Jedan od nezaobilaznih mehanizama redefiniranja “Nove desnice” je muzika. U balansiranju između margine i mainstreama desničarska muzika igra ulogu nametanja određenih problemskih sklopova u specifičnom, politički nebrušenom obliku. Nakon što procirkuliraju i zauzmu važno mjesto u javnom imaginariju, služe kao oslonac i plodno tlo za artikulaciju desnih političkih programa i rješenja.
Krenimo od samog početka. Krenimo dakle od biblijskog narativa o Istočnom grijehu. To je isuviše poznata priča da bi ju trebalo na ovome mjestu prepričavati, no ostaje pitanje interpretacije. Bez pretenzija ulaska u detaljne teološke diskusije i bez pretenzija da se konačno razotkriju duboke metafizičke tajne ovozemaljskog i onozemaljskog, možemo posve neobavezno spekulirati o tome što je zapravo uzrok iskonskog grijeha. Interpretacije mogu ići putem dvaju različitih kolosijeka. Jedan vodi u smjeru da se ustvrdi kako je srž svakoga zla otvoreni prkos autoritetu, u ovom konkretnom slučaju najvišem od svih autoriteta, dok drugi tvrdi da je podloga svakog grijeha i patnje prevelika znatiželja. Uz prihvaćanje svih eventualnih teoloških prigovora i bez želje za razrješenjem svih skolastičkih i metafizičkih nedoumica, prihvatimo ipak ovu posljednju interpretaciju.
Prevelika znatiželja čovjeka uistinu može odvesti u pakao. Koliko bi god ovakva izjava mogla djelovati patetično i kao najjeftiniji oblik popovanja, ponekad se narodna mudrost pokaže istinitom. Onaj tko je pažljivo gledao treći film skinhead-trilogije1 švicarskog režisera Daniela Schweizera, dokumentarni film s naslovom White Terror iz 2005. godine, u jednoj je sceni mogao posvjedočiti činu kupovanja ilegalnih CD-ova. Sama se radnja, kao i mnogi slični činovi nabavljanja ilegalne robe, odvija kasno navečer u nekakvom parku ili na parkiralištu, a tijek joj je sljedeći: prodavač CD-ova ekstremno-desničarske muzike otvara prtljažnik svoga automobila i autoru filma pokazuje široki asortiman robe koju ima na raspolaganju i koju i inače raspačava. U jednom će momentu iz nekakve kutije uzeti veću količinu CD-ova i početi ju listati. Tada možete, ako posebno pažljivo motrite, primijetiti plavi omot jednoga CD-a. Na omotu je naslikan orao, a naslov albuma je “Ave Srbija”.
Kao što i sami znate, vremena su se drastično promijenila od devedesetih godina, pa čak i od sredine 2000-ih. Razvojem računalne tehnologije i širenjem mogućnosti interneta, na osobitom su se udaru našli distributeri ilegalnih nosača zvuka. Takva su zanimanja postala izlišne karike unutar dugog lanca od početne proizvodnje do konačne točke konzumacije proizvoda. Što se tiče ekstremističke muzike, internet je doista ubio distributera iz prtljažnika, jednako kao što je, kako poznata pjesma kaže, video ubio radijsku zvijezdu.
Paradoks Nove desnice
Ukratko, ako želite saznati što je to album “Ave Srbija”, to vam je danas lakše nego ikada ranije. Dovoljno je te riječi utipkati u Youtube tražilicu. Tim ste činom prošli kroz vrata pakla i ušli u gotovo nepregledni svijet ekstremno-desne muzike. To je moment kada se etničke granice krenu topiti u harmoniji mržnje te onoga što bi se moglo označiti “paradoksom tzv. Nove desnice”.
Taj paradoks počiva na nečemu što se naziva etnopluralistički argument. Ne dajte se zavarati nazivom. Ovaj tzv. argument proizvod je pokušaja redizajniranja stare ekstremno-desne ideologije u noviju inačicu koja bi bila mnogo pogodnija za različita politička i pravna manevriranja, te koja ne bi ostavljala previše gorak okus na prosječnom građanskom nepcu. Izum koji potječe od maga čitavog pokušaja redizajna (Alain de Benoist) nastoji omekšati tradicionalno zastupanje koncepcija rasne hijerarhije i Blut und Boden ideoloških elemenata kako bi ekstremno-desni politički pokreti, organizacije i partije dobili ideološku i diskusijsku aparaturu koja bi (a) bila prihvatljiva unutar utvrđenih diskusijskih gabarita građanske javnosti i koja bi (b) znatno povećala regrutacijske sposobnosti radikalno-desnog pola političkog spektra. Da bi projekt bio posve uspješan nije dovoljno tek rekalibrirati retoriku i ideološke teze, s ciljem da se novim sortama ekstremne desnice znatno teže mogu zalijepiti oznake fašizma, neonacizma, rasizma itd., potrebno je ujedno zadržati sve skupove implikacija i konzekvenci koje su pripadale tradicionalnim ekstremno-desnim ideologijama. Jednostavnije rečeno, vanjština mora biti nova, svježa i umivena, dok je srž i dalje stari proizvod. Dobrodošli u eru PR-a.
Da bismo oslikali tzv. etnopluralistički argument, poslužit ćemo se primjerom kojeg navodi Mathias Brodkorb. Brodkorb tvrdi kako se Nova desnica služi, pored raznih konkretnih varijanti “etnopluralističkog argumenta”, i nečim što naziva strategijama retorzije. Sve organizacije i partije pod oznakom Nove desnice neminovno nailaze na optužbe da su fašističke, rasističke ili, u najmanju ruku, netolerantne. Ali, strategije retorzije ne sastoje se u tome da se ta predbacivanja opovrgnu, već da se spomenute optužbe vrate izvoru, da se loptica prebaci nazad, da se teret dokazivanja stavi na tužitelje. Oni moraju dokazati da oni nisu to za što optužuju Novu desnicu. To je jedna diskusijski agresivnija taktika, no ujedno mnogo uspješnija u igri uspostavljanja diskusijski ravnopravnih početnih položaja. Taj u suštini veoma jednostavni čin nevjerojatno lako otvara mogućnost projiciranja najrazličitijih optužbi na svoje političke suparnike. To je posve identično dječjoj igri ili prepirci nisam ja, ti si….
Brodkorb prepričava navodni događaj na kojem je grupa ekstremnih desničara došla na skup ili okrugli stol o multikulturalnim društvima u organizaciji njemačkog SPD-a. Ova je grupa, po naravi stvari, tvrdila da je bilo kakva varijanta multikulturalnog društva u startu promašen projekt. To je podiglo optužbe da su oni rasisti ili nacionalisti. U tom momentu započinje retorzija. Članovi grupe tvrde kako su zastupnici multi-kulti koncepta zapravo ti koji su prikriveni rasisti ili nacionalisti, a da oni ni u jednom momentu nisu koristili riječ rasa ili nacija (Nova desnica smatra da su termini poput rasa ili nacija, izgovoreni iz njihovih usta, suviše kompromitirani da bi se mogli politički uspješno koristiti, oni obično govore o kulturi ili kulturnoj zajednici). Ono što slijedi jest eksplikacija ove retorzije. Prema njihovom mišljenju, multi-kulti koncept prešutno pretpostavlja kako postoje suštinske razlike između dominantne nacionalne ili rasne većine i manjinskih nacionalnih ili rasnih zajednica. Konzekventnim potezima – afirmativnom akcijom i cijelim nizom drugih oblika subvencioniranja – dominantna kultura teži asimilirati manjinske kulture unutar svoga općeg okvira života. Grupa ekstremnih desničara tvrdi kako je ovo u svojoj biti agresivni čin koji će kontinuirano stvarati društvene tenzije između dominantne i ostalih manjinskih grupa. Njihov je zaključak iznimno radikalan. Upravo je zbog ove prešutne pretpostavke svaki oblik multikulturalnog društva osuđen na propast jer sve poduzete akcije samo zaoštravaju već pretpostavljene razlike. Njihova je solucija još radikalnija. Funkcionalna društva ostvaruju se isključivo oštrom segregacijom svih rasnih ili nacionalnih grupa (to bi bio tzv. etnopluralistički argument). Posve je očito kako ova ideološka preskripcija nije ništa drugo nego prikriveni i perfidni ekstremni rasizam ili nacionalizam. Brodkorb navodi kako je opis njihovih mokrih snova heterogeni svijet homogenih rasnih i nacionalnih zajednica.2
Gramsci na desnici
Gdje je tu spomenuti paradoks? Usprkos svim pokušajima redizajniranja, ova se ideološka inačica nije uspjela osloboditi svih elemenata Blut und Boden ideologije. Kako sve zajednice ne žive lebdeći u prostoru nego na konkretnom tlu, dakle teritoriju, koncepcija “heterogenog svijeta homogenih zajednica” ujedno implicira konkretnu raspodjelu svjetske mape. Iako će rijetki proponent Nove desnice to priznati, ova jednostavna činjenica ozbiljno potkopava njihov koncept svjetskog jedinstva pokreta, organizacija i partija Nove desnice. Jednom smo primjeru takvog paradoksa mogli posvjedočiti prije nekoliko godina kada su zagrebačkim ulicama, šetnjom ruku pod ruku, jedna frakcija rasute pravaške djece i njihove mađarske kolege iz Jobbika htjeli pokazati svoje političko jedinstvo i spremnost na koordinirane političke akcije, iako im u iredentističkim programima kolidiraju teritoriji na koje polažu primat.3
Youtube vam u međuvremenu sasvim revno nastavlja nuditi izvođače za izvođačima: Revolt BGD (autori spomenutog albuma), Direktna akcija, Državni udar, Kolovrat (Rusija), nezaobilazni Landser (Njemačka), pioniri Skrewdriver (Velika Britanija) itd.
Pomalo neočekivano, lektira Antonija Gramscija pokazala se ključnim momentom za početak redizajniranja ekstremne desnice, koje ugrubo traje od 60-ih godina do danas, u smjeru formiranja Nove desnice i implementacije drugačijih političkih taktika.4 Posebno je dobro rezonirala Gramscijeva ideja kako se politička borba mora voditi i unutar sfere kulture, tj. kako se politička borba također vodi kulturnim sredstvima u najširem smislu. Nije dovoljno oformiti političku partiju ili organizaciju koja će imati određeni politički program i očekivati kako će ona samim time polučiti uspjeh. Potrebno je pripremiti temelje da određena politika dospije na plodno tlo. Teme određenog političkog programa, problemi na koje stavlja stanoviti značaj i rješenja koja nudi moraju u manje ili više razvijenom obliku već ranije cirkulirati unutar javnosti.
Za ovaj su se posao posebno podesnima pokazali upravo umjetnički proizvodi (iako oni dakako nisu jedini).5 Oni su nešto što velika većina ljudi svakodnevno u najrazličitijim oblicima konzumira i kao takvi su najbolje sredstvo diseminacije nerafiniranih političkih recepata. Imajući sve ovo u vidu potrebno je učiniti jednu distinkciju. Zadaća umjetničkih proizvoda nije korištenje relativno sofisticiranih diskusijskih strategija (poput tzv. etnopluralističkog argumenta ili strategija retorzije), njihova je zadaća nametanje specifičnih talking points, kondicioniranje određene publike na specifične teme ili probleme, na koje će se potom nadovezati “intelektualna dimenzija” Nove desnice i koja će tada koristiti spomenute strategije te promovirati svoja specifična politička rješenja. Njihova je uloga stvaranje uvjeta kako bi se spomenute diskusije uopće mogle pojaviti.
Muzika i muzički proizvodi pokazali su se kao najkorisniji i najpogodniji od svih grana umjetnosti. Oni posjeduju dvije iznimno bitne karakteristike. Imaju relativno veliku popularnost (što treba čitati kao “veliki i česti stupanj konzumacije”) i oni su, u usporedbi s ostalim popularnim umjetničkim rodovima i žanrovima, relativno jeftini za produciranje te distribuciju.
Tu se postavlja pitanje o svijesti i predumišljaju. Ne radi se o tome da je svaki akter upoznat s nekakvim “velikim planom” ili da svakim akterom dirigira neki politički centar. Ideologija se širi relativno spontano i decentralizirano.6 “Intelektualna dimenzija” potom sortira teme, odričući se pritom “retorički preradikalnih devijacija” (dakle, onih koji još nisu sasvim upoznati s tekovinama Nove desnice) i hvatajući se mnogo korisnijih i umjerenijih talking points. Međutim, “preradikalne devijacije” imaju također svoju ulogu. Sam čin odricanja može poslužiti kao legitimacijsko sredstvo vlastitih “umjerenijih pozicija”, a pritom se ujedno mogu regrutirati zastupnici ovih “radikalnih devijacija”.
Tvrdnja kako se dospjelo u pakao nije pretjerana. Ako krenete gore spomenutim putem i krenete preslušavati izvođače koje vam Youtube počne izbacivati, primijetit ćete da gotovo iz svakog stiha curi krv te iz svake strofe odiše mržnja. Uzmimo kao primjer čak retorički nešto mekši refren hit numere benda koji se zove Državni udar i koji glasi: “Cigansko đubre, tebe čeka Indija, / ova bela zemlja tebi ne pripada!”. Poanta je priče međutim sljedeća: bitno je znati da ekstremna desnica sve više počinje koristiti tehnike mimikrije i da se sve više počinje formirati u ideološkom i taktičkom smjeru Nove desnice. Bitno je znati da postoje mnogi izvođači koji na vas neće ostaviti ovako snažan osjećaj šoka, osjećaj da se nakon preslušavanja morate otuširati, ali koji imaju sličnu ulogu kao retorički “ekstremni” ili “preradikalni” izvođači.7 Bitno je znati da će Nova desnica i ovim “ekstremnim” izvođačima ponuditi novu i redefiniranu ulogu.
Strategije mainstreama
Prvi je dio teksta služio oslikavanju jednog načina funkcioniranja političke muzike. To je naime segment strategija kojima se ekstremna desnica nastoji pomaknuti s društvene i političke margine u središte političkog života. Ova se činjenica ne smije previdjeti, tj. činjenica kako su to pojave “s ruba”. Međutim, ostaje pitanje tzv. mainstreama.
Mainstream uglavnom funkcionira neovisno od margine i tu vrijede nešto drugačija pravila nego “na rubu”. Mainstream nije relevantan samo kao sfera unutar koje postoji ozbiljan financijski ulog i u kojoj cirkuliraju umjetnički proizvodi nošeni snažnim ekonomskim silnicama, ona također posjeduje stabilne i razgranate kanale koji ove proizvode bez pretjeranih poteškoća, tj. utabanim stazama, dovode gotovo do svakog doma. Dok je dostupnost prvih, dakle ekstremističke političke muzike, ograničena zbog toga što se distribuira doslovno “iz prtljažnika” u mračnom dijelu parkirališta ili “mračnom dijelu interneta”, dostupnost je drugih na neki način neograničena – dovoljno je uključiti radio. Ova je sfera u pogledu političke muzike zanimljiva upravo zbog razvijene distribucijske infrastrukture i bilo koja diskusija o političkoj muzici ne smije zanemariti mainstream. Što se tiče postjugoslavenske Hrvatske i Srbije, potrebno je istaknuti nekoliko općenitih opažanja.
Kada govorimo o političkoj muzici, ne mislimo pritom na eventualne uloge koje u specifičnim kontekstima mogu odigrati najrazličitiji muzički žanrovi. Kao ilustraciju ovoga pristupa možete pogledati dokumentarni serijal “Sav taj folk” (B92) u kojem se diskutira o društvenoj i političkoj ulozi turbo-folka u 90-im godinama.8 Kada govorimo o političkoj muzici, mislimo primarno na izvođače koji u značajnom segmentu svoga opusa bivaju jasnim transmiterima određenih ideoloških elemenata i koji na taj način unutar javnoga diskursa nastoje nametnuti određenu političku i ideološku problematiku. Kao i u slučaju ekstremističkih primjera, oni ne nude gotove i rafinirane obrasce, oni ne nude sofisticirane diskusijske strategije i razvijena politička rješenja, oni uglavnom nude talking points s ciljem da se perpetuiraju određene javne diskusije i da druge ne dođu na svjetlo dana. Politička muzika u ovome smislu uključuje određenu količinu svijesti i predumišljaja, no bilo bi posve krivo otići u krajnost i govoriti o nekakvom “razrađenom planu”.
Medijski tretman
Mediji o političkoj muzici najčešće diskutiraju unutar veoma skučenog konteksta. Muzički bendovi i izvođači medijima u političkom smislu uglavnom postaju interesantni tijekom sezonskih izbornih događanja. Kada se počnu kretati predizborne karavane političkih stranaka, tada se krene analizirati muzičare kroz prizmu pjevanja na stranačkim skupovima. Iako to može biti indikativno za političke afilijacije pojedinih izvođača (što je isto dobrim dijelom dvojbeno), istovremeno ostajemo daleko od konkluzivnog dokaza o političkom sadržaju i potencijalu njihove umjetnosti. Štoviše, takav je pristup u određenom smislu slijep na puno značenje i mogućnosti političke muzike.
Možemo li govoriti o hegemoniji desnice na mainstream scenama u postjugoslavenskoj Srbiji i Hrvatskoj? Lako ćete primijetiti, i pri najpovršnijem promatranju muzičke mainstream mape, dva kolosa političke muzike, i oba su desna (time se naravno ne želi staviti znak jednakosti s primjerima navedenim u prvom dijelu teksta). U Hrvatskoj je to spoj Iron Maidena i folklorne muzike (Marko Perković Thompson), dok su to u Srbiji tzv. rep disidenti pod nazivom Beogradski sindikat.9 Uzimajući u obzir kako oni uistinu bacaju gotovo neprozirnu sjenu na sve ostale izvođače mainstream scene kojima bi se eventualno mogla pridati oznaka “političke muzike”, može li se onda uopće opovrgnuti konstatacija o hegemoniji desnice?
Pravo je pitanje: kako se probiti s margine u središte? Postoje li uopće obrasci? Ovise li izvođači političke muzike sami o sebi? Najplauzibilniji je odgovor da se probijanje u mainstream ne odvija isključivo zaslugama i vlastitim kvalitetama nekog pojedinačnog izvođača političke muzike. Moraju se pogoditi općedruštveni uvjeti kako bi se spomenuti proboj mogao odviti. To podrazumijeva da u ostatku kulturne sfere mora postojati određena politička hegemonija ili da je općeniti razvoj kulturne sfere usmjeren uspostavljanju određene hegemonije. Ako se ova tvrdnja uzme kao istinita ili makar kao vrlo vjerojatna, ne mora li se onda priznati i određena plauzibilnost tvrdnje kako već postojeća hegemonija desničarske mainstream političke muzike može značiti da se lako mogu otvoriti “stražnja vrata” ili da je makar uvećana vjerojatnost da neki ekstremistički fenomeni dobiju kartu za mainstream muzičku scenu?
Bilo kako bilo, možda je zanimljivije primijetiti dominantni obrazac medijskog praćenja spomenutih kolosa. Medijski aparat ponovno operira unutar relativno skučenog konteksta. Ovi izvođači na naslovnice uglavnom dolaze u slučajevima “prekoračenja dobrog ukusa”, najčešće u formi skandala.
Oni nisu jedini akteri unutar ove igre, no pritom se ne smije zanemariti ili podcijeniti njihova uloga i značaj.
- Skinhead-trilogija Daniela Schweizera sastoji se od sljedećih dokumentarnih filmova: “Skin or Die” (1998), “Skinhead Attitude” (2003) i “White Terror” (2005). [↩]
- usp. Brodkorb, Mathias / Schmidt, Thomas, Gibt es einen modernen Rechtsextremismus?, Friedrich Ebert Stiftung, Landesbüro Mecklenburg-Vorpommern, Schwerin, 2002; pored ovoga, kratki članci o Novoj desnici mogu se pronaći na web-stranici Netz gegen Nazis, na primjer: Ralph Kummer, “’Neue Rechte’ – Ein Überblick über die verschiedenen Bedeutungen” ili Richard Stöss, “Die ‘neue Rechte’ in der Bundesrepublik”. Referentni okvir ovih tekstova su njemačke prilike, no jasno se mogu iščitati osnovne crte Nove desnice općenito [↩]
- Sama kao dodatna opaska. Michael Heinrich se u svome tekstu “Radikalni krivi zaključci”, u kojem u prvoj liniji diskutira o nedostacima teorija imperijalizma općenito, dotiče također pitanja “antiimperijalizma ekstremne desnice”. Na pozadini tzv. etnopluralističkog argumenta i koncepcije “heterogenog svijeta homogenih zajednica” postaje jasno zašto je dobar dio suvremene ekstremne desnice također “antiimperijalistički” nastrojen. Kako je njihov konačni cilj u suštini radikalna segregacija i kako preziru SAD iz dna duše, jer SAD u njihovim očima predstavlja najviši stupanj kulturnog melting pot-a, oni rado pozdravljaju gotovo sve težnje za nacionalnim separacijama manjih država i smatraju da je to ujedno potkopavanje “američkog svjetskog poretka”. [↩]
- Usp. Rob van Kranenburg, “Whose Gramsci? Right-wing Gramscism”, u: International Gramsci Society Newsletter, br. 9, 1999, broj je dostupan online: i Brodkorb, Mathias / Schmidt, Thomas, Gibt es einen modernen Rechtsextremismus , 2002, fusnota 37 [↩]
- Bitno je napomenuti da se pod izrazom “umjetnički proizvodi” ne misli nikakva estetska ocjena, nikakva ocjena umjetničke vrijednosti ili kvalitete. Ovdje se govori naprosto o proizvodima za koje će svaki recipijent osjećati potrebu da dade ocjenu “dobar” ili “loš”. Međutim, sama je priča o kvaliteti ovdje irelevantna. Radi se samo o tome da postoji određeni podskup kulturnih proizvoda koje nazivamo “umjetničkim” i da ćemo se fokusirati na njih, tj. na njihovu podskupinu koju nazivamo “muzikom”. Diskusija u smjeru – postoji li korelacija između estetske kvalitete i političkog uspjeha neke muzike? – bi zasigurno bila interesantna. Međutim, kako je pitanje estetske kvalitete iznimno sklizak teren, ovdje nećemo krenuti tim smjerom. [↩]
- U ovom je smislu zanimljivo spomenuti “slučaj Landser”. Njemački su sudovi neonacistički bend Landser proglasili zločinačkom organizacijom koja je konspirativno širila propagandu kojom su se u opasnost dovodili životi i dobrobit manjina u Njemačkoj. Ovo je bilo presedanska presuda jer nijedan muzički sastav nikada ranije nije bio proglašen zločinačkom organizacijom. Usp. tekstove: “Profis, Geld und Subkultur”, u: Antifaschistisches Infoblatt, br. 61, 3/2003.; Heike Kleffner “Nazi-Rocker wippen im Takt”, u: Antifaschistisches Infoblatt, br. 60, 2/2003.; “Das Landser Urteil und seine Folgen”, u: Antifaschistisches Infoblatt, br. 62, 1/2004. [↩]
- Kao jednu ilustraciju pogledati tekst “’Siva zona’ – zona licemjerja i manipulacije”, Margina, AKO – Alternativna kulturna organizacija, br.1, 2013., str. 34 -42. Tekst se bavi stealth taktikama i tehnikama mimikrije radikalne desnice, doduše samo unutar jednog specifičnog muzičkog žanra. [↩]
- Usp. tekst Marije Ćaćić na sličnu temu. [↩]
- Vladimir Arsenijević dotiče se teme popularnosti i razloga za proboj u muzički mainstream Beogradskog sindikata u svome tekstu “Hip hop nacionalizam”. [↩]