Najveći slavonski grad je, zajedno s cijelom regijom, posljednjih godina postao jedan od simbola iseljavanja zbog visoke nezaposlenosti i siromaštva. No istodobno izgleda da doživljava procvat sportskih investicija. O čemu se radi?
Kada je Bilten prije četiri godine pisao o stanju u Osijeku, pitanje koje se postavljalo bilo je može li se u tom gradu artikulirati politička alternativa koja se neće suprotstavljati samo nasljeđu ratnih zločina iz doba Branimira Glavaša, nego i neoliberalnim politikama njegovih nasljednika. U međuvremenu je politički blok predvođen postglavaševskim gradonačelnikom Ivanom Vrkićem osvojio još jedan mandat u Kuhačevoj 9 (sjedištu gradske uprave), dok je nekadašnji osječki “gospodar života i smrti” potonuo u političku irelevantnost. Period najveće političke stabilnosti u ovom stoljeću omogućio je da se glavna politička zbivanja u gradu na Dravi odvijaju negdje dalje od gradske vijećnice, na neočekivanom terenu – u sportu. Kao jedini privredni subjekt u koji je uložen značajniji kapital, zamašnjak razvoja opustjelog grada postao je privatizirani Nogometni klub Osijek, koji gradi novi stadion, i kojem se pridružuje otac tenisačice Donne Vekić, koji će preko puta novog stadiona graditi teniski centar.
Kada su početkom 2016. godine NK Osijek kupili lokalni poduzetnik Ivan Meštrović i njegov partner Lőrinc Mészáros – poslovni suradnik mađarskog premijera Viktora Orbána – klub se nalazio na rubu propasti, i sportske i financijske. Međutim, razvojna oklada ulagača isplatila se te su konsolidirali financijsko poslovanje i napravili iskorak u sportskom segmentu. Sljedeći korak, da bi ulaganje postalo dugoročno održivo, bila bi izgradnja klupske infrastrukture, s ciljem etabliranja modela razvoja temeljenog na proizvodnji igrača kroz omladinsku školu. U tu svrhu ishodovane su dozvole za izgradnju trening kampa u neizgrađenoj sportsko-rekreacijskoj zoni na Pampasu – šumovitom predjelu na sjeverozapadnom obodu centra grada, na granici gradskih četvrti Gornji grad i Retfala – gdje se od ranije nalaze streljana, kuglana i hipodrom.
Stadionsko mešetarenje
Prema inicijalnim planovima, infrastruktura Škole nogometa NK Osijek trebala je uključivati mali stadion kapaciteta 3.500 sjedećih mjesta, namijenjen odigravanju prvoligaških utakmica kluba za vrijeme izgradnje novog stadiona na mjestu postojećeg stadiona u Gradskom vrtu. Ipak, uslijed nepoznatih okolnosti, klub odustaje od izgradnje novog stadiona u Gradskom vrtu. Umjesto toga projektira stadionski kompleks za 12.000 ljudi na Pampasu, što Grad neobjašnjivo odobrava u ljeto 2018. godine.
Intuitivno je selidba novog stadiona iz Gradskog vrta na Pampas prizivala u svijest “riječki scenarij”. Podsjetimo se, nakon kupovine HNK Rijeka, talijanski vlasnik Gabriele Volpi izmjestio je nogomet sa kultnog stadiona na Kantridi u nabrzinu sklepani trening stadion na Rujevici, planirajući atraktivnu lokaciju na Kantridi eksploatirati za komercijalni građevinski kompleks u sklopu kojega je, navodno, trebao biti i novi nogometni stadion. Mogućnost takvog scenarija u Osijeku za Bilten je demantirao osječki urbanist Ivan Cingel jer, kako navodi, zona Gradskog vrta ostaje urbanistički planirana za sport i rekreaciju, identično kao i na dijelu Pampasa koji nije zoniran kao zaštitno zelenilo. Stoga investitor, kako sada stvari stoje, na parceli postojećeg stadiona ne bi mogao graditi komercijalni stambeno-poslovni kompleks kao što se moglo nagađati.
Selidba na Pampas dobiva konture logičnosti kada pogledamo prezentaciju projekta na web stranici NK Osijek i informiramo se o urbanom razvoju gradske zone oko Pampasa. Tamo se konačno priprema i dugoočekivana izgradnja zgrade Prve gimnazije. Već to je dovoljno da možemo govoriti o oživljavanju te gradske zone, što je prepoznao i investitor u stadion apostrofirajući Pampas kao novu gradsku četvrt. Orijentiran na, kako navode, sport, obitelji i business, stadionski kompleks bit će “game changer” tako što će postati “sportski grad unutar grada”, “mjesto okupljanja svih generacija” i “novi izvor pozitivnih gradskih vibracija”. Tome će doprinijeti i upravo odobreni projekt izgradnje teniskog centra Igora Vekića – člana uprave NK Osijek i oca perspektivne tenisačice Donne Vekić – na parceli preko puta stadionske. Činjenica da će se projekt stadiona dijelom, a projekt teniskog centra u potpunosti, izvoditi u zoni zaštitnog zelenila, u kojoj urbanističkim planovima nije predviđena gradnja ikakvih zgrada, nekmoli velebnih sportskih građevina, pritom ne zanima nikoga.
Sport kao ideologija
Kao što smo spomenuli, dolazak Meštrovića i Mészárosa u vlasničku strukturu NK Osijek dogodilo se u trenutku kada su i klub i grad bili na dnu. Klub je tavorio pri dnu prvoligaške ljestvice, na rubu zone ispadanja iz lige, dok se grad neuspješno suočavao sa odljevom stanovništva u ekonomsku emigraciju u Irsku i Njemačku. Iseljavanje se, pak, dogodilo uslijed potpune besperspektivnosti nakon što je ekonomska kriza 2008./09. dokrajčila i većinu privrede koja je nekako uspjela preživjeti pretvorbu i privatizaciju 1990-ih. Nepovoljnoj ekonomskoj situaciji paralelna je bila i nepovoljna politička situacija, odnosno percepcija Osijeka kao “grada slučaja” u periodu dok se Branimiru Glavašu sudilo za ratne zločine.
U takvom okruženju, ulaganje u klub je od sezone 2017./2018. vratilo evropska takmičenja u Gradski vrt i s njima publiku na stadion. Svjedočio je tome i potpisani autor prisustvujući prvoj utakmici prvog pretkola UEFA Europa Lige protiv poluamaterske Santa Colome iz Andore, koju je gledalo oko četiri i pol hiljade gledalaca. U kasnijim utakmicama, pogotovo onima protiv nizozemskog PSV-a i Austrije iz Beča, ta se brojka popela na 15.000, odnosno pun kapacitet stadiona. Pojačani interes pretočen je u kampanju Pokrenimo grad, koja je poslužila kao priprema kampanje za izgradnju novog stadiona. Prosječna posjećenost na kraju sezone 2017./18. iznosila je oko četiri i pol hiljade gledalaca po utakmici, što je porast od 50 posto u odnosu na sezonu ranije.
Garnirana nezanemarivom dozom donekle simpatične patetike, kampanja Pokrenimo grad bila je bitka klupskog marketinškog odjela za “duše i srca” Osječana koji navijaju za neki od “velikih” klubova, važna za etabliranje NK Osijeka kao trećeg kluba u Hrvatskoj uz bok Dinamu i Hajduku. Tome pridonosi i nogometni savez pod vodstvom Osječanina Davora Šukera – unatoč tome što ga navijači Osijeka smatraju izdajnikom – i pod utjecajem takozvanog osječkog sudačkog lobija. Dio iste marketinške strategije je i proizvođenje imaginarnog rivaliteta sa zagrebačkim Dinamom, u sklopu kojega je Kohorta, navijačka skupina NK Osijek, obrisala Nenada Bjelicu sa murala klupskih legendi nakon što je ovaj postao Dinamov trener. Hoće li ova marketinška operacija uspjeti preći granice autoreferentne osječke sredine, ili će se ispuhati poput kandidature za Evropsku prijestolnicu kulture, tek ostaje za vidjeti.
Umiranje u tuđini
U samom gradu marketing se isplatio pa je bezuvjetna podrška klupskim nastojanjima pretvorena u politički imperativ i nije doživjela nikakvo institucionalno preispitivanje. U skladu je to i s navijačkom maksimom, kako je jedan Osijekov navijač svojevremeno izjavio za Novosti, da “je primarni stav [navijača] davati podršku klubu”, a ne postavljati pitanja u vezi klupske politike. A klupska politika je zapravo politika vlasnika, o čemu ne bi trebalo biti spora kada znamo da je dio sredstava za izgradnju stadiona došao iz fonda Vlade Mađarske kojim se gradi sportska infrastruktura u krajevima susjednih zemalja u kojima žive Mađari. U skladu je to i sa sportskom politikom Orbánova režima koji projekt unapređenja mađarskog nogometa gradi na osi Videoton – Puskás Akadémija, kojoj se NK Osijek pridružuje kroz partnerske odnose, i sa interesima građevinskog biznisa Osijekovog vlasnika Mészárosza.
Takvo pružanje bezuvjetne podrške ovom projektu uz zatvaranje očiju na njegove moguće implikacije krajnje je neodgovorno prema viziji razvoja grada. Naime, za izgradnju stadiona već je iskrčeno nekoliko hektara šume u središtu grada, čime je dodatno narušena i ekološka i estetska slika nekoć jednog od najzelenijih gradova u ovom dijelu Evrope. Nadalje, činjenica da je Grad odobrio selidbu stadiona iz Gradskog vrta je u suprotnosti i s vizijom razvoja grada u posljednjih sedamdesetak godina i s važećim urbanističkim planovima. Gradski je vrt, zbog svoje lokacije u odnosu na pravce cestovnih komunikacija i linije javnog gradskog prijevoza, dostupan iz svih dijelova grada, za razliku od Pampasa. No u komparativnoj perspektivi, Pampas se je naslonjen na urbanistički podrazvijeno naselje zvano Mađarska Retfala, kojim dominira niska gradnja.
Zato je opravdano postaviti pitanje nije li možda cilj razvoja sportsko-turističko-poslovnog kompleksa koji će se sastojati od stadiona NK Osijek i teniskog centra obitelji Vekić tek prvi čin urbanističke redefinicije susjedne gradske četvrti. Naposljetku, kada je početkom veljače ideologinja essekerizma i gradska vijećnica iz redova HDZ-a Ivana Šojat egzaltirano apelirala na svoje kolege u Vijeću da Vekićima prodaju 2,5ha zaštićene zelene zone za izgradnju teniskog centra kako svjetski poznata tenisačica ne bi pratila bezmalo sve druge zaslužne Osječane i umrla u tuđini, nije vidjela dalje od svoje mitomanije. Kao što ni gradonačelnik Vrkić ne vidi dalje od interesa rijetkih investitora voljnih ulagati u grad iz kojega je masa “nezaslužnih” građana otišla da doslovce “umre u tuđini”.