Nedavni protest pred Ministarstvom kulture nakratko je probudio hrvatsku kulturu iz apolitičkog drijemeža. A taj drijemež nije slučajan, plod je 40-godišnjeg perioda “propuštenih prilika”. I polupromašenih opreka: nacionalistički kič vs. socijaldemokratska ležernost, institucionalna vs. nezavisna kultura.
Inicijativa Dosta je rezova što je, na poticaj kustoskog kolektiva BLOK koji se pobunio nakon objavljenih “siječanjskih rezova” prilikom dodjele javnih sredstava nezavisnoj umjetničkoj sceni u Hrvatskoj, okupila par stotina profesionalaca nezavisne kulturne scene na prosvjedu ispred Ministarstva kulture, imala je jasan horizont očekivanja. Važno je bilo iznijeti ključne neuralgije u formi političkog zahtjeva. Pokušaj subjektivizacije političkoga u ime sistemskih promjena kulturnog polja prema državi, kao iskorak platforme nezavisne kulturne scene prema javnosti. Ali bez iluzija u dublje razumijevanje javnosti, u realitetu minimalnog interesa “velikih” medija i nemoći uništenog pogona nezavisnog medijskog polja, kao i uz sumnju u izdržljivost same platforme nastupa, u realitetu nedefiniranih, neosviještenih ili jasno odbačenih, ideoloških predznaka unutar scene.
S jednostavnim zahtjevima: protiv ponižavajućih uvjeta rada, protiv provedbe tržišnog principa, prema pojmu i svrsi kulture kao javnoga dobra. I s očekivanim ishodom. Hinjenim nerazumijevanjem ministrice Obuljen Koržinek i njezinom nijekanju analitičkih rezultata nacionalnog proračuna namijenjenog kulturnoj proizvodnji.
Naizgled, performans idealpolitike s jedne, i “moguće prakse” politike Obuljen Koržinek s druge strane, sve u okvirima tankog nacionalnog budžeta. A zapravo, dokaz da je paralelizmu nezavisne kulturne scene, njezinom višedesetljetnom korisničkom mentalitetu sklonom kabinetskim kompromisima i rezignatornom šutnjom u pauzama natječajnih ciklusa došao kraj. Onima koji žele misliti, jasno je da kulturna proizvodnja nezavisne scene nestaje iz javnog proračuna. Bit će vrlo skoro izbačena iz “resora” nacionalnih javnih potreba i dokraja preusmjerena u “bogatiju” projektnu budućnost svakovrsnih europskih fondova, uz bok domaćem političkom konsenzusu o nemogućnosti bilo kakvih sistemskih promjena.
Uvod u kronologiju
U infrastrukturnom smislu na izdisaju, u društvenom zaboravljena, u idejnom promašena, u političkom smislu uništena. Takva je slika kulture u Hrvatskoj, promatrana u širem i užem fokusu. Onima koji odbijaju misliti o totalu domaće kulture, možda još nije jasno da je status nezavisne kulturne scene danas jedina, točna projekcija statusa kompletne kulturne proizvodnje u okvirima društva. Ako, naime, suvremena kulturno-umjetnička produkcija, koju u znatnom dijelu iznosi nezavisna scena, više nije javna potreba društva, kakvog smisla ima javno misliti promjenu njezinih uvjeta proizvodnje?
Bipolarnost sistema domaće kulturne politike koja je na oštrom paralelizmu institucionalne i nezavisne scene provela desetljeća konformizma bez primisli o, makar jednom, dubljem i strateškom zahvatu, došla je konačno do zida. Nezavisna kulturna scena što se zidu najtješnje primakla, slika je tog trenutka poraza svih domaćih kulturnih politika, ako nam je ovdje uopće umjesno govoriti u pluralu. Razlika karaktera, estetičkih i ideoloških perefencija dosadašnjih ministara/ica ostaju nam kao povijesni dekor, anegdotalna razina. Kao figure niza historijskih promašaja i propuštenih prilika kulturne politike za javnost i zajednicu.
Ipak, suvremena situacija domaće kulture kao devastiranog “sistema bez sistema” posljedica je i promašaja svih njezinih sudionika/ica. Onih, što se s naše nelagodne distance mogu gledati jedino u zbroju i sinkronicitetu (političkih) odluka i događaja. I to kao kontingencija političke sudbine kulture, njezine institucionalne i nezavisne proizvodnje – od dekadencije socijalizma sredinom 1980-ih do europejske suvremenosti.
Zato nije ni teško niti čudno uočiti da ključni zahtjevi scene nezavisne kulture imaju odraz u dalekom zrcalu iz 1980-ih, iako tada nisu bili egzistencijalno fatalni. A ako oduvijek vrijede jednaki uvjeti rada i ista kulturna infrastruktura: o čemu ima smisla analitički razgovarati? O kronologiji, jedino.
Naslijeđe osamdesetih
Europske, liberalne tendencije praksi nezavisne kulture (britanske, belgijske, nizozemske, danske) krajem 1980-ih bile su politički savršeno zavodljive domaćem pogonu suvremene (ne samo festivalske) kulturne produkcije. Dobrodošao odgovor na kreativnu tromost institucija. Bujnost umjetničke scene koja je u 1980-ima ubirala posljednje plodove socijalističkog modernizma kao sistema odgovornosti umjetničkog obrazovanja i multidisciplinarnosti umjetničkih praksi, prelila se preko rubova kulturnih institucija, gdje je repertoarna urednost oduvijek jamstvo političkog komfora. A dekadansa socijalizma i formatirana ideja o kulturnoj proizvodnji kao neiscrpnoj slobodi (prije svega umjetničkih) izbora, oblilkovala je scenu nezavisne kulture u Jugoslaviji: najprije u Sloveniji (Ljubljani), a zatim i u Hrvatskoj.
Zapadnjački sistem “kulture programa“ domaćoj nezavisnoj sceni poslužio je kao alat “uže estetizacije”, intelektualizacije, općenito više radicijacije kulturnih sadržaja. Lišen političkih konotacija, shvaćao se kao stav scene: odmak i kritika sistema na umoru. Sistem na umoru je pak, logično, financirao programe nezavisne scene u boljem i obilinijem smislu nego danas – i to polaskan takvom “off-“scenom što aromatizira političku trulež “liberalnim tendencijama” Zapada. Ako je nezavisna scena tada disala umjetnički ležerno, svejedno se gušila u “prekarnosti”, neuvjetnim pretpostavkama vlastitog rada. I u takvoj, vječitoj “minus-poziciji”, prošla su desetljeća. Neodlučnost u javnoj subjektivizaciji nezavisna kultura nosi kao jedinu, everginsku značku vlastite struke.
Posve razumljivo, jer se krajem 1980-ih polako zaboravljalo postulate socijalističkog modernizma kao prve poluge uspješne domaće kulturne i obrazovne politike. Račanova socijademokracija 1990-ih, kao jedina ideološka sljednica i po takvom difoltu “odgovorna” za razvoj a ne zastoj kulturne politike kao javnoga dobra, pojam kulture kao ozbiljnog političkog subjekta hladno je izostavila iz vlastite retorike. Na činjenicu da domaća kultura od sredine 1980-ih u infrastrukturnom smislu tek nijemo stagnira, okrutno se lijepi njezina politička sudbina u 1990-ima, kad iz šutnje o kulturi javni diskurs hipertrofira u nacionalistički kič. Eto, tada posve nestaju šanse da se uspostavi zanemarena spona dobre socijalističke prakse, usporednog razvoja umjetničke proizvodnje i pripadnog obrazovanja.
Politička ignorancija naslijeđa socijalističkog modernizma kao modela javne politike – u vrijeme kad je javnosti bilo moguće iznijeti uvjerljivu ideju bilokakve lijeve politike – vratila se sredinom 1990-ih kao bumerang zanemarenog kulturnog kapitala. Kao (retro)nacionalistička politika što je kulturu odjednom prestala promatrati u ključu višedisciplinarne proizvodnje i posvetila se povijesnom revizionizmu školskog obrazovanja. Nezavisna umjetnička scena naizgled nije bila okrznuta takvom politikom: jer je desna kulturna politika sistemski posve komotno nalijegala na budžetske kalupe programske kulture kao na čistu političku pragmu, prostu raspodjelu po korisničkim zaslugama.
Ključni potez
Ipak, smrtna presuda kulturnoj politici kao javnom dobru (a time i polaganoj smrti nezavisne suvremene produkcije) potpisana je 1994. na visokoj političkoj adresi. Zauvijek su odvojeni resori obrazovanja (prosvjete) i kulture. Dvije administracije. U jednoj se mirno rješavaju križaljke raspodjele javnih programskih sredstava, u drugoj provodi ideološka čistka i smanjuje satnica umjetničkih školskih programa.
Danas se taj politički potez čini fatalnim, jer je u punini destrukcije detonirao desetljećima. Jer je izgubljena posljednja spona što je kulturnu politiku možda mogla, čak i uvjetima poslovične nezainteresiranosti domaćih političkih opcija/stranaka s kraja 1990-ih i nadalje, iznijeti kao načelo potrebe javnoga dobra. Ovako oprezno rečeno: možda, ako, iako.
U uvjetima nacionalističke agresije na domaće obrazovanje, kulturna politika vodila se kursom vlastite bipolarnosti, bez intervencija u korjenite promjene statusa kulturnih institucija, a niti statusa i/ili modela funkcioniranja nezavisne proizvodnje. Sve je vrištalo na potrebu promjene, ali se rasplinulo u dinamici odnosa “aktera u kulturnom polju”. Hadezeovska desnica je uništila suvremenost kulture na ideološkoj razini, u punini njezina javnog pojma. Ridikulozni konzervatizam baštine i kičastih “povijesno-kulturnih” vedeta i ceremonija čitavom je društvu doslovno “zgadila kulturu”.
Ali iz takvog dojmovnog spektra iskače opet važniji trenutak. Iz suvremene vizure čini se jedinim kada se (opet možda) mogao napraviti sistemski, politički zaokret smisla kulturne politike umjesto (tek) promjene ideološkog diskursa, i to u mandatu SDP-ovog ministra Antuna Vujića. U vrijeme koalicijske vlade s početka 2000-ih kada se promijenila ideološka vizura kulture s efektom opće ležernosti, otvorenosti i tolerancije. Ali kulturni profesionalci su, nažalost, gubili dragocjeno vrijeme. Možda oporavkom od duboke ideološke žabokrečine koja je u 1990-ima nagrizla njihovo profesionalno strpljenje i volju za rad?
Financijski nešto oporavljeni, proizvođači u domaćem kulturnom pogonu ponovno su zaboravili podsjetiti da se, eto, ništa strukturno nije pomaklo. Njihovi su uvjeti rada jednaki, njihova infrastruktura sve bjednija. Vujić je demokratizirao rad kulturnih vijeća kao osnovnu polugu raspodjele javnih sredstava za kulturnu proizvodnju. Taj je “sistemski” ministarski potez, u ono vrijeme logičan, kasnije postao jedinim mjestom klijentelističkog prijepora među kulturnim korisnicima. A kako se domaća socijademokracija više primicala političkom centru i zakazivala u “lijevoj misli” prema svakom aspektu društva, tako je kulturna politika ponovno prošla najgore.
Propuštena pitanja i koraci
Socijademokracija milanovićevskog tipa u tom će, “kulturnom” ključu, ostati dugo upamćena po jednoj javnoj rečenici Zorana Milanovića iz 2007.: “Kultura je stil život.”. Ne, još jedna je tu: “Kulturu treba raditi odozdo.” Naravno, taj šeretsko-blairovski pristup domaće “lijeve” misli kvalificirane sudionike kulturnog polja nije tada bacio u očaj. Nikoga nije uzrujao. Već po navici retoričkih predizbornih gluposti, kad se javnosti mora baciti nekakva “kulturnjačka” kvazipolitička kost.
Sve kulturne administracije u Hrvatskoj od kraja 1980-ih nadalje nisu, jasno je svima, uspjele u elementarnim potezima, u školskim primjerima odgovorne politike. Ni pokušaja uspostave obvezujuće suradnje nacionalne i lokalnih kulturnih politika, što je ključni korak problema infrastrukture. Ni slova od dokumenta, koji bi mogao funkcionirati kao strateška poluga inkluzivnog razvoja kulturne proizvodnje mimo šizoidne podjele na utvrde institucija i nezavisne profesionalce. Nezavisna kulturna scena se, tijekom desetljeća, nije uspjela profilirati kao politički subjekt: ali možda nije ni htjela. Možda i nema osnove, da o pluralizmu suvremenih umjetničkih praksi govorimo kao o “sceni”? Možda i kakogod.
Ali je sasvim nepravedno, gotovo nepristojno, postavljati direktno pitanje političke profilacije nezavisnoj kulturnoj sceni pored ovakvog statusa nacionalne kulturne politike. Ideologija trenutne političke konstelacije, a ne sistemska politika – naučili smo. I konačno, ako problem uvjeta rada nezavisne umjetničke scene ne shvaćaju, niti javno spominju stalno zaposleni radnici domaćih kulturnih institucija, nikome ne pomaže retorička artiljerija, niti popis historijskih promašaja. Doista, onda sve zajedno nije ni tako važno.