za realizaciju individualne autonomije. Ona kod njih luči samo strah. Koji onda desničarski političari, u situacijama oslabljene konkurencije slijeva, usmjeravaju ka izbjeglicama i drugim lažnim neprijateljima.
U takvom društvenu kontekstu, oni obrazovaniji i ekonomski zaštićeniji, imaju tu privilegiju da politiku misle u visoko intelektualnom kontekstu morala i ideologija. A svako odstupanje od propisanih moralnih i ideoloških vrijednosti predstavlja priliku za zgražanje. Ponavljamo, zgražanje je sasvim legitimna reakcija na trendove kojima svjedočimo, samo je problem što ono kao politika ne predstavlja odgovor na te trendove već tek političku utjehu u osjećaju superiornosti.
Ironija je pritom, barem u domaćem kontekstu, da oni koji se pozivaju na civilizacijske tekovine potpuno zanemaruju i odbacuju političke strategije i taktike onih koji su se za te tekovine izborili. Doslovno vlastitom krvlju. Zamislite da su se komunistički intelektualci i partizani zgražali nad seljacima iz pro-četničkih ili pro-ustaških naselja i odbijali tamo provoditi političku edukaciju i mobilizaciju. Rezultat je povijesni paradoks: onda se ovi koji se danas zgražaju ne bi imali na osnovu čega zgražati.
Da zaključimo: zgražanje nad nazadnjačkim politikama je normalna reakcija, ali nije efikasna politika. Naprotiv, ono samo daje dodatno pogonsko gorivo reakcionarnim snagama. Pogotovo u vremenu društvenih mreža i klikbejta u kojima logika – red provokacija red zgražanja – samo dalje snaži one koji provociraju jer stječu imidž antiestablišmentskih heroja. Kanite se zgražanja.