Žigosanje maloljetnice i maloljetnika upaljačem koji ostavlja trag U kao Ustaša, a koje je počinio učenik s posebnim potrebama, što je ravnatelj jedne zadarske srednje škole nazvao “dječjom igrom” posljednji je dokaz barem dvaju procesa. Nasilje je u Zadru normalna i potpuno prihvatljiva stvar, ma koliko odbijali to priznati; i problem nisu djeca, ni ona nasilna Tornadova ni ona sa službenom dijagnozom posebnih potreba, već sve ostalo (roditelji, policija, školstvo, mediji, sustav općenito).
Dokaz tome je slučaj “Daruvarac”, slučaj policijskog doušnika koji je prebio svoju dvostruko mlađu i rubno punoljetnu djevojku razbivši joj glavu o umivaonik, u kafiću, na javnom mjestu, pri čemu su prisutni svjesno sudjelovali u prikrivanju dokaza, narušavanju policijske istrage, itd… On naime upravo ovih dana izgleda izlazi iz zatvora u kojeg je uopće stavljen tek nakon prosvjedića nekolicine svjesnijih građana Zadra i žestoke reakcije majke žrtve koja se u nedostatku razumijevanja od sustava, koji bi ju načelno trebao štititi, morala obratiti medijima.
Nasilje, prijetnje smrću, zastrašivanja i opća osobna nesigurnost normalna su stvar s kojom se u Zadru odrasta i živi. To se ne problematizira, to je jednostavno tako. Može vam se dogoditi npr. da imate dredlokse u kosi i sjedite usred noći na glavnom gradskom trgu, ugodno časkajući s prijateljima, a da se nekome ne sviđa kako izgledate, pa da vam se život pretvori u proganjanje pod prijetnjom fizičkog nasilja i mogućom smrću. Ako ste djevojka pak i netko vas sretne s tim istim momkom, dobit ćete “trisku” odnosno šamar, od osobe s kojom dijelite školske klupe, a samo zato što se družite s krivom socijalnom skupinom. Djevojka i momak i s dredloksima su preživjeli, jedno od njih potpisnik je ovih redaka, no iste sreće nije bio nedavno preminuli sredovječni muškarac koji je na Autobusnom kolodvoru u Zadru dobio udarac u glavu od kojeg se više nikada nije probudio.
Grad za jednu noć
Ni silovanja nisu neuobičajena, neka su prijavljena, većina ne. Najpoznatiji je slučaj od prije nekoliko godina, grupnog silovanja djevojke na plaži Kolovare, u kojoj je sudjelovao sin nekog moćnika. Dogodilo se to u neposrednoj blizini konfekcijskog zadarskog noćnog kluba s najjeftinijom domaćom muzikom i precijenjeno skupim pićima. Inače, za Grad Zadar to je najprihvatljiviji oblik zabave, masovan, jeftin, netalasajući, glasan i bučan, da ih turisti mogu locirati, makar i na tu jednu noć, koliko se u pravilu zadržavaju u Zadru.
Nacrtate li u gradu Zadru kakav liberalan grafit, budući da ste anonimni, kaznu sami nećete snositi, ali će umjesto vas platiti lokacije i grupacije prepoznate kao mjesta proizvodnje nezavisne kulture. Kultura je u Zadru uvijek politična, jer prostora za druge političke izraze jednostavno nema. Nema tribina, nema predavanja, nema javnih rasprava ni o čemu. Jedno od mjesta koje ispunjava ove nedostajuće funkcije grada, a koje nećemo imenovati radi zaštite osobne sigurnosti ugrožene političke skupine zadarskih ljevičara i aktivista, redovno je na meti udara. U višestrukim napadima, dosad je srećom stradala samo imovina, ali na primjer i vrt s voćem i povrćem lokalne aktivističke skupine.
Zadarska “opća mjesta”
Bilo da netko prešara fašistički grafit navijačke skupine Tornado koji prikazuje vojničku glavu s kacigom i prvim bijelim poljem nacrtanoj u estetici koja asocira na onu fašističkih divizija. Bilo da netko doda slovo “lj” grafitu “ubi Srbina”. Navijači Tornada imaju šesto čulo na primjer za prepoznati ljude koji nisu iz Zadra, pa ih nerijetko gotovo nasmrt pretući (probijene slezene, rebra, ozbiljne kontuzije glave, ozljeda organa disanja i gutanja, itd…) radi radnje kakva je prelazak gradskog mosta s krivim naglaskom (ne mora se pritom biti druge nacionalnosti, naglasak, makar bio iz susjednog grada dovoljan je kriterij za zadobivanje fizičkih ozljeda).
Učinkovitiji su od policije za koju je sve ovo dječja igra. Sve dok se kao ono jednom, prije 15-ak godina, nije pojavio dožupan koji je naivno smatrao da može riješiti problem korupcije u zadarskoj policiji. Poslana poruka sasvim je nedvosmislena: auto mu je odletio u zrak dok je bio parkiran u dvorištu kuće njegove majke. Premreženost službenih struktura s ovim kriminalnima, u Zadru opće je mjesto, pri čemu je slučaj Daruvarca tek posljednji u nizu primjera. Nasilje se u Zadru općenito masovno tolerira, posebno ako ga provode (a u pravilu ga provode) pripadnici navijačke skupine Tornado, ili muški adolescenti koji u “gradu za jednu noć” jednostavno nemaju nikakvog sadržaja kojim bi si zaokupili slobodno vrijeme. Tinejdžeri u Zadru slobodno vrijeme u pravilu provode “vanka” – oznaka je toliko apstraktna da jednostavno znači boravak s prijateljima van kuće – što nikad ne zahtijeva dodatna pitanja, “vanka s kim?”, “vanka gdje?” “vanka što?” jer su “vanka” sve generacije. U malom gradu kao što je Zadar, gdje većina mladih živi s roditeljima ili u boljem slučaju, u odvojenom stanu u istoj kući, socioekonomske i kulturne frustracije (“a diš, nemaš di ić, ništa se ne događa”) izrazito su visoke, no istovremeno i neartikulirane u javnim raspravama kojih, ponavljamo, nema.
Dapače, da ih i ima, nakon nekoliko takvih Grad bi sigurno isključio struju na tom lokalitetu, pristigla bi pokoja kazna za narušavanje javnog reda i mira, a potom bi frustrirani Tornadovi klinci porazbijali imovinu, čisto da bude jasno što se smije, a što ne. A ne smije se politizirati, ne smije se pisati, ne smije se talasati, ne smije se graditi urbane vrtove, niti dovoditi izbjeglice, graditi nezavisnu kulturu, održavati koncerte koji nisu nastali u produkciji “Huljić”, itd. Jer “ako ti ne paše, odi ća”.
Političko-povijesni kontekst
Treba pritom imati na umu da Zadar nije siromašan i bezperspektivni grad. Bogat je ekonomski, strateški, geografski, klimatski. Dugo je ovo područje bilo jedino u Hrvatskoj s pozitivnim prirodnim prirastom. Ima luku, plodne Ravne kotare koji mogu hraniti barem milijun ljudi, bogatu povezanost s otocima, bezbroj plaža, itd… U tom je gradu valjda sve turistička destinacija, što nije neobično, s povijesti dugom više od tri tisuće godina kontinuiranih naselja, od čega grad postoji barem 2000 godina, a osnovali su ga rimski carevi Julije Cezar ili August Oktavijan, njegov nasljednik.
Bogat je (nažalost?) i povijesno, ali je siromašan kulturno, jer se nikada nije naučio toleranciji i prihvaćanju, suživotu. Stoljećima potlačeno slavensko stanovništvo nalazilo se pod brojnim tuđim vlastima, od Rima i Venecije do Beča i Pešte. No, najveći šok, dogodio se 1943. kada je iz grada s infrastrukturom za 40.000 stanovnika iz njega zajedno s talijanskim fašistima izmarširalo 90 posto populacije nastanivši se u Italiji (ti se prastanovnici još uvijek povremeno vraćaju, primjerice za “Ferragosto” i “Svisvete”). Nakon savezničkog bombardiranja, u gradu je bilo toliko malo ljudi da je službeno raščišćavanje sravnjenog grada počelo tek 1951. a otprilike tada počinje i novi val naseljavanja. Savez boraca komunista šalje pozive diljem Jugoslavije da svi borci mogu doći u Zadar (ili Pulu) gdje će dobiti nekretninu i posao. Do početka osamdesetih, riječima zlatne socijalističke generacije koja je imala sreću odrastati u Zadru tih godina, “grad je ponovno baš postao grad”. No, i ta se tradicija uskoro prekida, ratom iz devedesetih, kada istom tom slavenskom i stoljećima gaženom stanovništvu sada krucijalnu podjelu radi nikad premoštena razlika Srba i Hrvata. I Zadru se događa nova kulturološka čistka. Baš kao i 1945., 1990. ponovno se zaboravlja povijest, a kulturna izgradnja kreće ispočetka: “sve staro van, novo unutra”. Ovaj put “novo” je toliko usko konceptualno zamišljeno, da ovaj grad od nastanka posljednje mu države u kojoj se trenutno nalazi, usprkos svim nevjerojatnim strateškim i ekološkim prednostima, prvi put bilježi negativan prirodni prirast.
Izvrsna cestovna povezanost, ovom nesiromašnom gradu osigurava masovni odlazak mozgova na studije u Zagreb, gdje se zadarski identitet rado i lako gubi, kad se jednom nađeš u nenasilnoj sredini u kojoj je moguće organizirati otpor, raznu kulturnu i političku djelatnost. Zadru, toj HDZ-ovskoj utvrdi pak ostaje Hrvatstvo koje kulminira u korupciji, nepotizmu, nikakvoj kulturnoj produkciji, nikakvoj socijalnoj izgradnji i prije svega potpunom gubitku bilo kakvog identiteta.
Dok se ne počnu sankcionirati fašistički izgredi, dok država ne preboja Tornadov fašistički grafit, dok silovatelji koji su sinovi moćnika ne završe iza rešetaka, dok se ne prestanu penalizirati i kriminalizirati politički i kulturni stavovi koji nisu isključivo hrvatsko-ustaški, Zadar neće postati grad siguran za romsku, albansku pa i srpsku manjinu. A djecu koja žigošu drugu djecu oznakom U misleći da je to nešto čime se treba ponositi treba promatrati tek kao rezultat svega što taj grad jeste. Prije svega, ovakav kakav je danas, Zadar je rezultat gotovo 30 godina kontinuirane vlasti HDZ-a. HDZ je taj koji je udario temelje politike koja danas dovodi do negativnog prirodnog prirasta, grada s najvećim prirodnim potencijalom u Hrvatskoj.