Rečeno frazom trenutno popularnom u domaćim medijima: “na hrvatskoj ljevici velika je gužva”. Odnosi se to na velik broj nedavno najavljenih ili osnovanih stranaka, od kojih se većina nada zamijeniti grogirani SDP. Termin “ljevica” je pritom shvaćen karakteristično široko. U polušali (u kojoj ima puno istine) mogli bismo reći kako se zadnjih 30 godina u Hrvatskoj ljevičarima praktički smatraju oni koji malo manje mrze Srbe i pedere, a desničarima oni koji ih mrze više. No takva banalna definicija naizgled ne bi odgovarala barem jednoj od novih stranaka, onoj nezgrapno nazvanoj Možemo!
Kao što smo nedavno već pisali, ova stranka ambiciozno najavljuje da će se suočiti s problemima socijalne nejednakosti, pa čak i ponuditi novi razvojni model. U zemlji razbijenog političkog kompasa, kakva je Hrvatska, već je i to bilo dovoljno da stranka sama sebe definira kao nekoga tko obuhvaća poziciju “od krajnje ljevice do socijaldemokracije”. No koji su točno krajevi, odnosno granice krajnje ljevice, jasno je u jednom od brojnih nedavnih nastupa naznačila Sandra Benčić, inače istaknuta borkinja za ljudska prava, a ovom prilikom predstavnica stranke u osnivanju.
Što je socijalizam?
Ona je na provokativno i podrugljivo pitanje novinara HRT-a “dakle, niste za socijalizam i socijalističku ekonomiju?” rezolutno odgovorila: “Ne, ne. Ne razgovaramo uopće o tim konceptima. Razgovaramo o drugim stvarima i razgovaramo o rješenjima koja zbilja mogu donijeti bolji život ljudima i koje se ne bave nekakvim politikama koje nemaju veze s realnošću nego s onime što je zaista svakodnevni život.” Vješt odgovor koji se glatko uklopio u tehnokratsko-antiideološku retoriku koja dominira hrvatskom političkom scenom, ali koji je ujedno bio i povod za glavobolju svakome tko barata spomenutim političkim pojmovima.
Nitko naravno od Možema (Možemoa?) ne očekuje da obeća skori prelazak u drugi način proizvodnje niti je išta slično izvedivo jednoj izbornoj listi (“platformi”, u trenutno popularnoj terminologiji). Ali postoji velika razlika između svijesti da sljedeći izbori neće donijeti socijalizam i posprdnog odmahivanja rukom već na samu ideju ekonomske demokracije i društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Jer, za razliku od alt-right trolova poput sljedbenika Donalda Trumpa, Jordana Petersona ili novinara Indexa, svatko minimalno upućen zna da je socijalizam tek opći naziv za ideju demokratske kontrole nad društveno proizvedenim bogatstvom.
Horizont protivnika
Pritom se odabir imena Možemo zapravo čini gorko ironičnim. Ime je, objašnjavaju inicijatori, odabrano da se suprotstavi raširenom cinizmu i defetizmu. No ima li išta depresivnije od perspektive u kojoj je maksimum toga što se može napraviti samo efikasnije upravljanje kapitalističkim užasom u kojem živimo? Ili, drugačije rečeno: možemo što? Možemo ponuditi nova lica, ali ne možemo zamisliti svijet bez klasnih podjela, najamnog rada, eksploatacije i otuđenja? Izjava je tim bizarnija što dolazi iz stranke krcate ljudima s ozbiljnim stažom u borbi za ljudska prava. Historija njihovog vlastitog polja djelovanja morala bi im nešto reći.
Tko se u povijesti izborio za pravo političke participacije bez obzira na klasni status, odnosno za opće pravo glasa? Socijalisti. Tko je omogućio pravo na organiziranje i javno okupljanje? Socijalisti. Čija je borba omogućila ozakonjenje socijalnih prava i ograničenja radnog vremena? Socijalista. Tko je prvi vodio masovnu borbu za rodnu i rasnu jednakost? Socijalisti. Svaka od tih ideja pojedinačno desetljećima je bila povod za podrugljivo odmahivanje rukom onih čije su se perspektive zaustavljale na fiktivnim “realnim” rješenjima. Ljudi koji su za ta prava ginuli činili su to u dubokom uvjerenju da je svijet eksploatacije u kojem živimo samo privremena nepogoda.
Zapravo, teško se domisliti ijednog povijesnog koraka unaprijed do kojeg nisu doveli ljudi koji su vjerovali da mogu prostore slobode proširiti puno dalje od granica utvrđenih logikom kapitala. Kako onda vjerovati da će ljudi koji nisu sposobni zamisliti slobodniji svijet ikada “donijeti bolji život”? Ljevica kojoj je horizont jednako ograničen kao i onaj njezinih protivnika već je poražena.