Inicijativa Dosta je rezova svoje je aktivnosti započela prošlog tjedna prosvjedom pred Ministarstvom kulture. Da su im izrečeni zahtjevi na mjestu najvjernije dokazuju reakcije ministrice kulture: morala je svaki put posegnuti za spinovima i prešućivanjem informacija.
Svi koji se bave kulturom i umjetnošću dobro znaju da je riječ o polju u kojem se, baš kao i u sektorima poput zdravstva i obrazovanja, prelamaju ekonomske i političke krize i koje nikada, a osobito ne danas, nije nalikovalo na mitsku kulu bjelokosnu. Ako nekome i jest nalikovalo, taj se brzo uvjerio da je velika vjerojatnost da u toj kuli ne radi grijanje, nema plaćenih prekovremenih, radi se na godišnjem, bolovanju, doma i noću, nije izvjesno do kad će projekti pokrivati plaće, a honorari nekad stignu, nekad ne stignu.
Jedina adresa na koju vijesti nikako da dođu jest ona na kojoj se, u međuvremenu, donose ključne političke odluke vezane uz sudbinu kulture i umjetnosti u Hrvatskoj, adresa Ministarstva kulture u Runjaninovoj ulici u Zagrebu. To da se Ministarstvo kulture, dok se bavi krojenjem i provođenjem kulturne politike, ne zamara njenim učincima na one koji tu kulturu stvaraju i prate, postalo je iznova bjelodano zadnjih tjedana, od kada je Inicijativa “Dosta je rezova” javno istupila s porukom da je vrijeme da se zaustavi sustavno urušavanje javnog financiranja kulture.
Širok spektar zahtjeva
Inicijativa, koju trenutno u najoperativnijem smislu čini nekoliko desetaka, a podržava više stotina kulturnih i medijskih radnika_ca i umjetnika_ca, ime i slogan preuzela je od online kampanje kojom je kustoski kolektiv BLOK u januaru reagirao na najnovije rezultate Programa javnih potpora u kulturi. Usprkos praktički punoljetnom stažu na nezavisnoj kulturnoj sceni, BLOK-u je, baš kao i mnogim drugim organizacijama, Ministarstvo kulture drastično srezalo potporu za ovogodišnje programe. No usprkos imenu Inicijative, njeni predstavnici_e su u svim svojim medijskim objavama i nastupima, kao i na samom prosvjedu održanom 4.2.2019. ispred Ministarstva kulture, jasno dali do znanja da aktualni rezultati natječaja nisu uzrok, nego tek povod njihove pobune.
Ovogodišnje rezove redovnih programskih sredstava Inicijativa ne tumači niti kao izolirani, niti neočekivani eksces Ministarstva kulture, nego kao jednu od poluga široke i dosljedne politike uvođenja tržišnih odnosa u kulturno polje te devastacije njegovog javnog financiranja. Posljedice te politike zahvaćaju sve razine proizvodnje i distribucije kulture i umjetnosti: od loših radnih uvjeta umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca, preko urušene ili nepostojeće kulturne infrastrukture (domova kulture, kina, kazališta, studentskih centara, prostora za udruge) i nedostupnosti kulturnih programa u velikom broju gradova i sela u Hrvatskoj pa sve do desetkovanih časopisa za kulturu i neprofitnih online medija.
Upravo zbog dubine i brojnosti problema te svijesti da oni nisu nastali niti mogu biti riješeni promjenom jedne ili dvije cifre dodijeljene pojedinoj predstavi, izložbi ili filmu, Inicijativa je u javnost istupila artikulirajući pet široko postavljenih zahtjeva: prestanak urušavanja javnog financiranja kulture i poticanja konkurentnosti u kulturnom polju, povećanje budžeta za kulturu na 3% i javan rad kulturnih vijeća, radna i socijalna zaštita umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca, ulaganje u obnovu i izgradnju kulturne infrastrukture te stabilno javno financiranje neprofitnih medija. Ove je zahtjeve prepoznalo dvjestotinjak ljudi okupljenih na prosvjedu, više od tisuću osoba i organizacija koji su do sada potpisali online peticiju te cijeli niz stručnih udruženja. No možda više od samog broja, na legitimnost postavljenih zahtjeva može nam ukazati i struktura kulturnih i medijskih radnika_ca i umjetnika_ca uključenih u Inicijativu, koja nije obuhvatila samo najrazličitije generacije, nego i radne statuse: frilensere, studente_ice, nezaposlene, samozaposlene, tzv. SOR-ovce, zaposlene u institucijama i udrugama.
Jedini javni pokušaj diskreditiranja njihovih zahtjeva i poruka, ne računajući pritom šačicu usplahirenih libertarijanaca spremnih propeti se na stražnje noge na svaki spomen javnog novca, došao je od političkog aktera zaduženog upravo za brigu za te iste ljude – dakako, Ministarstva kulture. Naime, na sve istupe i zahtjeve, objašnjenja, i analize koje je Inicijativa više puta jasno artikulirala, odgovor Ministarstva sveo se na opetovano ponavljanje recitacije o tome kako se ukupni budžet povećao i kako nije jasno o kakvim je rezovima tu uopće riječ. I dok široka javnost u tom odgovoru možda nema razloga prepoznati manipulaciju, akterima kulturnog polja koji svakodnevno osmišljavaju, provode i administriraju programe financirane iz tog, navodno povećanog budžeta, jasno je da je riječ upravo o klasičnom medijskom spinu.
Odgovori na spinove
Da bi se shvatilo što je zapravo sadržaj tog povećanog proračuna, nije potrebno osobito duboko ulaziti u njegovu strukturu – dovoljno je zadržati se na onim njegovim segmentima koje upravo ministrica ponosno ističe u prvi plan. Primjerice, iako je više puta spomenula sredstva Europskog socijalnog fonda kao jednu od glavnih atrakcija “povećanog” budžeta, ministrica se propustila osvrnuti na upozorenja Inicijative da su ta sredstva Ministarstvu kulture dodijeljena samo privremeno, na period od nekoliko godina te da ne mogu zamijeniti sredstva za redovne programe udruga i institucija u kulturi. Dapače, ciljevi natječaja koji se raspisuju u okviru ovog fonda u principu su socijalnog i humanitarnog karaktera te za sredstva ne konkuriraju samo organizacije i institucije u kulturi, nego i one koje djeluju izvan polja kulture, kao i jedinice lokalne samouprave.
Da bi osmislila i provela projekt koji tematski, budžetski i brojem partnera odgovara propozicijama pojedinog europskog natječaja, većina institucija i udruga koje pokušavaju konkurirati za sredstva mora smanjiti ili zanemariti dio svojih redovnih aktivnosti. Tek ako ima sreće i iskustva, pritom će uspjeti izvesti zahtjevnu diskurzivnu, administrativnu i financijsku “gimnastiku” kako bi u europski projekt uspjela upakirati i tako financijski zakrpati koju redovnu aktivnost. No, osim činjenice da natječaji koji se financiraju kroz europske fondove ne mogu biti zamjena, nego samo dodatak redovnim programima, iznimno je važno napomenuti i to da su oni dostupni samo vrlo ograničenom broju većih i iskusnijih organizacija. Osim toga što se pri postupku vrednovanja u obzir uzimaju kapaciteti prijavitelja i partnera te njihovo prethodno iskustvo u provođenju europskih projekata, i sama je priprema projektne aplikacije, koja uključuje pronalazak dovoljnog broja jednako relevantnih i iskusnih partnera, zahtjevan i obiman posao neizvediv manjim i neiskusnim organizacijama.
Nastojeći dodatno argumentirati u prilog povećanju, ministrica se osim na sredstva Europskog socijalnog fonda u više navrata pozvala i na sredstva koja umjetničkim organizacijama i udrugama u polju kulture i umjetnosti dodjeljuje Zaklada Kultura nova, a koja se osiguravaju upravo u proračunu Ministarstva kulture. Pritom je ministrica propustila spomenuti ono na što je Inicijativa više puta upozorila – sredstva koja dodjeljuje Zaklada Kultura nova komplementarna su, a ne međusobno isključiva sa sredstvima koja se dodjeljuju za redovne aktivnosti u sklopu Programa javnih potreba u kulturi. Preduvjet za dobivanje sredstava Zaklade Kultura nova koja se odnose na takozvani hladni pogon, jest upravo redovno provođenje programa, koje je nemoguće bez stabilnih sredstava. Zbog toga se dodjeljivanjem ili povećanjem jednih sredstava nikako ne može opravdati smanjivanje drugih.
Isto tako, povećanja dodijeljenih sredstava određenim akterima ili djelatnostima u okviru Programa javnih potreba u kulturi ne mogu legitimirati smanjenja drugima. No Inicijativa je svojim analizama pokazala da je upravo to slučaj te upozorila da je pretakanje iz šupljeg u prazno jedna od taktika kojima se najbolje prikriva nedostatak razvojne politike javnog financiranja kulture, ali i najlakše razjedinjuje kulturnu scenu i ušutkava “gubitnike”. U opisanom kontekstu, u kojem ukupni budžet za kulturu i dalje ostaje ispod bijednih 1% državnog proračuna, pojedinačna povećanja ili potezi kojima se pohvalila ministrica i koji izolirano gledano djeluju pozitivno, kao što je raspisivanje novih natječaja ili rast potpora dodijeljenih organizacijama u nerazvijenim sredinama, počinju nalikovati na kosti bačene među gladne kulturne ustanove, organizacije i umjetnike.
Neimpresionirano ministarstvo
Prepoznavši jalovost taktike prebrojavanja cifri i uspoređivanja dobitnika i gubitnika, Inicijativa Dosta je rezova odbila je svoje zahtjeve svesti na pregovaranje oko ovogodišnjih rezultata te je više puta istaknula da povećanje o kojem ministrica govori naprosto ne osjeća i ne može osjetiti većina onih koji kulturu i umjetnost u Hrvatskoj proizvode. No kao što je odlučila prečuti sve istupe Inicijative vezane uz pitanje povećanja i proglasiti ih nejasnima, jednako je tako ministrica izignorirala i vjerojatno najplastičniju poruku kulturnih i medijskih radnika_ca i umjetnika_ca – onu da rade u lošim uvjetima i bez adekvatne socijalne zaštite i da žele, kao većina radnika i radnica u Hrvatskoj, moći normalno živjeti od svog rada. Ne samo da nije povjerovala kulturnim i medijskim radnicima_ama i umjetnicima_ama, nego očigledno nije povjerovala ni postojećim istraživanjima koja nam, iako opsegom skromna, govore da se u Hrvatskoj kulturu i umjetnost proizvodi u doista prekarnim uvjetima.
Primjerice, upravo je spomenuta Zaklada Kultura nova, inače osnovana od strane samog Ministarstva kulture, prije nekoliko godina provela istraživanje radnih uvjeta u organizacijama civilnog društva koje djeluju u polju suvremene umjetnosti i kulture. Iz rezultata, između ostalog, može se saznati da se samo 15,6% ispitanika_ca financira od jednog posla, što znači da ih više od 80% radi više poslova istovremeno. Iako ih je 44% izjavilo da često radi prekovremeno, njih 70% nikad nije bilo plaćeno za taj prekovremeni rad, a samo 46,8% u potpunosti je koristilo godišnji odmor. O posljedicama iscrpljenosti i neizvjesnosti koje sa sobom donosi rad u organizacijama civilnog društva u kulturi i umjetnosti govori i podatak o dobi djelatnika_ca: 3,6% ispitanika mlađi su od 25 godina, a samo njih 11,7% stariji su od 45 godina, što govori da opterećenje, tempo i osjećaj nesigurnosti tipične za rad u OCD-u u kulturi nije lako izdržati do mirovine.
Nešto novije istraživanje “Kako žive umjetnice?” koje su provele Selma Banich i Nina Gojić pokazalo je da 55% ispitanih umjetnica iz Rijeke i okolice ima ukupna primanja manja od prosječne hrvatske plaće, a njih 24% ima ukupna primanja manja od minimalne hrvatske plaće. Također, čak 83% ispitanica procijenilo je da svojim primanjima u struci ne može pokriti svoje realne životne potrebe te da taj manjak krpaju dodatnim honorarnim poslovima, podrškom partnera ili radom na crno. No, iako bankovni računi umjetnika i kulturnih radnika, kao što je pisalo na jednom prosvjednom transparentu, znaju istinu, ta istina nije uspjela impresionirati Ministarstvo.
Upravo u svjetlu ministričine nepokolebljive nespremnosti da čuje i uvaži poruke kulturnjaka_inja i umjetnika_ca, razotkriva se i neiskrenost njenog poziva na razgovor, koji je na prosvjedu poslala inicijativi naočigled velikog broja novinara. Navodna gesta otvaranja dijaloga zapravo je bila politička igra pred kamerama medija, u kojoj je Inicijativa Dosta je rezova odlučila ne sudjelovati. Umjesto toga, okupljeni su najavili da je prosvjed tek početak borbe za stabilnu javno financiranu kulturu. Trenutno se čini da je njihova glavna snaga upravo u nepristajanju na individualizaciju problema, cjenkanje oko kozmetičkih izmjena ili pabirčenje mrvica koje im baci Ministarstvo, nego pokušaj međusobnog solidariziranja i ujedinjavanja kulturnih i medijskih radnika_ca i umjetnika_ca.