Svake godine uoči Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, događaja na kojem se okupljajuu najbogatiji i najmoćniji svjetski akteri, britanska humanitarna organizacija Oxfam objavljuje podatke o tome koliko su se razlike između bogatih i siromašnih u svijetu povećale. I ni jedne godine ne razočaraju. Odnosno, te razlike svake godine uporno rastu. Ove je godina tu činjenicu možda najbolje ilustrirao podatak da je 26 najbogatijih osoba u svijetu bogato kao i pola svijeta, odnosno 3,8 milijarde ljudi.
Osim toga, broj (dolarskih) milijardera raste. Njih nešto više od 2000 u svijetu prošle je godine zajedno zarađivalo oko dvije i pol milijarde dolara dnevno. Njihovo se bogatstvo povećalo za 12% dok se istovremeno za 11% povećalo siromaštvo donje polovice svjetske populacije, prenosi Guardian. Gotovo desetogodišnja svjetska ekonomska kriza koja je započela 2008. godine znatno je doprinijela povećanju svjetskog siromaštva. Ali je također pomogla najbogatijima da od početka krize naovamo brže koncentriraju svoje bogatstvo.
Politika povećava nejednakosti
Da stvar bude gora, počeli su se preokretati trendovi smanjenja ekstremnog siromaštva (teškog nedostatka osnovnih potreba). Tom je smanjenju na globalnoj razini godinama doprinosila gotovo isključivo Kina. No kako se posljednjih godina razvoj i u toj zemlji usporio, postalo je očitije kako u drugim zemljama “u razvoju” u pogledu stopa ekstremnog siromaštva nema pozitivnog razvoja. Drugim riječima, ne dolazi ni do kakvog mitskog “prelijevanja bogatstva” o kojem fantaziraju liberalni teoretičari.
Najporazniji dio Oxfamovog izvještaja ipak je onaj koji objašnjava kako bi novi porez na bogatstvo sa stopom od svega 1% mogao omogućiti školovanje svakog djeteta u svijetu kojem je ono sada nedostupno iz materijalnih razloga. Radi se o gotovo petini djece u svijetu. Isti bi iznos godišnje omogućio spašavanje tri milijuna smrti od bolesti koje je lako spriječiti, ali za to “nedostaje sredstava”. Naravno, takav porez nije na vidiku. Dapače, kako upozorava britanska organizacija, u gotovo svim zemljama trendovi su suprotni.
U Velikoj Britaniji, na primjer, kada se u obzir uzme PDV i ostali regresivni porezi na potrošnju, najsiromašnijih 10% plaća višu poreznu stopu od najbogatijih 10%.