Daleko od očiju javnosti, tisuće izbjeglica još uvijek se pokušavaju probiti do sigurnosti na zapadu Evrope. Njihove patnje i pogibije postale su gotovo rutina, a pritisak Zapada da se njihovo kretanje zaustavi povećava animozitet u tranzitnim zemljama.
Balkanska ruta koja vodi preko Bosne i Hercegovine postaje sve smrtonosnija. Trenutno bijeljinsko tužilaštvo pokušava utvrditi identitet šestorice mladića koji su stradali na potezu od Zvornika do Bijeljine. Neki od njih, kao 17-godišnji Y. iz Alžira, utopili su se u Drini pri pokušaju prelaska iz Srbije. Neki su stradali u šumama pokušavajući se probiti kroz nepoznat i ne tako prijateljski teren i visoke nanose snijega.
U Sarajevu, gdje svaki dan i dalje pristižu migranti i izbjeglice, nedavno je u napuštenoj kući izgorila jedna osoba, dok je drugi mladić teško povrijeđen. Tijelo nastradalog je ugljenisano do tog stepena da je identifikacija nemoguća. Umiru i oni koji žive u zvaničnim kampovima, a uglavnom uslijed nedostatka brige. U decembru je u kampu Bira u Bihaću preminuo 17-godišnji dječak iz Pakistana od upale pluća koju niko nije tretirao.
U januaru je ispred kampa Miral u Velikoj Kladuši smrtno stradao 33-godišnji H. iz Maroka. Preminuo je nakon što ga je udario automobil koji se nije zaustavio. Prijatelji koji su bili sa H., njih šestorica, tvrde da je ležao na cesti više od sat i po bez da mu je ukazana bilo kakva pomoć. Privatno obezbjeđenje u Miralu i uposlenici Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koja vodi ovaj kamp, nisu reagovali. Navodno su, tvrde mladići koji su bili uz H., odbili pozvati hitnu pomoć ili policiju. To je uradila tek prodavačica na obližnjoj benzinskoj pumpi. Kada je došla policija uzela je tijelo sa tla i stavila ga u automobil. Na putu do hitne, H. je preminuo. Doktori su njegovim prijateljima rekli “Kaput, go camp”. Policija tvrdi da je preminuo na licu mjesta, obezbjeđenje i IOM da hitna nije mogla doći jer su bili zauzeti sa drugim pacijentom, a njegovi prijatelji da je ostavljen da iskrvari na smrt.
Pakao kampova
Koliko je ljudi smrtno stradalo prilikom pokušaja prolaska kroz Bosnu i Hercegovinu niko ne zna i niko ne pokušava ustanoviti. Za tijela se obično pobrine lokalna vlast u dijelu zemlje gdje je tijelo pronađeno, a nerijetko i građani ili volonteri. Ljudi koji su stradali a koje nije moguće identifikovati, ili nije bilo mogućnosti stupanja u kontakt sa njihovim porodicama, ostaju ukopani u BiH. Ambasade preuzimaju brigu o tijelima za koja se utvrdi identitet i šalju ih nazad porodicama, ako i kada je to moguće.
Bosanskohercegovačka javnost uglavnom ne zna ništa o ovome. Dobar dio medija slijepo prati uputstva koja im daju domaći političari i izvještavaju samo o problemima, često ne prezajući od preuveličavanja ili poluprovjerljivih informacija. Jezik mržnje je postao svakodnevnica, dok se negativni izvještajima o migrantima i izbjeglicama koriste kako bi se odvukla pažnja od problema u državi, a mržnja koju bi građani inače možda usmjerili na političare biva dirigovana u pravcu ove vrlo osjetljive grupe ljudi.
Međunarodne organizacije koje su zadužene za staranje o migrantima i izbjeglicama u BiH, a to su postale nekada tokom ljeta jer su domaće institucije pokazala da nisu sposobne ili voljne brinuti o ljudima koji dolaze, vode kampove u kojima su uslovi života sličnim najgorim kampovima u Grčkoj. Za kamp Miral nemali broj ljudi kaže da podsjeća na Moriju, hot spot na Lesvosu kojeg mediji i organizacije koje nadziru stanje ljudskih prava opisuju kao pakao na zemlji. Razlika je samo u broju ljudi. Morija je odavno prenapućena, dok Miral za sada ima tek nešto više ljudi nego je planirano, ali i dalje ova nekada fabrička hala za proizvodnju PVC stolarije nije puna. U Miralu sada živi oko 800 ljudi, uglavom samaca, ali je tu i šezdesetak maloljetnika koji putuju sami, te četiri žene sa porodicama. Pakao kroz koji svaka od njih mora da prođe samo pri kretanju kroz ovaj kamp u kojem nema ni trunke prostora za privatnost, vjerovatno niko ne može ni zamisliti.
Država koje nema
IOM, UNHCR i UNICEF su za sada dobili preko 9 miliona evra samo od Evropske komisije, a na ime pomoći u zbrinjavanju izbjeglica i migranata u BiH. Taj novac ih čini odgovornim za uslove u kojima žive ljudi koji dolaze u BiH, ali ih status velikih međunarodnih organizacija oslobađa svake odgovornosti i polaganja računa o radu. U zadnjih par sedmica je IOM počeo zagovarati da bi država trebala preuzeti odgovornosti, svjesni problema i kritika koje su im upućene. No, nije jasno u ovom trenutku kako bi država mogla preuzeti ovaj zadatak imajući u vidu da BiH nema vlast na nivou države (od izbora u oktobru prošle godine), te da država nema novac koji bi usmjerila na brigu o migrantima i izbjeglicama jer je on u rukama međunarodnih organizacija.
U međuvremenu, građani i građanke koji su pružali ogromnu podršku od januara prošle godine kada je u BiH primjetno porastao broj migranata i izbjeglica, su se umorili i istrošili. Organizovani su na razne načine širom BiH. Uglavnom koriste Facebook kako bi pozvali svoje prijatelje i sugrađane da im pomognu. Vlasti ih ili ignorišu ili pokušavaju zaplašiti bilo kaznama bilo samo usmenim opomenama koje dolaze od policije. Ovo se dešava naročito u Velikoj Kladuši i Bihaću gdje mnogi ljudi koji su pomagali pod pritiskom odustaju. No, i dalje ima puno onih koji pružaju otpor i nastavljaju raditi najbolje što mogu, kako u Krajini tako i drugim dijelovima zemlje, ali svi pate od nedostatka sredstava i donacija, i preumorni su.
Međunarodni volonteri koji su došli u BiH sa namjerom da pomognu koncentrisani su u Sarajevu, dok su male grupe prisutne u Bihaću i Kladuši. Većinom je riječ o samoogranizovanim grupama koje imaju donatore širom svijeta i uspijevaju prikupiti mnogo više donacija i sredstava nego domaći, no, nažalost, saradnja je vrlo ograničena.
Kako domaće vlasti, tako se i međunarodne organizacije pokušavaju uticati na medije i njihov način izvještavanja o onom što se dešava. Svi mediji imaju ograničen pristup u postojeće kampove, a odluku o tome da li mogu ući ili ne donosi IOM. U slučaju Salakovca i Delijaša, jedina dva centra koji su pod kontrolom države, nadležne institucije daju odbrenje za ulazak.
Težak put, ali drugi još teži
U kampovima u kojima dozvolu daje IOM, njihovo osoblje ostaje uz novinare dok obavljaju svoj posao i na neki način nadzire kako i šta snimaju i s kim razgovaraju, odnosno usmjeravaju ih. Međunarodne organizacije ne daju dovoljno informacija o onom što se dešava, niti ukazuju na kršenja ljudskih prava, te su uglavnom fokusirani da sebe predstave u najboljem mogućem svjetlu. Tokom ljeta i jeseni su poruke bile da oni mogu i znaju sami da se nose sa onim što se dešava, no u zadnje vrijeme je počela igra prebacivanja odgovornosti i krivice, ponekad i na same izbjeglice i migrante. Tako za česte sukobe i probleme u kampovima Miral i Bira krive “30 do 40 problematičnih osoba”, te predlažu (što je protivno svim normama) da oni budu izolovani. Pri tome prešućuju uslove u kojima su ljudi prinuđeni boraviti, činjenicu da nemaju adekvatnu brigu, ili činjenicu da skoro da ne postoji psihosocijalna podrška.
U međuvremenu oni koji žive u kampu se žale na sve te probleme, ali ih niko ne čuje. Također ukazuju na činjenicu da im obezbjeđenje, ali i osoblje međunarodnih organizacija, ne dozvoljava snimati niti slikati unutar kampova, što oni često osjećaju kao ugrožavanje još jedne slobode – slobode govora.
Balkanska ruta preko Bosne je i dalje aktivna i prilično uspješna. Procjene su da je u BiH ove godine ušlo više od 24.000 ljude, od čega je sada u zemlji oko 5.000. Dio se vratio u Srbiju ili Grčku, umorni nakon više neuspješnih pokušaja prelaska granice i zbog nepostojanja minimalnih uslova za život. Neki su pristali na dobrovoljni povratak u zemlje porijekla čemu posreduje IOM. No, većina je uspjela nastaviti ka Evropskoj uniji.
J. iz Nigerije je došao u BiH nekada u ranu jesen. Kaže da je put težak, ali da su svi drugi još teži. “Ovo je teško, dugo traje, iscrpljuje, ali se može preživjeti. Put preko Mediterana je smrtna zamka”, tvrdi.
Mržnja i ignorisanje
Bosna i Hercegovina još uvijek nije smrtna zamka za migrante i izbjeglice koji se kreću prema EU, ali postaje sve teže kretati se i ovim dijelom rute. Nedavno je EU najavila i mogućnost slanja snaga koje će pomoći čuvanju granica. No, s obzirom da dužinu granice koju BiH ima sa EU, bit će teško potpuno spriječiti prolazak. Ako pak EU nađe načina da to uradi, u BiH će zaglaviti veliki broj ljudi.
Lokalne vlasti se vrlo često čine kao da nisu svjesne onoga što se dešava oko njih. Vlasti Unsko-sanskog kantona uporno pokušavaju naći načina da spriječe kretanje i boravak ljudi na njihovoj teritoriji negirajući činjenicu da se oni tu nalaze samo kako bi prošli dalje. Napuhane priče o opasnosti koja prijeti od izbjeglica i migranata u svim su medijima i uspjele su uticati na promjenu raspoloženja i na stepen iskazane solidarnosti građana prema migrantima i izbjeglicama. Rasizam koji dolazi sa tim je sveprisutan, i sa te strane ono što se dešava podsjeća na Mađarasku ili Poljsku, Češku i Bugarsku gdje izbjeglice nisu dobrodošle. Vlasti sarajevskog Kantona, ali i tuzlanskog, uglavnom ignorišu da se bilo šta dešava oko njih. Činjenica da je neko izgorio na smrt u Sarajevu nije zabrinula nikoga, čini se.
Sa poboljšanjem vremena primjetan je veći broj ulazaka u BiH. Sve prognoze ukazuju na to da će broj i dalje rasti kako se približava proljeće. Bosna i Hercegovini nije spremna da primi sve te ljude, i ne čini se da se ulaže ikakav napor da se pripreme dodatni kapaciteti ili da se pripremi javnost. Stepen u kojem je prisutan jezik mržnje i dezinformacije u medijima je zastrašujući. Netransparantnost međunarodnih organizacija, te činjenica da u svom radu nisu vođeni zaštitom osnovnih ljudskih prava, ukazuju na još jedan problem sa kojim se niko ne bavi. Uz sve ovo, BiH upada u sve dublju krizu iz koje se u ovom trenutku ne vidi izlaz i gotovo da je nemoguće predvidjeti kakvo proljeće čeka sve ljude koji su u ovoj zemlji.