Otkako je 2011. godine donesen Zakon o izvršenju i bezbednosti, gomilaju se slučajevi raznih nepravilnosti i malverzacija u njegovom sprovođenju. Bilo da se radi o javnim ili privatnim izvršiteljima, mnogi slučajevi izvršenja odvijali su se u atmosferi ozbiljnog kršenja samog zakona.
Ključna novina koju je doveo zakon o izvršenju iz 2011. uvođenje je institucije privatnih izvršitelja. Logika posrijedi je pragmatične je naravi. Naime, privatni izvršitelji su se u nekim državama pokazali vrlo efikasnim instrumentom za sprovođenje izvršenja, odnosno naplate dugova. Vođeni istom logikom povećanja efikasnosti naplate dugovanja te rasterećenjem preopterećenih sudova, tadašnja vlada primjenjuje isti recept za rješavanje tog problema
Međutim, srpsko pravosuđe, kojeg inače karakteriziraju tromost, korupcija i kronični nedostatak operativne neovisnosti, time je dodatno degradirano u kontekstu funkcioniranja pravne države, kao što će se naknadno ispostaviti u samom razvoju problematike. Inzistiranje na principu efikasnosti bez osiguravanja striktnog nadzora rada izvršitelja otvorilo je prostor za razne kompromitirajuće radnje u slučajevima izvršenja naplate dugovanja.
Prvo upozorenje u tom smjeru izdao je Savet za borbu protiv korupcije koji je u izveštaju o reformi pravosuđa iz 2014. Vladi skrenuo pažnju na veliki broj nepravilnosti i koruptivnih radnji u radu privatnih izvršitelja. Također, Savet je ukazao i na to da državna komunalna poduzeća prilikom izbora izvršitelja ne primjenjuju Zakon o javnim nabavkama. U skladu s prijavljenim nepravilnostima u radu privatnih izvršitelja, Vlada 2015. godine donosi izmjene zakona o izvršenju i obezbeđenju. Izmjenama se onemogućilo državnim preduzećima da sami biraju izvršitelje, što je bio veliki izvor korupcije.
Načelo srazmjere
Intenzivnije zanimanje medija za rad izvršitelja razvija se u posljednje dvije godine, otkad je porastao broj slučajeva u kojima izvršitelji izbacuju ljude na ulicu kako bi prodali njihove nekretnine, često jedine, a radi otplate dugova. U glavnoj ulozi našli su se javni izvršitelji. Revolt javnosti izazvala je činjenica da se u navedenim slučajevima radilo o dugovima u visini od svega nekoliko tisuća eura. Pritom su njihove nekretnine prodane za vrijednost nekoliko puta manju od realne tržišne. Takav je bio npr. slučaj obitelji Havatmi u Beogradu koji zorno prikazuje skarednost izvršitelja i sustava koji omogućava takve postupke. Stan obitelji Havatmi, veličine od 48 kvadrata u centru Beograda prodan je za 26.000 eura, pri čemu je njegova realna vrijednost nekoliko puta veća, a za iznos duga od 6.500 eura. Povrh svega, stan Branke Havatmi je prodan na javnoj aukciji bez njenog znanja.
Ključni aspekt zanemaren u ovom slučaju načelo je srazmjere. Prema zakonu, javni izvršitelj dužan je da prilikom izbora sredstva i predmeta izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja vodi računa o srazmjeri između visine obaveze izvršnog dužnika i sredstva i vrijednosti predmeta izvršenja. U velikom broju slučajeva izvršenja, upravo načelo srazmjere notorno je kršeno u praksi, što je dovelo do toga da su građani ostajali bez jedine nekretnine zbog dugova višestruko neproporcionalnih vrijednosti same nekretnine.
Javnost su vidno šokirali iznosi koje su pojedini izvršitelji uprihodili svojim radom. Interesantno je da su slučajeve izvršenja medijski najviše pratili prorežimski tabloidi poput Informera, Aloa i Kurira. Putem njih je u žižu javnosti dospjela Mirjana Dimitrijević, javna izvršiteljka etiketirana kao “izvršiteljka iz pakla”, nazvana tako zbog svojih beskompromisnih metoda rješavanja slučajeva. Prema podacima Agencije za privredne registre, ona je 2017. godine imala prihode od skoro 900.000 eura.
Na listi ozloglašenih našao se i Miljan Trajković, izvršitelj iz Niša koji je prema saznanjima tabloida navodno obrnuo 1.200.000 eura zahvaljujući svom izvršiteljskom umijeću. Bilo je tu paljbe i po Aleksandri Trešnjev, predsjednici Komore izvršitelja. Ona je prema već uobičajenoj špranci navodila da je rad izvršitelja u potpunosti u skladu sa zakonom, a samim time posve su legitimne i zarade izvršitelja. U skladu s navedenim iznosima i ekonomskim uslovima u Srbiji, zanimanje izvršitelja pokazalo se veoma unosnim poslom. Međutim, postavlja se pitanje kako funkcionira struktura koja izvršiteljima omogućuje stjecanje takvog profita?
Nagrade i naknade
Izvor velikih profita izvršitelja leži u Pravilniku o tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad izvršitelja. Pravilnik je skrojen po modelu bodovanja kojim se vrednuje rad izvršitelja. Vrijednost boda iznosi 120 dinara, ili otprilike 1 euro. Drugim riječima, koliko bodova, toliko para.
U pravilniku je taksativno naveden opis posla izvršitelja i njegova vrijednost. Naknada je uključena za pripremanje i vođenje predmeta, nagrada za razmatranje sudskih spisa i spisa drugih državnih organa, nagrada za terensku provjeru imovine izvršnog dužnika ili terensku provjeru podataka generalno, nagrada za čuvanje stvari koje su predmet izvršenja i tako u nedogled. U naknadu izvršitelja uključeno je čak i fotokopiranje predmetnih spisa koje se vrednuje sa 1.5 bodova, s tim da se za svaku fotokopiranu stranicu dobije po 0.5 bodova. Kada se sumiraju sve moguće naknade koje su predviđene u radu izvršitelja, ne iznenađuje njihova visoka motiviranost da efikasno obave svoj posao.
Međutim, upravo ovako skrojen sustav naknade za rad izvršitelja doveo je do toga da izvršitelji koriste sva moguća (ne)pravna sredstva ne bi li pod svaku cijenu utjerali dugove građana zarad vlastitog profita. Ovako dehumanizirani sustav utjerivanja dugova lišen je etičkih postavki jer dužnike de facto pretvara u gole objekte naplate, oduzimajući im sva ljudska i socijalna prava. Metaforički rečeno, sustav je od izvršitelja napravio lovce, a dužni građani su pretvoreni u plijen.
Građani i organizacije koje se bave ovim pitanjima godinama ukazuju na nepravilnosti u radu izvršitelja, ističući da izvršitelji umjetno “napumpavaju” troškove, zbog čega dolazi do toga da troškovi izvršenja budu nekoliko puta veći nego inicijalni dug. Također, evidentiran je veliki broj pritužbi da izvršitelji uopće ne dostavljaju rješenja o izvršenju, već ona završavaju na oglasnoj tabli suda, pa tako građani ostaju bez prava na prigovor.
Reductio ad absurdum
Prijavljeni problemi i neregularnosti u radu izvršitelja otvaraju pitanje kako funkcionira uloga sudova čiji je zadatak da kontroliraju rad izvršitelja. Po svemu sudeći, čini se da načelo efikasnosti nije bilo od presudne važnosti u slučaju kontrole rada samih izvršitelja. Iz organizacije Efektiva navode da zakonska regulativa ne omogućava gotovo nikakvu sudsku kontrolu pravnih akata i mjera kojima se izvršitelji služe u sprovođenju izvršenja, dok s druge strane, izvršitelji svoje metode i postupke pravdaju time što oni samo izvršavaju sudske odluke i naloge.
Interesantno je da je tokom 2018. godine 17 javnih izvršitelja razriješeno dužnosti. Kako je Komora izvršitelja saopćila, 12 izvršitelja razriješeno je zbog toga što nisu položili pravosudni ispit u skladu sa zakonom, četiri javna izvršitelja razriješena su dužnosti zbog obavljanja nespojivih poslova, dok je jedan izvršitelj razriješen na lični zahtjev.
Činjenica da je većina izvršitelja razriješena dužnosti zbog nepoloženog pravosudnog ispita diskreditira kompletan sustav pravosuđa, dovodeći u pitanje njegov cjelokupni legitimitet u kreiranju i sprovođenju zakona. Ako bi se takva logika aplicirala na druge pravosudne funkcije, to bi onda značilo da, recimo, sudac ili ministar pravosuđa mogu isto tako obnašati svoje funkcije bez položenog pravosudnog ispita. Ovakva pravosudna šarada ozbiljno podriva već debelo narušeno povjerenje građana u funkcioniranje institucija, naravno, pod pretpostavkom da građani još uvijek vjeruju u institucije.
Zbog velikog broja kompromitirajućih radnji u slučajevima izvršenja, ministrica pravosuđa Nela Kuburović nedavno je najavila izmjene Zakona o izvršenju i obezbeđenju koje bi trebale omogućiti višu razinu transparentnosti te rigoroznije kontrolne mehanizme suda nad izvršiteljima. No, u srpskom pravosudnom sustavu, zakon na papiru i njegova (ne)primjena u praksi veoma često ne koračaju u istom ritmu. Pravo pitanje je tko će odgovarati za sve dosadašnje slučajeve malverzacija? Tko će sanirati veliku materijalnu i psihičku štetu koje su pretrpjele žrtve izvršiteljskog nasilja, kojem je na kraju krajeva, kumovala sama država?