Usprkos tome što bi Hrvatska kao dio EU do sredine stoljeća trebala prestati proizvoditi struju iz petroenergenata, Vlada je donijela odluku o otvaranju novih lokacija istraživanja i potom eksploatacije, uglavnom u dalmatinskim planinama.
Hrvatska vlada prije nekoliko je dana objavila da proširuje zonu istraživanja podzemnih zaliha nafte i plina na kopneni dio srednje Dalmacije. Ranije se inače u toj pokrajini bušilo gotovo isključivo na pojedinim podmorskim lokacijama. No sad kreće intenzivnija potraga u masivima planina Dinare, Mosora i Biokova, s obzirom na određene pokazatelje da pod njima leže komercijalno isplative količine petroenergenata. Štoviše, implicite je naznačena i mogućnost dodatnih istraživanja na dalmatinskom jugu, kako na kopnu, tako i pod dubokim morem.
Nećemo se u ovom osvrtu referirati na najčešći prigovor onih koji se protive tim operacijama: ugrožavanje turizma. Danas je turizam u Dalmaciji najveći zagađivač prirode i okoliša uopće, a ne treba pristajati tek na perspektivu izbora između njega i druge velike ekološke prijetnje koja u biti dolazi iz sličnog rentijerskog kuta, uza sve razlike. Ipak, državno traganje za naftom i plinom u Hrvatskoj ima dovoljno svojih drugih mana.
Odabir u krivom smjeru
Pokušajmo drukčije, dakle, prije svega primjedbom da Europska unija već godinama čini mnogo da bi njene članice do polovine ovog stoljeća dobivale svu potrebnu struju iz obnovljivih izvora. Nije sva potrošnja energije u elektrici, naravno, ali se – uz poticani nagli razvoj superbaterija – njezin udio brzo povećava. Nafta i plin bit će planski u velikoj mjeri ozbiljno potiskivani; štoviše, to se već događa. Očekuje se da će već 2023. godine potražnja za fosilnim gorivima dosegnuti vrhunac, a zatim će se okolnosti na globalnom tržištu svakako ubrzano mijenjati. Hrvatskoj, s posve respektabilnim resursima na obje strane energetske dileme između čišćih i prljavijih goriva, načelno se u tome otvaraju i pristojne tranzicijske šanse.
Mislimo pritom na energetsku tranziciju, dakako, no hrvatska politika u tom je pogledu takoreći mutava, nemušta. Izuzev marketinške poze radi prikrivanja neumjerenog pogodovanja privatnim investitorima u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora – gdje oni često više zagađuju prirodu, negoli pomažu njezinu očuvanju – to je lako iščitati iz svega par činjenica, i npr. ne moramo ni ponavljati notornu priču o LNG-terminalu.
Državna tvrtka Hrvatska elektroprivreda, najpotentniji domaći proizvođač, još u prošlom desetljeću politički onemogućena da razvija eksploataciju obnovljivih izvora. Naprotiv, stavljena je u položaj servisera bezbrojnih malenih proizvođača, iako to ni u kojem slučaju ne odgovara javnom interesu. Maleni pogoni vjetroelektrana i bioenergana ne doprinose niti iole osjetnim brojem novih radnih mjesta, a većinskim stranim ulagačima osiguravaju brz povrat novca i odnošenje profita izvan RH. A da je država ustrajala na već započetom razvoju državnog poduzetništva s obnovljivim izvorima, to bi bila druga priča.
Sumrak ideja
U tom slučaju vjerojatno ne bi bila tako čudna niti ideja revitalizacije državnog poduzetništva s ugljikovodicima. A ne radi se pritom o Ini, nego – samo za primjer nekih mogućnosti koje se ukazuju tek kad se politički razmišlja o tome – o razvoju druge nacionalne kompanije. Prema ideji jednog domaćeg naftnog stručnjaka, ona bi se osnovala na temelju izdvojenog dijela Ine, tzv. upstreama. U toj branši, naime, upstream je naziv za istraživanje podzemnih zaliha i potom eksploataciju.
Midstream i downstream, faze koje pokrivaju transport, preradu i distribuciju, pak, već su poklopljene šapom Mola kao stranog većinskog vlasnika Ine. No, u Hrvatskoj se praktično uopće ne raspravlja o takvim vizurama, ne uzima se u obzir nikakva zrela ideja, nikakvo izgledno rješenje za bolju energetiku. U protivnom bismo mogli uočiti i poneku prednost od pronalaženja novih zaliha nafte i plina. Ako ne bi bila riječ o podmorskim nalazištima ili plinu iz škriljevca – a potonje ovdje ipak nije posrijedi – ekološka opasnost bila bi svedena na minimum. Čak ni vidljivost bušotina u Mosoru ili na Dinari ne bi bila izražena, gledano s plaža ili iz etnoturističkih naseobina.
Na koncu, zemni je plin kudikamo čišće gorivo od nafte i derivata joj, pa ga se može rabiti kao tranzicijski energent. Profit stečen iz eventualnih viškova dalo bi se usmjeriti baš na taj prelazak s fosilnih na ekološki povoljnija rješenja, a niti zadani rokovi ne bi predstavljali problem. Kao što su pojasnili u British Petroleumu, jednoj od najvećih naftnih kompanija u svijetu, oni sve svoje postojeće zalihe – tj. puni kapacitet kojim raspolažu – mogu potrošiti već za 13 godina.
Kako zasad stoje odnosi, ništa od toga ne dolazi u obzir, te znamo jedino ono s početka: država širi područje bušenja. Ali ni ta nafta neće oživjeti rafineriju u Sisku, zatvorenu radi uskog interesa Mola. Zarada neće poslužiti razvoju ekoloških rješenja u energetici budućnosti, energija neće pojeftiniti za domaće korisnike. Rentu će potrošiti stranački namnoženi povlašteni korisnici javnih financija, a istinski će profit opet kliznuti u ruke privatnih eksploatatora rudnog blaga, i zato je bolje da dalmatinska nafta nikad niti ne šikne uvis.