Dok čekamo novi vladin prijedlog zakona o pobačaju, šutnju po pitanju neizvjesne budućnosti reproduktivnih prava žena prekinula je nova stranka Demokrati, bivšeg SDP-ovog ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića svojim naizgled radikalnim zakonskim prijedlogom koji bi učinio pobačaj na zahtjev u Hrvatskoj ne samo opće dostupnim nego i besplatnim. Međutim, iza pomno isplanirane retorike, prijedlog Demokrata krije dosta zakučica.
Prije skoro dvije godine, nakon dvadesetak godina odugovlačenja s donošenjem odluke o zahtjevima da se ukine dosadašnji Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, Ustavni sud donio je odluku da se do 21. veljače 2019. godine mora izraditi novi tzv. zakon o pobačaju, mada se njime ne regulira isključivo pravo na pobačaj. Već je dugo jasno da Vlada neće moći ispoštovati taj rok jer je odugovlačila sa svakim dijelom procesa pripreme i izrade novog zakona.
U zadnji čas, srećom ili nesrećom, u priču je ujezdio nekadašnji ministar rada i mirovinskog sustava u SDP-ovoj vladi za vrijeme Zorana Milanovića koji danas, da preskočimo koškanja unutar SDP-a, nije član te stranke nego novoosnovanih Demokrata. Doktor medicine Mrsić će u historiji, vjerojatno, biti upamćen po “Mrsićevcima”, tj. mjeri “stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa”, zahvaljujući kojoj je cijela generacija mladih ljudi gurnuta u besperspektivnost i spriječena u ostvarivanju samostalnog života, a njihov rad i obrazovanje potpuno su obescijenjeni.
Aktualni ministar zdravlja Milan Kujundžić je pak manje ili više jasno iskazao svoje stavove o ženama i njihovim reproduktivnim pravima. Primjerice, kad je saborska zastupnica Ivana Lesandrić Ninčević progovorila o svom iskustvu kiretaže nakon spontanog pobačaja u Saboru, Kujundžić je na nehuman tretman koji je Lesandrić Ninčević doživjela u splitskom KBC-u dobacio: “Iskreno žalim da se dogodio gubitak djeteta”, ne govoreći ništa o nesuđenoj majci tog fetusa, da bi odmah potom ustvrdio da se “tako ne radi u hrvatskim bolnicama”, nekritički zauzimajući stranu svojih kolega. Svoje prioritete i stavove o ulozi žena u društvu podebljao je kasnijom izjavom: “Ono što je najpotrebnije hrvatskoj državi i hrvatskoj naciji jesu djeca i sve ćemo učiniti da trudnice i djeca budu zaštićeni.” Nikome nije jasno ulaze li žene koje iz ovog ili onog razloga moraju ići na kiretažu u kategoriju trudnica ili ne-žena.
Proces “modernizacije” zakona o pobačaju
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djecu donesen je 1978. te je zaista dosta liberalan s obzirom na vrijeme u kojem je nastao. Štoviše, i dan-danas mnoge bi nam žene diljem svijeta zavidjele na razini prava zajamčenih tim zakonom. No, ne trebamo zaboraviti da on nije donesen preko noći i da je posljedica mnogo razmatranja i trvenja. Također, ono što se zaboravlja je da, iako ga zovemo Zakonom o pobačaju, on zapravo regulira daleko šire područje. Naime, ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djecu obuhvaća ne samo pravo da žene ne moraju rađati ako to ne žele, nego i niz drugih odredbi vezanih uz pravo ostvarenja (ili gubitka) reproduktivnih prava. Tako se zakonom regulira pitanje sterilizacije, “medicinske pomoći onima koji iz zdravstvenih razloga ne mogu ostvariti želju za vlastitim potomstvom”, planiranja obitelji (kontracepcija), seksualnog i zdravstvenog obrazovanja i osiguravanja uvjeta za ostvarivanje prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, “na načelima solidarnosti i uzajamnosti, a u okviru materijalnih mogućnosti”.
Nužnost donošenja novog zakona Ustavni sud opravdao je nužnošću njegovog moderniziranja, iako su npr. neka od tih pitanja (koja se nalaze izvan ovog zakona) riješena ili ih se pokušalo riješiti zasebnim zakonima, poput onoga o umjetnoj oplodnji. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović je u razgovoru objavljenom u Novom listu inzistirao na tome da Ustavni sud ne bi dopustio zabranu ni prekida trudnoće ni referendum o pravu na pobačaj, ne objašnjavajući pomnije kad bi Sud smatrao ili ne smatrao da je pravo na pobačaj dopušteno. Šeparović zatim ipak daje naznake o nekim “nijansama” prava na pobačaj: “Ono što se može dirati i što treba učiniti to je ono što je Ustavni sud rekao. Dakle, treba propisati preventivno-edukacijske mjere da prekid trudnoće bude iznimka. I tu je spolnoodgovorno ponašanje, kontracepcija, vrijeme za razmišljanje, financiranje troškova, priziv savjesti… To su pitanja koja treba urediti zakon.”Ipak, na drugi se pogled te sasvim zdravorazumne i bezopasne mjere, iz iskustava drugih zemalja možda i ne čine tako zdravorazumnima i bezopasnima.
Ponajprije trebamo imati na umu da u Hrvatskoj ne postoji konsenzus o potpunoj zabrani pobačaja. To je vidljivo i iz odluke ministra Kujundžića da krije članove radne skupine za novi “Zakon o pobačaju” kao zmija noge i to s pravom jer ga čine većinom liječnici, uključujući neurologe i psihijatre (što jasno upućuje samo po sebi na stavove o sposobnosti žena za samostalno odlučivanje, premda nema dokaza o većoj prevalentnosti psihičkih i drugih problema kod žena koje su prošle inducirani pobačaj na zahtjev). U radnoj skupini koja ima 11 članova, kako pišu Novosti ima mjesta za “ginekologa Ante Ćorušića i Berivoja Miškovića, deklariranih te gorljivih protivnika pobačaja, i njihovih kolega Tanje Turudić i Marka Vulića koji u javnim bolnicama također koriste institut priziva savjesti da ne bi morali obavljati prekide trudnoće. Nadalje, liječnica Dinka Pavičić Baldani i pravnica Anica Čulo Margaletić u medijima se povezuju s udrugom U ime obitelji ili pro-life istupima.”
Niskorizični prijedlog Demokrata
Dobar dio predloženih “modernizacijskih” mjera već je sadržan u starom zakonu i/ili podrazumijeva postojanje seksualnog i zdravstvenog odgoja, pretpostavlja se, u školskim ustanovama, a svi se sjećamo kako je pokušaj uvođenja istog tog odgoja, nadajmo se samo zasad, završio. Druge mjere, poput “vremena za razmišljanje”, indiciraju da je svima jasno da se pravo na pobačaj neće u potpunosti ukinuti, već da će ga se ljuštiti dok ništa ne ostane od njega. Već je sad skoro nemoguće ostvariti pravo na pobačaj zbog nedefiniranog priziva savjesti, njegovih troškova kao jedine medicinske usluge koju se plaća iz džepa i manjka ginekolog(inj)a uopće. Ipak, možda nas radna skupina u ovom sastavu iznenadi i ukine plaćanje kontracepcije i induciranog pobačaja te uvede kakvo-takvo reguliranje priziva savjesti u liječničkoj struci. Što nam drugo preostaje, nego nadati se boljem.
Dakako, preostaje nam i Mrsićev prijedlog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece kojeg možete ovdje. Lako je moguće da se radi o privlačenju pozornosti i možebitnih razočaranih socijaldemokrata. Jer ovaj prijedlog nije nikakav harakiri, nego, kako se to kaže, srednja žalost u usporedbi sa zakonom koji bi mu trebao prethoditi u (slabo vjerojatnom) slučaju da prođe u Saboru i stupi na snagu. Demokrati izradom tog prijedloga zapravo ništa ne stavljaju na kocku, ako pretpostavimo da njihovo ciljano glasačko tijelo i ciljani kandidati za stranačko članstvo pripadaju među one koji se ne protive pravu na pobačaj. Cijelo pitanje načelnog prava na pobačaj zapravo uopće nije kontroverzno, dapače, toliko je nekontroverzno da se Mrsić našao prikupljati glasove preko njega. Samo su osobe, koje ga žele ograničiti i ako je to moguće ukinuti, glasne i sveprisutne u našem medijskom prostoru.
Ako se čini da se nad ovim tekstom nadvila neka sumnjičavost i nepovjerenje u namjere Demokrata, to je zato što je Mrsićevo ministrovanje među ostalim urodilo važećim Zakonom o radu po kojemu je moguće otpustiti majke mjesec dana nakon povratka rodiljnog dopusta, zauvijek raditi na određeno (što je naročito nezgodno za mlade žene), i po kojemu je radno vrijeme potpuno fleksibilizirano. No, možda je okrenuo ploču nakon odlaska iz SDP-a jer je, ljetos primjerice, komentirao novi zakon o studentskom radu sljedećim riječima: “Vlada se već hvalila da je u Hrvatskoj radna snaga jeftina i time pozivala investitore, a sada očito žele isporučiti i jeftini studentski rad. Pripremili su poreznu reformu koja ide na ruku kapitalistima, a sada žele i jeftinu radnu snagu”. Dva mjeseca kasnije nam je pak preporučio biografiju osnivača Applea Stevea Jobsa (u čijim su azijskim tvornicama radni uvjeti veoma slični onima opisanima za korejsku kompaniju Samsung) knjigu o spašavanju istog tog kapitalizma i njegovih mogućnosti kao servisa demokracije. U svjetlu toga, moramo vidjeti što taj prijedlog zakona sadržava, a što zanemaruje.
Tri kategorije promjena: prihvatljivo, upitno, pojednostavljeno
Deset točaka koje su Demokrati istaknuli kao glavne, u svom prijedlogu zakona možemo podijeliti u tri kategorije: prihvatljivo i poželjno, upitno pojednostavljeno i dugoročno opasno. Među onim prihvatljivima ističe se produljenje mogućnosti prekida trudnoće do isteka 12 umjesto dosadašnjih 10 tjedana trudnoće. Također je hvalevrijedno inzistiranje na provođenju postupka pod anestezijom, a nakon nedavne javne rasprave o ginekološkom nasilju i ukidanje perioda mirovanja koje služi kao sredstvo za odvraćanje i otežavanje pristupa prekidu trudnoće. S obzirom na to da mnoge bolnice u Hrvatskoj nemaju na raspolaganju ginekologe voljne vršiti prekide trudnoće koji se pozivaju na pravo na priziv savjesti, te troškove putovanja i samog postupka, nema smisla još i patronizirati žene davanjem vremena za kontemplaciju (kao da prije obraćanja liječniku nisu itekako pomno razmislile o pobačaju) ili uvođenje “obvez[e] savjetovanja sa stručnjacima, psihologom, a moguće i svećenikom” kao što to priželjkuje član radne skupine, prof. dr. sc. Ante Čorušić, ginekolog i ravnatelj KBC-a Zagreb. Što se tiče produljenja “roka”, Hrvatska bi zapravo njime tek uhvatila korak s ostalim zemljama Europe u kojima je dopušten pobačaj.
Tu je još i mogućnost podnošenja zahtjeva za prekid trudnoće od strane maloljetnica s navršenih 16 godina bez pristanka roditelja koja začudo još uvijek ne diže veće valove. Kao što već znamo, većina žena koja odlazi na pobačaj već ima djecu i u odnosu na zemlje EU-a nemamo veliku stopu maloljetničkih trudnoća. Svejedno, valja se unaprijed pripremiti za otkriće tog dijela prijedloga jer “antagonizam prema abortusu više potječe od brige o sprečavanju tinejdžerske seksualnosti, nego od brige o životu fetusa. Zagovornici ‘prava na život’ pretpostavljaju da postoji uzročna veza između legaliziranog abortusa, porasta seksualne promiskuitetnosti i nepriznate djece, naročito među tinejdžerima. Ne samo abortus nego i kontrola rađanja i programi spolnog odgoja predstavljaju dozvolu službene dozvole vlade za ‘zabranjen’ seks i stoga se upliće u roditeljsku kontrolu nad moralnim ponašanjem i vrijednostima njihove djece. Predbračna seksualnost bi se prema tome mogla spriječiti ukidanjem abortusa, kontracepcijskih programa za tinejdžere i spolnog odgoja.”i Program edukacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju također je dio predloženih mjera koje ne bismo trebali dovoditi u pitanje, ako bude dobro razrađen i pripremljen od strane stručnih osoba, a ne donesen odozgo bez javne rasprave.
Sljedeći se prijedlozi doimaju upitno pojednostavljenima – prekid trudnoće kao i sterilizacija te sredstva za sprečavanje začeća financirao bi HZZO u 100% iznosu, dok se prekid trudnoće mora osigurati u svim općim bolnicama, kliničkim bolnicama i kliničkim bolničkim centrima, a sve bolnice moraju imati mogućnost medikamentoznog i kirurškog prekida trudnoće. Nema ništa sporno u tome da troškove prekida trudnoće i kontracepcije treba pokrivati HZZO, no vratit ćemo se još kasnije na to. Pitanje sterilizacije i određivanje kriterija za nj su sklizak teren, ako uzmemo u obzir zlorabljenje takvih pravnih članaka da bi se prisilno sterilizirale siromašne osobe, osobe s invaliditetom, osobe druge rase i porijekla. Prema članu 2. “starog zakona”, “Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite zdravlja (…)”. Moramo imati na umu i da su žene one koje su podvrgnute sterilizaciji, a ne muškarci, mada je postupak za muškarce reverzibilan, jednostavniji i s manje dugotrajnih posljedica od prinudne preuranjene menopauze i oduzimanja prava odlučivanja o rađanju.
Posljedice po žene
No neke od mjera imaju hotimično ili nehotimično moguće dugoročno gledano negativne posljedice po žene. Prva od njih je ta da bi se prekid trudnoće mogao izvršiti samo u ugovornim ustanovama HZZO-a što je i dosad bio slučaj uz iznimku jedne jedine privatne ustanove. Protivili se mi privatizaciji zdravstva ili ne, zbog nereguliranosti priziva savjesti još uvijek bi postojala opasnost da se pravo na pobačaj ograniči time da se ne zapošljavaju ili da u tom dijelu Hrvatske nisu dostupni ginekolozi koji obavljaju prekide trudnoće. Ukratko, dok se ne riješi pitanje priziva savjesti, moramo ostaviti mogućnost da privatne ustanove imaju i dalje to pravo, ma koliko nerado pristali na taj ustupak.
Uzmimo samo primjer SAD-a gdje se prekidi trudnoće obavljaju u zasebnim klinikama za pobačaj koje zakonodavci pak pokušavaju zatvoriti nametanjem standarda za bolnice na klinike za postupak koji je veoma rijetko životno opasan. Druga potencijalno opasna mjera je osiguranje provođenje ovog zakona: “u slučaju priziva savjesti dužne su zaposliti na njegovo mjesto osobu koja nema priziv savjeti. Zdravstvene ustanove koje to ne osiguraju kaznit će se kaznom od pola milijuna kuna, a odgovorna osoba ustanove sa sto tisuća kuna.” Pitanje je, je li to pravi način koji može jamčiti da će se problem neprincipijelnog i nereguliranog prava na priziv savjesti u Hrvatskoj konačno riješiti.
O tim dvjema potencijalno dugoročnim mjerama smo porazgovarali s Anom Vračar, članicom Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te trenutne koordinatorice People’s Health Movement za Europu. “Ono što mi se na prvu čini jest da bi se to opet moglo prelomiti na leđima manjih bolnica u siromašnijim regijama”, ističe Vračar napominjući da takve kazne možda neće narušiti financijsku stabilnost KBC-ova, ali da mogu potpuno uništiti opće bolnice. “Pritom ne vidim kako bi takva penalizacija znatno dugoročno poboljšala stanje, jer ona predstavlja pritisak na ustanove koje u trenutnoj situaciji nemaju baš nekog izbora kad zapošljavaju ginekologe.”
Što se priziva savjesti tiče, Vračar drži da bi jedno od rješenja bilo da “liječnici bez priziva savjesti imaju prvenstvo prilikom dobivanja specijalizacija iz ginekologije i pri zapošljavanju na ginekološkim odjelima javnih zdravstvenih ustanova” ističući da nema smisla plaćati vanjske suradnike, ako već imamo javni zdravstveni sustav. Ipak, “za organizaciju takvog sustava nam treba puno sistematičnije promišljanje obrazovanja i zapošljavanja medicinskih radnika, a ne brzopotezno ‘rješavanje’ pojedinih problema kroz poteze poput ovog zakona.”
Medicinske i obrazovne prakse
Prema američkoj feminističkoj filozofkinji Alison Jaggar: “Još bi manje ženino pravo da odlučuje trebalo biti ograničeno od strane medicinskog osoblja. Njihova uloga je da predstave medicinske informacije koje ona traži, a ne da određuju moralnu težinu koju nosi ta informacija. Oni se ne brinu za dugoročne posljedice odluke o pobačaju, osim što su članovi društva u koje će se to dijete roditi. To ne znači da bi čak i ako ljudi koji se bave medicinskom praksom zaista vjeruju da je pobačaj moralno pogrešan, oni trebali biti primorani da ga izvrše. Ali isto tako ga ne bi smjeli moći spriječiti. U praksi, ako postoje poteškoće u pronalaženju medicinskog osoblja spremnog da izvede pobačaj, to je naznaka toga da bi ljudi koji se bave medicinskom praksom trebali potjecati iz šireg spektra populacije. Da preciziram, trebalo bi biti više žena među njima.” Naravno, veća prisutnost žena ili zauzimanje vodećih pozicija unutar nekog polja od strane žena, ne jamče bolja prava i položaj svih žena. Ipak, liječničkoj struci zasigurno ne bi naškodio veći udio žena među studentima ili njihovo raznolikije klasno porijeklo.
Osim ako ne pitate Davora Miličića, nekadašnjeg dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu: “Medicina je struka koja se sve više feminizira u nas i u svijetu. Bez prijemnog ispita, imali bismo omjer djevojaka prema momcima 70:30 posto. Prijemni ispit prema našim je analizama pridonio da se odnos popravi, tako da ove godine imamo 43 posto muških brucoša, a ostalo su brucošice. Djevojke, naime, brže dozrijevaju i posebno na početku srednjoškolskog obrazovanja u pravilu su bolje učenice od dječaka. Kasnije se momci uozbilje i postaju jednako dobri odlikaši kao i djevojke, ali su djevojke u pravilu bolje u ukupnom zbiru srednjoškolskih ocjena. Za svaku je struku poželjno imati podjednak broj žena i muškaraca, pa je naš prijemni mali doprinos i u tome pogledu.” Dakle, prijemni ispit je uveden kako bi se ograničio pristup ženama i feminiziranje struke što prečesto vodi sniženja nadnica, obezvređivanja i gubitka ugleda “feminizirane” struke u pitanju. U redu je, dakako, da su žene mahom medicinski tehničari, odnosno sestre. U Japanu su barem pokušali sakriti manipuliranje rezultatima prijemnih ispita s ciljem smanjenja priljeva žena u struku.
Društvena pitanja
Kontroverzni prijedlog dopuštanja djevojkama mlađim od 16 godina da prekinu trudnoću bez odobrenja roditelja, pao je u sjenu zbog prijedloga da pobačaj bude besplatan. Neki od razloga iznesenih o tome zašto pobačaj ne bi trebao biti pokriven zdravstvenim osiguranjem su npr. moralni prigovori, “dobar dio građana ne prihvaća pobačaj kao nešto moralno u redu”, ili pitanje “financiranja diskutabilne odluke pojedinca [društvu]”, kao i floskula kako “ljudi moraju snositi odgovornost za svoje odluke” (zaboravljajući pritom da se u ovom slučaju da su svi pripadnici kategorije “ljudi” u ovom slučaju začudno žene), kao i to da ne smijemo prebacivati osobnu odgovornost na državu (čemu onda uopće država?) i da će cijene kontracepcije porasti u slučaju da je HZZO počne u potpunosti pokrivati. Po ovakvom shvaćanju svijeta i zdravstva, preraspodjela troškova zdravstva dovodi do toga da svaki pojedinac koristi što je više moguće dostupne mu zdravstvene usluge, odnosno do “moralnog rizika”. Osobe u pitanju ugrožavaju cijeli sustav jer zbog takvog ponašanja navodno rastu troškovi po državu i pojedince. Rješenje bi u tom slučaju predstavljalo prebacivanje rizika na privatne aktere. Na istom su tragu i shvaćanja da postojanje socijalne mreže dovodi do toga da se ljudi uljuljkaju u nju i posljedično ne snose posljedice svojeg ponašanja što narušava tržišnu utakmicu jer onda psihološki rizik tržišta nema učinka na tog nemarnog pojedinca.
Još jednom ćemo se vratiti Alison Jaggar da bismo odgovorili tko uvijek beziznimno nosi odgovornost za trudnoću i djecu: “Država ne ispunjava većinu odgovornosti za djecu jer odbija zajamčiti svakom djetetu preduvjete za pun ljudski život. Stoga, budući da je u našem društvu majka a ne država primarni zaštitnik djetetova prava na život, onda trudna žena a ne država donosi odluku o tome je li u njenom slučaju pobačaj opravdan. (…) Pravo žene da odluči o pobačaju ne proistječe iz nekog opskurnog prava na njezino vlastito tijelo; niti je to dio njezina prava na privatnost. To je kontingentno a ne apsolutno pravo te proistječe iz ženinog položaja u društvu. U našem je društvu žena prvenstveno odgovorna za svoje vlastito uzdržavanja, za medicinske troškove tijekom trudnoće i poroda, za ispunjavanje kako materijalnih tako i emocionalnih potreba svog djeteta. Zbog toga su ženski životi pod velikim utjecajem njihove djece, dok je utjecaj na cjelokupnu zajednicu zanemariv. Nadalje, zbog takve situacije, svaka žena shvati da je ona, a ne država, primarni zaštitnik djetetova prava na život. S obzirom na te činjenice te gorespomenute principe, čini se bjelodanim da u ovom društvo isključivo žena ima pravo donositi odluku o opravdanosti pobačaja.”
No ako se odvažimo tražiti više od ovog prijedloga, trebali bismo staviti naglasak na uvođenje socioekonomskih prilika kao razloga za odluku o pobačaju. Time bi se prekinuo cijeli igrokaz – sumnjivo velik broj pobačaja iz “drugih razloga”, naročito ako brojke usporedimo s 1990. godinom, a opet mnogo ginekologa i ginekološkinja koji se pozivaju na priziv savjesti. Ginekologinja Jasenka Grujić je u razgovoru s Tihanom Bertek najpreciznije dijagnosticirala pravi problem: “Činjenica je da je od ukupnog broja pobačaja u Hrvatskoj 2016. godine induciranih bilo 36.5%, spontanih 13.7 %, i ‘ostalih’ 49%. Dvadeset godina prije, 1996., bilo je 62.8% induciranih pobačaja, 18.9% spontanih, i 19.2% ‘ostalih’. Analizirajući statističke podatke, a uzevši u obzir Međunarodnu klasifikaciju bolesti, ogroman porast ‘ostalih pobačaja’ (O05) i neostvarenih, zadržanih pobačaja tj. odumrlih plodova (O03), porast je koji je u 20 godina skočio s 19.2% na 49%, pa bih mogla zaključiti da je reproduktivno zdravlje fertilne populacije upitno, da zahtijeva hitnu analizu epidemiološke službe i mobilizaciju odgovornih političkih snaga, jer ako se tako nastavi, prijeti nam izumiranje.” Ne, pobačaj nije ni polarizirajuće ni kontroverzno pitanje, nego ogledni primjer cinizma i licemjerja.