Cijenu struje određuju, naravno, ekonomski faktori, ali, čini se, prioritet se daje onim političkima. Međutim, kada političke razloge ne prati dosljedna implementacija mjera i u proizvodnom sektoru, rezultati mogu biti samo jalovi.
Energetika i energetska politika spadaju među ključne grane gospodarstva i planiranja svake države te imaju presudan utjecaj na njen gospodarski razvoj. Sektor obnovljivih izvora energije i energetska tranzicija k obnovljivim izvorima, nezaobilazna je tema kojom se danas bave energetičari, ekonomisti i gospodarstvenici, a motivirana je cijelim nizom razloga. Iako se često potreba uvođenja obnovljivih izvora energije promatra iz perspektive smanjenja zagađenja i utjecaja na okoliš, ekološka komponenta samo je jedna od mnogih iza sve veće orijentacije društva ka proizvodnji energije iz obnovljivih izvora.
Nasuprot često raširenoj percepciji energije iz obnovljivih izvora kao “skupoj”, ekonomske činjenice zapravo pokazuju znatno drugačije stanje. Istina je da je danas energija dobivena iz obnovljivih izvora energije u najvećem broju slučajeva u praksi za potrošače skuplja od energije iz klasičnih/fosilnih izvora. Međutim, istina je puno kompleksnija s obzirom na to da cijenu struje određuje niz faktora među kojima je osim cijene energenta, najveći faktor u cijeni energije za krajnje korisnike politika direktnih ili indirektnih nameta odnosno poticaja i subvencija.
Iako se ugljen često navodi kao najjeftiniji energent, niska cijena posljedica je zanemarivanja negativnog utjecaja na okoliš i zdravlje ljudi (tzv. cijena eksternalija) te cijelog niza subvencija koje država daje u trenutku gradnje elektrane na ugljen, za izgradnju potrebne infrastrukture, zapošljavanje radnika u samoj elektrani, ali i ostatku proizvodnog lanca uključujući i rudnike i transportne troškove itd. Najbolji primjer (ne)isplativosti ugljena kao energenta može se naći u susjednoj Sloveniji gdje je nakon desetljeća izgradnje vlada umalo odustala od puštanja u pogon već skoro završenog 6. bloka Termoelektrane Šoštanj, u koju je uloženo 1,2 milijarde EUR. Pokazalo se naime da će ona s projiciranom cijenom struje od 70-80 €/MWh biti neisplativa te da će generirati oko 50 milijuna EUR godišnjeg gubitka, s obzirom na to da se cijena struje na međunarodnom tržištu trenutno kreće u rangu između 35-45 €/MWh. Od projekta, uz koji se veže i najveća slovenska korupcijska afera vrijedna preko pola milijarde eura, nije se odustalo, i to zbog političke štete iako bi i čisto ekonomski ta odluka bila itekako racionalna.
Povoljnost hidroenergije
Slična ekonomska računica vrijedi i za, u Hrvatskoj i regiji, trenutno najpovoljniji izvor energije – hidroenergiju. Iako je cijena struje iz hidroelektrana u trenucima dobrih hidroloških prilika izrazito niska, to je prvenstveno rezultat činjenice da je većina velikih hidroelektrana u regiji izgrađena za vrijeme Jugoslavije te su tijekom svog dosadašnjeg radnog vijeka već potpuno amortizirane, što im omogućava proizvodnju struje po cijeni od 20-30 €/MWh. Međutim, ta cijena, slično kao i kod ugljena, ne uračunava eksternalije tipa troškova uništenja okoliša i preseljenja ljudi prilikom izgradnje akumulacijskih jezera, štetu za poljoprivredu i biosvijet koja nastaje zbog promjena toka vode nizvodno od elektrane i sl. Kada bi uračunali te troškove pa danas gradili novu veliku hidroelektranu, ovisno o lokaciji, projicirana cijena struje iz takvog izvora bi nerijetko premašivala i 100 €/MWh proizvedene energije.
Iz perspektive troška gradnje novih postrojenja za proizvodnju električne energije, koja bi u obzir uzela sve eksternalije i troškove gradnje, za usporedbu cijene energije koristi se mjera koja se u stručnoj javnosti naziva LCOE (Levelized Cost of Energy). Usporedbom različitih dostupnih tehnologija proizvodnje električne energije vidimo da su već s današnjom tehnologijom energija iz vjetroelektrana i solarna energija najjeftiniji izvori, s cijenom proizvodnje od 30-40 $/MWh. Za očekivati je da će taj trend rasti, prvenstveno zbog toga što je struktura troška na temelju kojih se formira cijena iz obnovljivih izvora energije potpuno drugačija od one iz klasičnih/fosilnih goriva. Naime, u slučaju fosilnih goriva, očekivano je da će cijena energije rasti s obzirom na ograničenost dostupnog energenta bez obzira na to o kojem se energentu radi (ugljen, nafta, plin, uran,…). Kako količina dostupnog energenta opada, tako su potrebne veće investicije kako bi se do njega došlo – vađenje iz većih dubina, s daljih lokacija, manje bogatih nalazišta i sl.
Istovremeno, iako tehnologija proizvodnje napreduje, također rastu i standardi zaštite okoliša i zagađivanja što kontinuirano unosi nove troškove pri proizvodnji samih postrojenja te sve zajedno rezultira porastom cijene proizvodnje energije. S druge strane, u slučaju obnovljivih izvora energije, energent je Sunce te je time besplatan i ne postoji trošak njegovog dobavljanja. Razvojem tehnologije, cijena gradnje postrojenja kontinuirano se smanjuje i kombinacijom tih dvaju faktora doprinosi stalnom smanjenju cijene proizvodnje struje iz obnovljivih izvora energije.
Politički motivi
Iz ove analize jasno je zbog čega se i putem ekonomskih analiza sve češće dolazi do zaključaka kako gradnja novih postrojenja na fosilna goriva više nije isplativa, neovisno o tome radi li se o već prije spomenutoj TE Šoštanj u Sloveniji ili o drugom kontroverznom megaprojektu gradnje nove nuklearne elektrane Hinkley Point C od 3.200 MW u Velikoj Britaniji koja će u izgradnji koštati oko 20 milijardi funti. Britanskoj ekonomiji i građanima prema najnovijim analizama elektrana će kreirati nepotrebnog troška oko milijardi funti godišnje, s obzirom na garantiranu proizvodnu cijenu struje u ugovoru o gradnji na nivou od £92.50/MWh, što je i u najkonzervativnijim procjenama dvostruko skuplje od ekvivalentne gradnje elektrana iste snage bazirane na vjetro- i solarnim elektranama.
S obzirom na ove, za obnovljive izvore energije itekako atraktivne brojke, postavlja se pitanje zbog čega uopće postoje tzv. poticane cijene struje (feed-in-tariffs, FIT) za struju iz obnovljivih izvora energije kad su oni već i samom svojom ekonomskom računicom isplativi. Odgovor na to pitanje treba tražiti u shvaćanju da su poticane cijene struje prvenstveno politička, a tek onda i ekonomska mjera. Naime, kao što smo vidjeli u primjerima TE Šoštanj i NE Hinkley, iako se tu ne radi o obnovljivim izvorima energije nego o klasičnim fosilnim, odnosno o nuklearnom gorivu, niti jedan od ta dva projekta se ne bi mogao realizirati bez državne garancije minimalne otkupne cijene struje, odnosno jamstva pokrivanja gubitaka eventualno uzrokovanih padom cijene struje na tržištu.
Kao i svaka druga politička odluka, ova o reguliranoj cijeni struje ima politički motiv. Ovdje se radi o potrebi osiguranja energetske suverenosti, i zaštiti radnih mjesta vezanih uz pojedini ekonomski lanac, uz određenu elektranu, a može se raditi i o ostvarivanju nekog od drugih političkih ciljeva: razvoju novih segmenata ekonomije, ostvarenju ciljeva zaštite okoliša ili poboljšanja zdravlja stanovništva i slično. Nažalost, kada mjere i ciljevi nisu dovoljno jasno specificirani i kada nemaju iza sebe i vrlo striktan mehanizam praćenja troškova i ekonomske učinkovitosti, oni lako mogu postati i izrazito plodno tlo za razne oblike koruptivnog djelovanja, a s obzirom na golemu financijsku vrijednost energetskih projekata.
Iste mjere, različiti rezultati
Poticane cijene struje iz obnovljivih izvora energije najbolji su primjer kako naizgled identične mjere u različitim državama mogu imati potpuno različite efekte na razvoj gospodarstava tih država. Na primjer, u zapadnoj Europi poticane cijene za struju iz obnovljivih izvora imale su kao cilj razvoj tehnologije i prilagodbu elektroenergetskog sustava novim izvorima. Putem garantirane otkupne cijene postizalo se osiguravanje stabilnog financijskog povrata investitorima koji odluče uložiti u sektor obnovljivih izvora energije kako bi se stvorila potražnja za opremom za solarne i vjetroelektrane te time potaknuo razvoj industrije. Odličan primjer uspjeha tog modela možemo vidjeti u većini zapadnoeuropskih zemalja u kojima je osim naglog porasta broja elektrana na sunce i vjetar, istovremeno došlo i do velikog povećanja broja poduzeća u cijelom sektoru energetike. Na primjeru Velike Britanije možemo vidjeti da je uspješna primjena FIT-a dovela do ukupnih investicija od oko 30 milijardi funti u sektor, čime je kreirano više od 100.000 radnih mjesta. Na temelju statističkih podataka zaposlenosti procjenjuje se da obnovljivi izvori energije stvaraju približno jedno novo radno mjesto po GWh proizvodnje što je više od dvostruko više od 0,4 radna mjesta po GWh proizvodnje kod fosilnih izvora energije.
S druge strane, Hrvatska nažalost, a ni druge zemlje regije nisu uspjele ostvariti navedene benefite, prvenstveno zbog toga što FIT tarife nisu pratila financijska ulaganja u domaći industrijski sektor, već se većina koristi prelila izvan Hrvatske, u ruke stranih investitora i stranih proizvođača opreme. U 2017. godini proizvođačima je na ime poticajne naknade Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) isplatio malo manje od dvije milijarde kuna. Ipak, samo malen dio tih sredstava završio je u rukama građana, odnosno domaćih proizvodnih poduzeća, umjesto toga, većina se direktno se ili indirektno odlijeva iz Hrvatske. Zbog toga su vrlo važni projekti osvještavanja građana o važnosti ulaganja u obnovljive izvore energije koje rade organizacije poput UNDP-a, Zelene energetske zadruge (ZEZ) i Zadruge za etično financiranje (ZEF) kako bi i Hrvatska počela u najvećoj mogućoj mjeri koristiti benefite koje im budućnost energetike donosi.