Proizvodnja energije iz vjetra, sunca i biomase nadmašila je 2018. godine onu dobivenu iz ugljena. Rezultati su to godišnje analize europske statistike električne energije koju su provela dva think-tanka (Agora Energiewende i Sandbag). Podaci se posebno odnose na Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije (OIE) u 2018. godini iznosila je 32,3 posto u ukupnoj struji proizvedenoj u EU, što je porast od dva posto u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, energija dobivena iz ugljena pala je diljem EU za 6 posto, te sada iznosi ispod 30 posto, što je niže od razine iz 2012. godine.
Ukupno promatrano, emisije ugljičnog dioksida u energetskom sektoru pale su za 5 posto 2018. godine, što je rezultat strateškog napuštanja ugljena kao energenta. Budući da su tome za sada najozbiljnije pristupile Velika Britanija i Njemačka, promijenjeni odnos rezultat je prije svega napora u ovim zemljama, odnosno porasta udjela energije dobivene iz OI u tim zemljama, piše Euractiv. Tako je u Britaniji udio struje dobiven iz ugljena 2012. godine iznosio 40 posto, dok je 2018. iznosio 5 posto. U njemačkoj je u istom periodu korištenje ugljena palo sa 19 posto na 13 posto. Promjena odnosa vidljiva je i na cijenama. Tako megavat sat struje iz vjetra ili sunca u Njemačkoj npr. košta trenutno 45 – 60 eura što je jednako ili čak jeftinije od cijene struje po velikoprodajnim cijenama u brojnim zemljama. Cijena ugljena narasla je pak za 15 posto tokom prošle godine, a plina za 30 posto.
Problem Istok-Zapad
Najvažnija stvar koju je studija pokazala, je opovrgavanje stava o plinu kao posredniku između napuštanja ugljena i prelaska na čistu energiju. Prema statističkim podacima prikupljenima u ovoj studiji, na razini Europe, zemlje koje ostvaruju najbolje rezultate u proizvodnji čiste energije one su koje su odmah s ugljena prešle na obnovljive izvore. U samo 6 godina, između 2012. i 2018. europska godišnja razina emisija CO2 iz elektrana na ugljen pala je za 250 milijuna tona. No, što je još važnije, ta ušteda nije se prelila u emisije dobivene korištenjem plina, već se prelila u OIE, piše Euractiv.
Problem s podacima ove studije nastaje u dijelu gdje se piše o ugljenom problematičnim zemljama. Tu se obično krene od Poljske, pa polagano granicom željezne zavjese dođe do Rumunjske, koju ovih dana prate naslovi poput: ” Usprkos predsjedavanju EU, Rumunjska i dalje subvencionira ugljen. Problem s ovakvim studijama stoga je izostanak socioekonomske perspektive struje. Provedene na Zapadu, ovakve studije uzroke manjka agilnosti napretka postsocijalističkih zemalja ka prelasku na OIE, u pravilu pronalaze u nedostatku političke svijesti, političkoj korupciji, ili drugim više psihološkim karakteristikama nego geopolitičkim kauzalnostima.
Stoga je ovdje dovoljno napomenuti kako pravila nisu jednaka za sve zemlje Europe, iako su pisana kao da jesu. Dok skupa tehnologija za OIE, zeleni kapital, strane investicije i političke odluke putuju sa Zapada na Istok; profiti, globalni energetski tokovi i radna mjesta putuju na Zapad. Pritom se investicije pridošle npr. iz Njemačke, u obliku tehnologije, kapitala i know-how npr. za vjetroelektrane, u Bugarskoj npr. pretvaraju u izrazito visoke račune građana za struju, bez ikakvog napretka u industriji, u tehnologiji, u know-how-u i pristupu kapitalu koji bi omogućili postsocijalističkim zemljama da same grade postrojenja potrebna za OIE te da time tako dobivena energija bude sve jeftinija te sve prisutnija i sve dostupnija. U nedostatku toga, te u nuždi uvoza sa Zapada, struja iz obnovljivih izvora zapravo se na Istoku pretvara u još skuplju od one dobivene od ugljena. Ako se tome svemu pridoda prinuda EU da se u potpunosti dokine socijalna cijena struje, očekivanja od zemalja Istočne Europe da prate razvoj OIE u korak sa Zapadom su nerealistična, i svakako nisu odraz psiholoških karakteristika naroda Istoka, već zrcalno prikazuju geopolitičke odnose centra i periferije.