Sve što treba znati o demokraciji pod srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem kazao nam je on sam odbijajući bilo kakav sastanak sa “liderima opozicije” Draganom Đilasom, Vukom Jeremićem i Boškom Obradovićem, a nakon mjesec dana redovnih prosvjeda na ulicama Beograda:
“Mene to ne zanima. Ja sa njima neću da se sastanem. Za narod i za građane sam uvek otvoren. A za ove lopove ne. A zašto nisu u zatvoru, to je teško pitanje. Zato što su celokupan pravosudni sistem oni postavili. Što da ja pričam sa nekim ko priča da ja urušavam teritorijalni integritet, a u njihovo vreme Kosovo proglasilo nezavisnost i Crna Gora otišla iz Jugoslavije”, rekao je Vučić.
Što opozicijski trojac čini lopovima, a istovremeno predsjednika samoga pravednikom, nije specificirao budući da pravosudni sustav i njegove rupe ostavljaju predsjedniku dovoljno prostora za gomilanje državnih funkcija, pa time i moći, u rukama vlastite stranke SNS-a. Primjerice, imate li u Beogradu problem s komunalcima možete ga prijaviti i SNS-u i javnim državnim službama, no pogodite koja će vam od ove dvije adrese riješiti problem. Pitanje o funkcionalnosti pravosudnog sustava, odnosno zašto političari nisu u zatvoru, ako tamo zaista pripadaju, jednostavno je, nikome zapravo od tih osoba ne odgovara da pravosudni sustav “radi svoj posao”. Nisu to nikakve tajne koje treba posebno novinarski dokazivati, brojne organizacije u Srbiji bave se isključivo korupcijom među političarima i njihovim spinovima, među kojima je npr. i Mreža za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK) koja čuva brojne podatke što svjedoče rasprostranjenosti nedozvoljenih radnji političara i njihovoj imovini neutvrđenog podrijetla.
“Analiza” diskursa
Izjave Aleksandra Vučića jako su podesne za razne aspekte analize diskursa, budući da su u pravilu jako slikovite i odaju zapravo mnogo više nesvjesne ideološke i političke pozadine nego bi Vučić ikada htio priznati. Kada ne bi bilo tako, pažljivije bi pakirao svoje riječi, dvosmislenije skrivajući svoju stvarnu, nacionalističku agendu. No, u posljednje vrijeme čini se da ovaj wanna-be diktator malo gubi samopouzdanje i strpljenje.
Nije ništa novo da Vučić na većinu pitanja koja se pred njega postave reagira pozivajući narod na jedinstvo utemeljeno u nacionalizmu, susjedskoj netoleranciji, i psihologizaciji svojih kritičara, koji su u njegovoj retorici automatski i neprijatelji srpskog naroda, ili kao u slučaju vođa opozicije: “lopovi”. Tako na pozive opozicije na pregovore odgovara teritorijalnom cjelovitošću Srbije koja, budimo realni, nikad nije prestala biti vrući krumpir srpskih političara, a na kojeg se poziva svaki put kada se pred njega postave ozbiljna društvena i politička pitanja. Vučić istovremeno primjenjuje dvije komunikacijsko političke strategije: dok Zapadu, prema EU fingira ulogu regionalnog “peacemakera”, s druge strane za unutarnju konsolidaciju koristi nacionalističku retoriku, ugledajući se pritom i na ruskog predsjednika Vladimira Putina po uzoru na kojega najavljuje obilazak zemlje, baš kao što to i Putin radi.
Adresirajući temu prosvjeda Vučić samom referencom na “medije Zagreba, Sarajeva i Prištine” implicira, još jednom, da je prosvjed protiv njegove stranke i vlade, zapravo na životu toliko dugo zbog inostranih silnica, ali ovaj put umjesto “Soroševih plaćenika” to su amorfne medijske mase “Zagreba, Sarajeva i Prištine”. Kad bi mediji imali moć provođenja revolucija, možemo biti sigurni da bi Vučićevi neprijatelji prvo čistili u svome dvorištu. No, posrnuće koje predsjednik nije primijetio u svojoj izjavi predstavlja činjenica da su iz optužbi ispušteni i srpski mediji. Djelomično vjerojatno zbog pokušaja spina da prosvjede prikaže kao poticane izvana, no djelomično vjerojatno ovdje nije uspio ni sam ignorirati činjenicu da su srpski mediji pod njegovom kontrolom. Zašto je ovoga puta zaboravio na “američki N1” – da li zbog sramoćenja u Davosu sada pokušava ostaviti dojam da se ne petlja u domaće medije? Ili mu je zbog toga što se sada ne petlja u srpske medije ipak nedostajao univerzalni krivac kojeg je analogijom pronašao dakako u stranim medijima? Vučić dlaku mijenja, ali ne i ćud.
Logičke greške
A postupak kojim predsjednik objašnjava zašto bi mediji u regiji ciljali destabilizaciji Srbije poprilično je u duhu ludosti i nelogičnosti koji su inače stalna pratnja Aleksandra Vučića: u Srbiji je naime toliko dobro, dok je svugdje drugdje u regiji toliko loše, da umjesto da se bave svojim problemima, druge zemlje kao taktiku svog ekonomskog napretka očito vide destabilizaciju Srbije i “krađu” stranih investicija koje je Srbija privukla te na taj način otela ekonomski napredak susjedima koji onda povratno destabiliziraju Srbiju.
Međutim, treba imati na umu jednu stvar, ako su za postavljanje neke logike potrebne ovakve besmislene misaone vratolomije, onda ta logika najvjerojatnije nije točna. No, ako Vučić ne govori istinu, što je istina? Ona je jednostavna: Srbija privlači većinu stranih investicija, no uvjeti koje za te investicije daje kapitalu takvi su da se ljudima jedva isplati raditi. A oni koji rade, umjesto pauze za wc nose pelene, a uskoro će vjerojatno, umjesto plaća primati vaučere. Iako se neki u Srbiji bogate, dojam na ulicama je da se bogate samo kriminalci i podobni političari, dok je narodu sve gore, a kazati da je u Srbiji koja živi u nestabilnim uvjetima već trideset godina, stanje sve gore, zaista jeste loše.
Kako je pokazala Maja Krek u tekstu na Peščaniku: “Osamdeset posto stanovništva je imalo prihode manje od 344 evra, dakle prihode koji su tridesetak evra manji od “prosečne zarade” za 2016. godinu. Tek deveti prihodovni decil “prebacuje” aritmetičku sredinu zarada i dostiže na svom vrhu čitavih 444 evra. Dakle, samo oko 15 posto stanovništva ima prihode jednake ili veće od zvanične “prosečne zarade”, a 10 posto ima prihode veće od 444 evra.” Drugim riječima, dok ekonomski pokazatelji možda i pokazuju ekonomski napredak ove zemlje, oni ništa ne govore o distribuciji tog napretka. Osjećajući nepravdu na svojoj koži iz dana u dan, zar ikoga čudi da su građani Srbije na ulicama? Kad se tom basnoslovnom ekonomskom napretku priroda i eskalirano fizičko nasilje poput onoga koje je dovelo do aktualnih prosvjeda – jasno je da se Vučić sam doveo u ovu poziciju. Srpski prosvjedi nisu međunarodno pitanje, oni su prije svega još jedan pokazatelj da srpski narod ne misli isto kao i njegovi vođe. A pitanje zašto je onda Vučić na vlasti je pitanje na koje možemo odgovoriti njegovim citatom: “A zašto nisu u zatvoru, to je teško pitanje. Zato što su celokupan pravosudni sistem oni postavili.”