Izrazito poznatim, no kaotičnijim od hrvatskog, čini se Nacrt zakona o nauci i istraživanjima koji je neposredno pred zimski raspust pušten u javnu raspravu u Srbiji. Njime se u potpunosti razdvaja obrazovna od znanstvene djelatnosti. No, dok je plan u Hrvatskoj bio podijeliti same fakultete na znanstvene i obrazovne, u Srbiji će, čini se, usvajanjem ovog zakona svi fakulteti postati samo obrazovne institucije dok će znanstvena djelatnost biti ograničena na institute.
Nova pravila naime predviđaju zapošljavanje znanstvenika isključivo na institutima, a na fakultetima “samo ako im je osnovno angažovanje u nastavi”. Ta će mjera utjecati na 1500 od ukupno 5000 ljudi zaposlenih u istraživačkim zvanjima. Dok je za institute predviđeno stalno institucionalno financiranje, ono za istraživačke djelatnosti na fakultetima postaje projektnim ili privatnim. No, stvar je gora nego što se iz dosad rečenoga čini. Da bi ohrabrio znanstvenike zaposlene na fakultetima koji se nalaze na rubu protesta, državni tajnik nauke istraživanja i tehnologije Vladimir Popović kazao je kako je “zabluda da će institucionalno finansiranje važiti bezuslovno za sve institute”, prenosi RTS. Drugim riječima, “privatno” i “projektno” financiranje kao i pokušaj razdvajanja ove dvije integralne djelatnosti tek je prvi snažniji korak prema neoliberalizaciji znanosti i visokog obrazovanja.
Iako resorni subjekti tvrde da Srbija nema viška zaposlenih u znanosti, ipak, to ne znači, smatraju istraživači da se stvari neće pogoršati. Iz Ministarstva zasad ignoriraju ove prigovore smatrajući da je svejedno rade li pojedini znanstvenici kao predavači na fakultetima ili istraživači na institutima. Prema zakonu, istraživači će moći ili preći na institute ili biti apsorbirani na fakultetima u nastavnička zvanja (asistente). Akademski radnici upozoravaju da će ova promjena dovesti do suludosti da neće moći raditi u vlastitom polju koje će možda čak i nestati, te će se morati pridružiti drugim, za početak postojećim projektima, van njihove uske specijalizacije. Ako se u obzir uzme visoka specijaliziranost ovih zanimanja, postaje jasno da je Nacrt zakona jedan od čavlića u lijesu znanstvene kvalitete. Tajnik ministarstva Popović je kazao kako se ovim zakonom namjerava riješiti “kaos” u znanosti, Dekan Fizičkog fakulteta, no profesor Ivan Belča naglašava kako “nije rešeno finansiranje fakulteta i da je u visokoškolskim ustanovama ograničen broj nastavnika i saradnika”.
Prvi u nizu koraka u krivom smjeru
Da se na ovaj način ograničava razvoj znanosti na fakultetima, prepoznali su gotovo svi istraživači, no to nije krajnja posljedica ovog čina. Ona može imati dalekosežnije učinke. Uklanjanjem istraživačke djelatnosti sa fakulteta te se institucije (ali i institute također) izlaže većim rizicima od privatizacije i pada kvalitete obrazovnog procesa, što na ovoj razini pogotovo u digitaliziranoj i globaliziranoj ekonomiji nije mala stvar. U idućim komercijalizacijskim potezima do sada potpuno javno financiranje postat će još ograničenije, a pravdanje i pridobivanje sredstava još birokratiziranije. Kao takve birokratizacije potom se rješava kišobranskim pojmovima poput “programskih ugovora” koji određuju ciljeve koje i fakulteti i instituti moraju ispuniti da bi dobili javno financiranje na kraći određeni period, u Austriji i Hrvatskoj taj period iznosi 3 godine. Javno financiranje potom se ograničava na temeljnu djelatnost – odnosno hladni pogon – a javna sredstva za bilo koji razvojni oblik znanstvene djelatnosti počinju ovisiti o samostalnim prihodima. Ako se znanost razdvoji od obrazovanja na fakultetima, ove institucije neće moći osmisliti primjerice softver za stojno prevođenje i prodati ga te time zadovoljiti svoje financijske potrebe, već će se one nužno namirivati od studenata. Budući da ne mogu svi potencijalni studenti plaćati tercijarno obrazovanje, pristup fakultetima postat će dostupan samo bogatijim društvenim klasama.
No, ni to još nije sve. Instituti će se također okrenuti tržištu po istom principu, stoga će zbog brze zarade provoditi sve veći broj primijenjenih istraživanja koja garantiraju brzi povrat, uz sve manji udio skupih, kratkoročno neprofitabilnih i u pravilu javnofinanciranih temeljnih istraživanja na čijim se otkrićima provode primijenjena. Kao i u Velikoj Britaniji, ili u Hrvatskoj, i u Srbiji sada komercijalizacija znanosti počinje razdvajanjem visokoobrazovne i znanstvene djelatnosti. U Hrvatskoj je to spriječeno, sveučilišta su sv još uvijek javna, no siromašna. U Velikoj Britaniji nije spriječeno stoga danas tamo imamo siromašna loše stojeća obrazovna sveučilišta i ona bogata, elitna istraživačka sveučilišta. Detaljno je proces opisan u knjižici Alexa Callinicosa Sveučilišta u neoliberalnom svijetu koja je svakako poučna za zemlje u kojima neoliberalizam još nije rastočio sveučilišta.