Ako je Kosovo ključni lokalitet suvremene srpske nacionalističke mitologije, za kosovske Albance, sličnu ulogu igra kompleks rudnika Trepča. Tamo se proteklih tjedana ponovno odvijao štrajk koji je usput probudio i duhove prošlosti.
Kada je u februaru 1989. novi šef Srbije Slobodan Milošević ukinuo autonomiju Kosova i Vojvodine, to se u srpskim nacionalističkim krugovima doživljavalo kao ispravljanje historijske nepravde. Prema narativu koji je promovirala, između ostalih, i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Titova Jugoslavija bila je odgovorna za veliku nepravdu prema srpskom narodu, koji je podijelila na više republika i pokrajina. Milošević je po dolasku na čelo srpske partije 1986. makijavelistički iskoristio taj narativ da bi se iz aparatčika i bankarskog činovnika pretvorio u vođu srpskog nacionalističkog preporoda. U svemu tome Kosovo je – kao mitska “kolijevka srpstva” – igralo ključnu ulogu.
Socijalistička pokrajina je od 1974. imala visok stupanj autonomije, koji je u mnogim segmentima bio sličan ovlastima koje su imale republike bivše SFRJ. No te su ovlasti 1989. preko noći nestale, na užas kosovskih Albanaca. Još od 1913. mnogi Albanci smatrali su da su izloženi posebnoj represiji srpske države. No, pad šefa UBDE Aleksandra Rankovića 1966. te kasnije osnivanje Univerziteta u Prištini, a onda i Ustav iz 1974. (uz ekonomski bum istih godina) omogućili su da se albansko stanovništvo počinje identificirati s jugoslavenskom državom. Političke i ekonomske krize 1980-ih sve su međutim vratile na staro, a nakon gušenja studentskih prosvjeda 1981. i dolaska Miloševića na vlast pet godina kasnije, ponovno se vratilo uvjerenje kako Jugoslavija nikada neće prihvatiti Albance kao ravnopravni narod.
Rudnik Trepča bio je važan faktor svih ovih događaja. Radi se o izvoru ruda čija je ekonomska vrijednost doista velika, zbog čega logično ima i veliku političku važnost. Slavu je stekao već u Srednjem vijeku, a prva strana koncesija za modernu industrijsku eksploataciju dana je britanskoj kompaniji Selection Trust 1920-ih. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, njemačke su vlasti osobito inzistirale na tome da Trepča ostane dio okupirane Srbije, kojom su one upravljale, a ne dio Albanije pod talijanskom kontrolom. No tek je u poslijeratnom periodu socijalistička Jugoslavija resurse ovog rudnika koristila za razvoj lokalne industrije.
Mjesto obrane autonomije
Simbolička važnost rudnika je, međutim, čak nadilazila ekonomsku. Kosovski Albanci doživljavali su Trepču kao svoj as u rukavu, izvor ponosa i garanciju da bi, u slučaju eventualne samostalnosti Kosova, ta zemlja mogla postati bogata samo zbog Trepče. Jedan od glavnih slogana protesta i 1968. i onih 1981. bio je “Trepča radi, Beograd se gradi”. To je odražavalo rašireni dojam da se drugi krajevi razvijaju eksploatacijom sirovina iz Trepče dok Kosovo zaostaje. Kada se tome doda socijalistički kult radničke klase, osobito rudara, i Kardeljevska parola socijalističkog samoupravljanja u kojoj se radnicima daje ključna uloga, jasno je zašto su kosovski Albanci toliko pažnje poklanjali Trepči.
Tu reputaciju rudnika odlučili su 1989. iskoristiti rudari, kako bi se stavili u prvu liniju borbe protiv ukidanja kosovske autonomije. Još u novembru 1988. tisuće njih prosvjedovale su u Prištini protiv planova ukidanja autonomije, a zatim su se u februaru sljedeće godine povukli u dubinu rudnika i tamo započeli štrajk glađu. Oko 1.300 njih nije jelo osam dana na dubini od 850 metara, što je privuklo veliku pažnju tadašnje jugoslavenske javnosti. Nakon tjedan dana 180 njih morali su spašavati medicinski timovi. U otvorenom pismu podržalo ih je 215 albanskih intelektualaca koji su tražili od jugoslavenske javnosti da se solidarizira. Potporu im je dao Milan Kučan, tadašnji šef slovenske partije, a posjetio ih je i Stipe Šuvar, u tom trenutku predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.
Ipak, do kraja mjeseca, Predsjedništvo Jugoslavije je uvelo izvanredno stanje u pokrajini, a kosovski političari koje se smatralo Miloševićevim “kolaboracionistima” dali su ostavku. To je omogućilo većini rudara da prekinu štrajk, no pedesetero njih ipak je to odbilo učiniti, nakon čega ih je iz rudnika nasilno izbacila specijalna policija. U jednoj od zloglasnijih epizoda kosovske politike, lokalni političari čiju su ostavku tražili rudari, povukli su svoje ostavke i vratili se na funkcije, tako prevarivši rudare. Nakon toga situacija je krenula s lošeg na gore: na diskriminaciju Albanaca na Kosovu većina je odgovorila bojkotom institucija, mirnim otporom koji je vodio Ibrahim Rugova, a kasnije i oružanim pokretom koji je vodila Oslobodilačka vojska Kosova (UÇK).
Pregovori prekrili štrajkove
Nakon završetka rata 1999. godine, mnogi su očekivali da je konačno došlo vrijeme kada će Kosovo samo iskoristiti Trepču za ostvarenje svog ekonomskog čuda. Ta očekivanja su se brzo iznevjerila. Kompleks ni u jednom trenutku nije uspio funkcionirati u punom kapacitetu, uz njega su se vukle brojne afere, izostala su ulaganja, a i cijena minerala na svjetskom tržištu je znatno opala. Nije pomoglo ni to što je dio kompleksa na teritoriju srpskih općina koje su u stalnom konfliktu s vlastima u Prištini. Trepča se uskoro pretvorila u olupinu za koju se čini da ju je najbolje razmontirati. Počela je sličiti fosilu dinosaura: grandiozan kostur je ostao, ali na njemu više nema ništa živo. Suprotno ranijem sloganu, Trepča više ne radi, niti se išta od nje i oko nje gradi.
Zajedno s tim razočaranjem, palo je i poštovanje prema rudarima. Oni koji su nastavili raditi vrlo su slabo plaćeni i rade u vrlo lošim uvjetima, sada i bez društvenog priznanja. Doduše, rudara se sjete u veljači, kada se obilježava štrajk iz 1989. koji je, po službenoj priči, “uništio Jugoslaviju”. Nakon tog obilježavanja nitko više ostatak godine ne obraća pažnju na probleme rudara. Ova je godina trebala biti drugačija. Obilježava se trideseta godišnjica od poznatih događaja, a 1.000 radnika Kombinata Trepča započelo je novi štrajk, tražeći povećanje plaća za 20 posto, ostavku uprave, prestanak fiktivnog zapošljavanja i bolje radne uvjete. Vodstvo sindikata je, doduše, ubrzo odustalo od većine zahtjeva, osim onih vezanih uz plaću i uvjete rada. No ministar Valdrin Lluka izjavio je da se ni to ne može ispuniti.
“Obavijestio sam radnike da u je ovo financijskoj situaciji u kojoj se nalazi Trepča nemoguće podići plaće”, ustvrdio je ministar. Štrajkački odbor je, s druge strane, najavljivao radikalizaciju metoda protesta, što je trebalo uključivati i neke primjenjivane 1989. – bilo marš na Prištinu, bilo štrajk glađu u rudniku. Takva repriza događaja od prije 30 godina ipak je zvučala previše opasno, pa je prošlog vikenda objavljeno kako je postignut dogovor. On po svemu sudeći ne ispunjava ni jedan zahtjev sasvim, ali je ipak zaustavio štrajk, koji je uprava (koja se odbila povući) optužila da je “Kosovo koštao tristo tisuća eura”. Tek što su rudari završili svoj štrajk započeli su ga učitelji, a uskoro će ga nastaviti i liječnici, koji su privremeno prekinuli svoj štrajk započet prošle godine.
Svi oni, baš kao i rudari, traže povećanje plaća. No čini se da zemlja u isto vrijeme puno veću pažnju poklanja drugim temama, poput pregovora sa Srbijom. Oni su prekrili gotovo sve radničke borbe i socijalne zahtjeve. Dijelom i zato što o njima ovisi daljnja vizna liberalizacija, odnosno mogućnost ljudima s Kosova da lakše pobjegnu na Zapad.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović