Hrvatska je politička scena prije dva dana dobila novog (starog) političkog aktera. Na Markovom trgu u Zagrebu je u nedjeljnim jutarnjim satima predstavljena platforma Možemo!. Riječ je zapravo o obilježenom prijelazu platforme Zagreb je naš! na nacionalnu razinu i najavljenom kandidiranju na predstojećim izborima, kako europskim tako i nacionalnim.
Premda se radi o nacionalnom iskoraku, osim Đure Capora iz dubrovačke inicijative Srđ je naš i nekoliko ne-zagrebačkih prebivališta u životopisima na web-stranici platforme, nema kadrovski važnijih promjena u odnosu na Zagreb je naš!. Dakle, osim skiciranog programskog okvira, životopisa aktera i medijskih izjava, glavni resurs u prepoznavanju pozicija i pravca djelovanja novoosnovane platforme jest dosadašnji rad platforme Zagreb je naš!. Medijski je taj rad najprepoznatljiviji u vrlo agilnom angažmanu Tomislava Tomaševića u Skupštini grada Zagreba.
S obzirom na zasad izostavljene preciznije programske smjernice, valja krenuti od samog naziva platforme. Možemo! jest doslovni prijevod naziva španjolske političke stranke Podemos. Iz tog se prijevoda da iščitati politička inspiracija, ali nije sasvim jasno zašto bi to prepoznavanje poslužilo kao identifikacijski triger širim slojevima kojima španjolska politička scena ne predstavlja baš neki politički orijentir. Međutim, pored prijevoda, Tomašević je u televizijskom nastupu naznačio da nazivom žele ukazati na prisutnu političku apatiju koja se svodi na učestale žalopojke građana da se ništa ne može promijeniti. Koliko je “pozitivno mišljenje” faktor u političkoj mobilizaciji – vrijeme će pokazati.
Skicirani program
Kao što smo spomenuli, kadrovski je sastav zapravo proizašao iz Zagreb je naš! uz pokoje novo lice. S obzirom na dosadašnji angažman predstavljenih lica radi se o prilično “širokoj koaliciji”: od punokrvnih liberala do ljudi sa sasvim jasnim lijevim predznakom u svom političkom djelovanju. Inicijativni odbor je zapravo mješavina iskusnih aktivista iz kulturnog, ekološkog i radnopravnog miljea, profiliranih stručnjaka i onih naprosto oslonjenih na visoku stručnu i moralnu reputaciju u javnom životu. Izazov u daljnjem radu, dakle, predstavljaju raznoliki ideološki bekgraundi, a i oklada na to da je ekspertno-reputacijski kapital relevantan taktički oslonac u privlačenju obespravljenih na svoju stranu. Pogotovo van zagrebačke političke scene.
Što se tiče samog skiciranog programa, uključujući i medijske izjave aktera, on se da u smislu etikete svesti na socijaldemokratski program prije skretanja na treći put. Jasno su naznačena pitanja jednakosti, javnih resursa, ekološke urgentnosti i borbe protiv različitih oblika diskriminacije, kao i drukčiji razvojni model. Uglavnom, ciljevi koje bi svatko u ovoj fazi dometa ljevice bez problema potpisao. Ono što ostaje nejasno iz programa jest uzrok svih tih nejednakosti i društvenih problema protiv kojih će se platforma boriti.
U tom je smislu preuzeta i prihvaćena opreka između političkih elita i građana. S tim da su oružja u rukama elita u prvom redu cinizam i klijentelizam. Zasad je spominjanje kapitalizma kao načina proizvodnje u kojem živimo izostalo. Ne znamo još jesu li posrijedi strateški ili taktički razlozi. To ne-spominjanje nije problematično u smislu indikatora lijeve samo-identifikacije. Takav tip parolaštva je naprosto izlišan i često bliži supkulturnom nego političkom miljeu. Riječ je o tome da je nemoguće objasniti sve izvore nejednakosti i prepreke u ostvarivanju drukčijeg razvojnog modela ako se u igru ne uključe zakonitosti kapitalizma. Objasniti i sebi i drugima. Jer ljudi se ipak više boje kapitalizma nego spominjanja kapitalizma.
Hrpa pitanja
Također, drukčiji razvojni model nužno u sebi nosi okršaj sa strukturama moći koje nisu eventualno pobjedive na izborima. Kao što ni radna i socijalna prava za koja se platforma eksplicitno zalaže kroz povijest uglavnom nisu bila osvojena na izborima. I to nas onda dovodi do pitanja tko će činiti to prvo lice množine osim apstraktnih građana. Platforma jest pozvala na uključivanje u njen rad i naglasila nužnost demokracije u procesu odlučivanja, ali osim široko postavljenih političkih preferenci nije poznato koje bi društvene grupe u Hrvatskoj trebale biti nositelj promjene.
Dakako, ovo su sve prigovori i pitanja zasnovani samo na odgledanoj prvoj epizodi druge sezone. Moguće je da su već pripremljena rješenja i putokazi koji, naravno, nisu nimalo lagani. Naprotiv. Samo se teško, barem na prvu, oteti dojmu da je prvi korak u brušenju imidža zasnovan na postojećem obrascu: nova lica protiv istrošenih političkih elita. Ali više lijevo definirana u političkim preferencama i polazištima. Sastav tih lica je definitivno puno bolji i potentniji nego u konkurentskim projektima. Samo je pitanje može li takav obrazac graditi prvo lice množine i ocrtati precizne političke podjele. Jer, nova lica nam definitivno trebaju i to sva ona danas politički anonimna, ali nam više trebaju nove političke podjele.
Nadajmo se da će Možemo! zakoračiti u tom smjeru, a ne u smjeru suradnje sa START-om Dalije Orešković. Jer onda više neće biti niti nova lica.