O položaju Roma u Hrvatskoj dosta govori činjenica da službeni popisi ne mogu utvrditi koliko ih uopće ima. Suprotno predrasudama o njima kao onima koji “iskorištavaju sustav”, dijelu Roma je skrivanje porijekla još uvijek važna strategija preživljavanja.
Revizionizam i negacionizam genocida nad Romima u Hrvatskoj su postali “dio medijske kulture”, upozorio je na predstavljanju priručnika za učitelje i nastavnike povijesti o sudbini Roma u tzv. NDH, održanom sredinom prošlog mjeseca, povjesničar i autor Danijel Vojak. No Romi nisu marginalizirani samo u udžbenicima i medijima. Prikladni “zaborav” genocida nad tim narodom bez domovine služi kao dopuna i pokriće svakodnevnoj marginalizaciji koju trpi velika većina Roma. Radi se o jednom od najvećih, ali možda i najmanje vidljivih problema suvremenog hrvatskog društva.
Kada se promatraju sve zemlje zajedno, Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Europskoj uniji. U Hrvatskoj je romska populacija na nacionalnoj razini relativno mala – prema popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih svega 17 tisuća. No procjene govore da je taj broj i višestruko veći. Godinama se kroz službene dokumente provlači procjena o 30 do 40 tisuća Roma. Nedavno objavljeno istraživanje koje je naručio Vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, došlo je do procjene o najmanje 24.524 osoba koje su prepoznate kao pripadnici romske populacije u 15 županija u Hrvatskoj.
Ova diskrepancija između službenih podataka s jedne te procjena i istraživanja s druge strane otkriva mnogo više no što se možda na prvi pogled čini – velik dio ljudi odbija službeno otkriti svoje porijeklo, iako se možda sami prepoznaju i ostatak zajednice ih prepoznaje kao Rome. Strah od dodatne stigmatizacije najvažniji je razlog koji odvraća od deklariranja etniciteta u službenim popisima.
Da su diskriminacija i predrasude o Romima prisutni u Hrvatskoj nije teško dokazati. Istraživanje Ureda pučke pravobraniteljice otkrilo je da ispitanici iz opće populacije u najvećoj mjeri vide upravo Rome kao grupaciju koja se najčešće susreće s diskriminacijom. To potvrđuju i navodi Roma koji su sudjelovali u spomenutom istraživanju Vladinog ureda za ljudska prava – njih 28% navodi da je doživljelo diskriminaciju barem jednom u prethodnih godinu dana, a 17% je navelo da su tijekom života doživljeli fizički napad samo zato što su Romi i Romkinje.
Porazne brojke
Diskriminacija i marginalizacija Roma u velikoj su mjeri praćeni raširenim predrasudama i stereotipima koji su kroz duže razdoblje prisutni u svijesti ljudi koji žive na ovim prostorima te se i dalje posreduju kroz medije i kulturu. Njih bismo mogli grupirati u tri aspekta. Prvi se tiče “sigurnosti”. Istraživanje Centra za mirovne studije otkrilo je da čak 25% ispitanika iz opće populacije Rome kao etničku skupinu vidi kao prijetnju sigurnosti građana i imovine. Drugi aspekt se tiče pitanja navodnog neprilagođavanja “većinskoj hrvatskoj kulturi”, za koje četvrtina ispitanih odgovornima smatra Rome. Iako samom činjenicom da ovdje žive zapravo sudjeluju u stvaranju “hrvatske kulture” (u širem smislu), znatan dio populacije tretira Rome kao strance. Pritom treba upozoriti da pisani podaci o njima na našim područjima postoje od 14. stoljeća.
S tim je povezan i treći aspekt: percepcija Roma kao ekonomske prijetnje. Gotovo polovica ispitanika (48%) smatra kako većina Roma živi od socijalne pomoći i ne želi raditi, odnosno da imaju koristi od društva ali mu ne doprinose. Pred Rome se dakle postavljaju neki posebni društveni zahtjevi “korisnosti” koja se ne očekuju nužno od ostalih članova društva. Široko prepoznato siromaštvo Roma tako se ne stavlja u kontekst ekonomskog sustava ili ideološkog okvira koji ga omogućuju, već se krivnja u potpunosti individualizira ili etnicizira. U toj interpretaciji, siromaštvo proizlazi iz neke nejasne i nedefinirane nesposobnosti Roma da se “prilagode” čime se sugerira njihova rasna inferiornost.
Iako je to u Hrvatskoj velikoj većini ljudi sasvim nepoznato, Romi nisu homogena skupina. Osim što žive u različitim mjestima, govore i različitim jezicima (bajaški, romani chib itd.), različite su vjere i ne žive svi u istim uvjetima. Ipak se slobodno može reći kako Romi u prosjeku žive lošije od opće populacije te su im određena prava teže dostupna. Najnovije i trenutno najobuhvatnije istraživanje pokazuje kako nevjerojatnih 66% Roma starijih od 14 godina nema završenu osnovnu školu, a za još 29% je osnovno obrazovanje najviši završeni stupanj. Srednju školu ima samo 15% populacije, a oko pola posto višu ili visoku stručnu spremu.
Usporedbe radi, u općoj populaciji osnovnu školu ima 31%, srednju 53%, a više i visoko obrazovanje 17% ljudi. Situacija je loša i u predškolskom odgoju i obrazovanju, koje je iznimno važan faktor razvoja djece u ranoj dobi. Tek jedno od četvero romske djece u dobi od 3 do 6 godina pohađa predškolsko, dok je za opću populaciju to 74%. Uzgred, Hrvatska je u tom segmentu na dnu ljestvice u EU, jer je europski prosjek čak 95% za opću populaciju. U osnovnu školu krene (ali ne nužno i završi) 95% romske djece u dobi od 7 do 14 godina, ali njih čak petina ide u razrede koje čine samo romski učenici. I to unatoč tome što je segregacija u školama već je bila predmet tužbe protiv Hrvatske Europskom sudu za ljudska prava koji ju je osudio kao kršenje Europske konvencije o ljudskim pravima.
Naslijeđeno siromaštvo
Kao razlog za neupisivanje srednje škole (samo 31% ih upiše), mladi Romi navode financijsku nemogućnost, loše ocjene ili sklapanje braka i roditeljstvo. Broj onih koji pohađaju više i visoko obrazovanje broji se u decimalama postotaka. Ovako loši rezultati uostalom ne čude. Kao što je pokazalo više istraživanja, u Hrvatskoj postoji snažna povezanost između stupnja obrazovanja roditelja i obrazovnog uspjeha djece, pa postojeći obrazovni sustav reproducira društvene nejednakosti. Svemu ovome treba nadodati još i debeli sloj predrasuda prema Romima da bi se razumjelo kako pripadnici tog naroda za nastavak školovanja moraju uložiti nadljudske napore.
Očekivano je da se slične porazne brojke onda vide i u zapošljavanju. Čak 44% Roma je nezaposleno dok je još 22% u statusu domaćice, odnosno brinu o kućanstvu puno radno vrijeme. Samo 7% romske populacije ima plaćeni posao na puno radno vrijeme (odnosno 3% žena i 12% muškaraca). Plaćene poslove nikada ne radi 46% pripadnika i pripadnica romske populacije. Istodobno, više od polovine onih koji traže posao navelo je kako su u prethodnoj godini doživjeli diskriminaciju, većinom zbog etničke pripadnosti. Teška zapošljivost, koja je samo djelomično posljedica slabe obrazovanosti, dodatno utječe na odustajanje od škole: čemu se školovati ako ti neće pomoći da nađeš posao?
U začaranom krugu isključenosti i siromaštva, uz obrazovanje i rad važno mjesto zauzima i stanovanje. U prvom redu, to se odnosi na sami tip naselja u kojima Romi žive. Velik dio romskih kućanstava nalazi se u naseljima u kojima Romi žive grupirani i u manjoj ili većoj mjeri prostorno odvojeni od ostatka stanovništva. Osim što odvojenost po etničkom ključu općenito olakšava i potiče marginalizaciju, ovo je istraživanje utvrdilo i kako su pristup određenim komunalnim uslugama i stambeni uvjeti u odvojenim naseljima manje kvalitete nego oni na lokacijama gdje Romi žive među ostalim stanovništvom.
Ništa bez sudjelovanja
Općenito gledajući stambene uvjete romskih kućanstava, čak 43% kućanstava nema vodu dobivenu putem vodovoda, polovina nema kupaonicu s tušem ili kadom unutar stambene jedinice, 73% nema kanalizaciju, a svako deseto kućanstvo nema uvedenu električnu energiju. Dvije trećine kućanstava ima vlažne zidove ili temelje, a u polovini krov prokišnjava. Neadekvatno stanovanje dakako negativno utječe na ostale aspekte života, uključujući zdravlje i obrazovanje, odnosno ispunjavanje školskih obaveza. I dok dio ovih problema očito proizlazi iz siromaštva, sigurno je kako veliku ulogu igra i nedostatak javnih ulaganja.
Prosječni mjesečni prihodi romskih kućanstava, bez obzira na izvor prihoda, iznose 2.670 kuna, odnosno 611 kuna po članu, što je debelo ispod iznosa dovoljnog za ostvarenje osnovnih životnih potreba. Naravno, Romi nisu jedini dio populacije koji je zahvaćen siromaštvom – u takvim uvjetima u Hrvatskoj žive i mnogi drugi. No neki od sistemskih problema njih posebno zahvaćaju. Javne politike na razini EU i Hrvatske očito nisu adekvatne i dovoljne da se napravi pomak koji bi odgovarao ozbiljnosti i urgentnosti situacije. Iako postoje pojedinici u institucijama i udrugama, ili izvan njih, koji ulažu ogromne napore, teško da će se individualnim rješavanjem problema osigurati jednakost građana koja je formalno zajamčena zakonima i Ustavom.
Rješavanje sustavnih problema, bilo u sustavu socijalne skrbi, stambenoj politici, obrazovanju ili ekonomskoj politici itd. zahtjeva ozbiljniji zahvat od kratkoročnih projekata. Osim toga, zahtjeva i izgradnju povjerenja jer bez njega ne može uspjeti nijedna intervencija. Za to bi trebalo osigurati aktivno sudjelovanje onih na koje se intervencija odnosi, i to ne samo predstavnika nacionalne manjine i pojedinih udruga, već i onih nekoliko desetaka tisuća naših sugrađana za koje smo navikli i koji su navikli da od sudjelovanja u sustavu ne mogu dobiti ništa.