U Rijeci se trenutno radi na nekoliko značajnih infrastrukturnih projekata. Planovi revitalizacije riječke industrijske ostavštine ukazuju na smjer koji je službena politika zacrtala Rijeci, no dosadašnja povijest sličnih projekata budi sumnju u to da nam zaista predstoji ekonomska i kulturna obnova grada.
Rijeka je jedini primorski grad koji u posljednjih 25 godina nije doživio značajnu gospodarsku preorijentaciju na turizam. Zbog toga urbanom vizurom Rijeke i dalje dominiraju tragovi njezine industrijske prošlosti. Po čitavom gradu moguće je primijetiti napuštene zgrade i tvorničke hale bivših industrijskih pogona, što često u posjetitelja ostavlja dojam grada zastalog u vremenu. Posljednjih su se godina gradske političke institucije intenzivno angažirale osmišljavajući projekte obnove i funkcionalne revitalizacije, a pogled na njih ocrtava kulturni i gospodarski smjer službene gradske politike, kao i njihovo vrednovanje gradske prošlosti. Također, odgode u realizaciji, financijske poteškoće i politički otpor ukazuju na specifičnu poziciju grada u kojem tranzicija nikada nije dovršena.
Iako se geneza nekih projekata obnove može datirati na početak tisućljeća, kada je riječ o riječkoj urbanoj revitalizaciji, politički najznačajniji događaji svakako su donošenje Strategije razvoja Grada Rijeke 2014. – 2020. te kandidatura i osvajanje titule Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Tim je događajima naznačeno kako se Rijeka treba razvijati u dva smjera. Prvo, gospodarstvo bi se trebalo temeljiti na znanju (knowledge-based economy) što bi se postiglo razvojem poduzetničkih inkubatora, visokotehnoloških rješenja i znanstvene infrastrukture. Drugo, manjak turističkog potencijala utemeljenog na “prirodnim ljepotama” trebao bi se nadoknaditi razvojem kulturne, odnosno kreativne industrije i kulturnog turizma, koji će rebrendirati Rijeku kao destinaciju za progresivne, alternativne (i po mogućnosti bogate) kozmopolitski nastrojene pojedince. Naravno, nije teško primijetiti kako je riječ o svjesnom pokušaju primjene recepture već viđene u drugim postindustrijskim i postsocijalističkim gradovima, među kojima su svakako najpoznatiji Berlin i Leipzig.
Kulturni kvart
U tom pothvatu najznačajniju ulogu ima projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, jer upravo bi ta titula uz pomoć prateće financijske infrastrukture i političkih sredstava trebala poslužiti kao katalizator za transformaciju grada. Kako se ističe u programskoj Knjizi prijave: “Riječki kulturni i kreativni sektor mora nadrasti svoju osnovnu lokalnu funkciju i postati ozbiljan pokretač gradskih inovativnih ambicija, turističke privlačnosti i mjerljiva poboljšanja kvalitete življenja.” Stoga je uputno promotriti koji su planovi obnove i kakav je njihov status ususret godini riječkog stolovanja europskom kulturom.
Među njima je svakako najznačajniji projekt obnove bivšeg industrijskog kompleksa u centru Rijeke, koji svoje ime duguje nekadašnjoj Tvornici motora i traktora Rikard Benčić. Njega čine četiri zgrade, tzv. T-objekt, H-objekt, Ciglena zgrada i Palača šećerane, a taj ogroman prostor bi prema planovima za Europsku prijestolnicu kulture do 2021. trebao postati svojevrsni “kulturni kvart” u kojem bi se smjestili riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti (MMSU), Muzej grada Rijeke, Gradska knjižnica Rijeka, novoosnovana Dječja kuća, Gradsko kazalište lutaka i Art-kino. Naime, riječke kulturne institucije poslovično pate od nedostatka prostora: riječka Gradska knjižnica možda je jedina knjižnica u Hrvatskoj u koju se ulazi kroz privatni kafić, a Muzej moderne i suvremene umjetnosti do preseljenja u Benčić nije ni imao stalni postav, što se kosilo sa samom definicijom muzeja. S tim u vidu, teško je ne biti entuzijastičan prema prijedlogu prostornog zbrinjavanja kulturnih institucija, uz istovremeno oživljavanja mrtvog gradskog prostora.
Zamisao o “kulturnom kvartu” već je djelomično zaživjela, budući da je u H-objekt 2017. godine uselio MMSU, trenutačno su u tijeku radovi na obnovi Palače šećerane u kojoj bi se trebao smjestiti Muzej grada i potpisan je ugovor o izvedbi radova na Ciglenoj zgradi, odnosno budućoj Dječjoj kući. Međutim, početak obnove najvećeg T-objekta zasad nije na vidiku. Iako je Grad u listopadu 2018. godine raspisao natječaj za izvođača radova, najniža pristigla ponuda bila je gotovo 15 milijuna kn veća od planiranih sredstava i Grad je bio prisiljen u prosincu poništiti natječaj. Takav razvoj događaja samo je nastavak dosadašnje nesretne povijesti projekata obnove T-objekta, čiji počeci sežu do 2003. godine, kada je napravljeno idejno rješenje za preseljenje MMSU-a u T-objekt. Kroz godine se rok za pokretanje radova pomicao, a početno se idejno rješenje prilagođavalo zbog previsokih troškova realizacije. Na koncu je 2012. godine odlučeno kako će se u T-objekt ipak preseliti Gradska knjižnica, a MMSU će useliti u neki od manjih pokrajnjih objekata.
Proklamirani rok otvorenja nove zgrade knjižnice je ožujak 2021. i, naravno, trenutačne poteškoće ne treba uzimati kao definitivni znak propasti projekta, ali ogromna razlika između planiranog i ponuđenog iznosa provedbe baca sumnju na mogućnost Grada da premosti tu razliku, pogotovo kada se uzme u obzir postojeće veliko kreditno zaduženje i slični problemi s još jednim kapitalnim projektom, a to je obnova broda Galeb.
Socijalistička egzotika
Naime, nedugo nakon vijesti o poništenju natječaja za izvedbu radova u Benčiću došla je vijest kako je poništen i natječaj za obnovu bivšeg Titova rezidencijalnog broda Galeb, i to zato što je pristigla ponuda od 74 milijuna kuna više nego dvostruko skuplja od planiranog iznosa za obnovu. Poništenje natječaja samo je jedno u nizu zastoja kada je riječ o osmišljavanju funkcije tog broda. Od trenutka nabavke broda, kupljenog 2009. godine za 150 tisuća dolara, čuli su se kritički glasovi, od kojih su jedni zamjerali njegovu kupnju zbog ideološke simbolike broda, a drugi ukazivali na nedostatak jasne ideje o budućoj namjeni broda. Usprkos tvrdnjama gradske uprave kako je riječ o kulturnom dobru i kako brod ima izniman turistički potencijal, izuzev nekoliko sporadičnih manifestacija, brod veći dio vremena stoji privezan u riječkoj luci.
Stoga ne čudi kako je upravo stavljanje Galeba u funkciju jedan od glavnih ciljeva EPK-a. Galeb je u sklopu programa EPK-a osmišljen kao svojevrsni muzej/izložak/hostel koji bi “bez idolopoklonstva” tematizirao “sv[e] režime kroz koje je Rijeka prošla”, uz mogućnost odsjedanja na brodu na kojem su boravile razne političke ličnosti. Ostavi li se po strani činjenica da se prema toj koncepciji brod u biti prazni od svog političkog sadržaja, odnosno pretvara u puku kulisu i povijesni kuriozitet namijenjen turistima zainteresiranima za “socijalističku egzotiku”, preostaje pitanje je li tako nešto uopće izvedivo? Kako je već navedeno, jedina pristigla ponuda, ona remonta Viktor Lenac, uvelike premašuje planirani budžet od 27,6 milijuna kuna te usprkos tvrdnji gradskog pročelnika za kulturu kako se zapravo radi o “monopolu” sjevernojadranske brodogradnje, preostaje činjenica kako drugih ponuđača nije ni bilo.
Razvoj poduzetništva
Kako EPK nije tek projekt revitalizacije riječke kulture, pokazuje i posljednji veliki infrastrukturni projekt osnivanja tzv. RiHuba. RiHub, smješten u prostoru znanom kao ex-Bernardi, predstavlja informacijski centar EPK-a te coworking prostor s različitim edukativnim sadržajima čiji je cilj poticanje aktivnog sudjelovanja građana u osmišljavanju programa. Iako je trenutačni programski naglasak RiHuba na odabiru programa građanskih inicijativa koji bi bili uključeni u sâm EPK i sâmoj promociji EPK-a, može se pretpostaviti kako je dugoročna zamisao da prostor postane pogon za razvoj programa i proizvoda iz područja kulture. Drugim riječima, moglo bi se reći kako se radi o primjeni start-up modela na područje kulture, modela koji je i na području “tradicionalnog” poduzetništva postao jedan od popularnijih oblika gospodarskih mjera u Rijeci.
U tom pogledu, EPK je tek jedno od sredstava rješavanja urbanog zastoja Rijeke. Naime, slično RiHubu nalazimo i dva projekta izvan programa EPK-a, koji se odvijaju paralelno s njime. Jedan od njih je obnova Energane u bivšoj tvornici papira Hartera u svrhu pokretanja riječkog Start-up inkubatora za kreativne tehnologije i IT industriju. U karakterističnoj riječkoj rokadi, Energana, prvotno zamišljena kao nova zgrada gradskog muzeja, zbog visokih troškova prenamjene u muzej na koncu je odabrana za novi prostor namijenjen razvoju poduzetništva. Doduše, datum realizacije projekta još nije poznat. S druge strane, za dva bi mjeseca u hali bivše Tvornice Torpedo trebao biti otvoren Proizvodni park Torpedo, zamišljen kao “tehnološko-edukacijski poduzetnički inkubator” s tehničkom, infrastrukturnom i administrativnom podrškom poduzetničkim projektima u začetku. Time bi se proširila postojeća gradska mreža od dva inkubatora.
Renesansa ili mračno doba?
Navedenim obnovama i planovima moglo bi se pridodati i druge gradske prostore u različitim stupnjevima zapuštenosti koji čekaju adekvatno zbrinjavanje: bivša tvornica Rade Končar, tvornica papira Hartera, kino Teatro fenice itd. Ukratko, očito je kako u posljednjih 25 godina Rijeka nije uspjela ispuniti prazninu koja je ostala nakon odlaska industrije, što se ne odražava samo na gospodarske, nego i na kulturne prostore. Zbog toga su indikativni ranije nabrojani projekti, jer pokazuju u kojem bi smjeru, ako se trenutačni pothvati pokažu uspješnima, mogao ići daljnji razvoj Rijeke – ako je vjerovati gradskim ocima, Rijeku očekuje budućnost visoke tehnologije i kulturnog turizma. Na ovom mjestu nema smisla ulaziti u ostvarivost takva programa, odnosno mogućnost provedbe de facto potpunog gospodarskog i kulturnog restarta nakon toliko desetljeća dezorijentiranosti, kao i dvojbene učinke koje bi to imalo na šire stanovništvo.
U svakom slučaju, nedvojbeno je da je ovdje riječ o presudnom trenutku, ne samo za riječki razvoj, nego za opću političku sliku Rijeke. Naime, provedba EPK-a predstavlja značajan financijski teret za sam grad, čemu svjedoči prošlogodišnje zaduženje u iznosu od gotovo 160 milijuna kuna, pri čemu je glavnina tog iznosa namijenjena troškovima provedbe infrastrukturnih projekata EPK-a, kao i dosad najveći izglasani proračun od 1,14 milijuna kuna za 2019. godinu. Očekivano, takvi značajni financijski pothvati izazvali su negodovanje opozicije i gotovo tromjesečnu blokadu rada Gradskog vijeća. Prema tome, očigledno je kako su ulozi visoki, a rezultati trenutačnih politika, koji će biti poznati tek za nekoliko godina, pokazat će je li na pomolu riječka renesansa ili post-tranzicijsko mračno doba.