Izbori u BiH održavaju se nepunih osam mjeseci nakon velikih prosvjeda kojima su građani jasno iskazali svoje protivljenje strankama i postojećem političkom sistemu. No iako su februarski događaji privukli pažnju domaće i svjetske javnosti ukazujući na nefunkcionalnost bh. institucija i politika, očito nisu ostavili dubljeg traga na strategije političkih elita. U jeku izborne kampanje, nezadovoljnim građanima izbori su suženi.
Građani Bosne i Hercegovine koji imaju pravo glasanja na predstojećim izborima (zakazanim za 12. oktobar) više nego ikada sumnjaju da njihov glas zaista može donijeti promjene kojima se nadaju. Najglasnije i najvidljivije predizborne kampanje imaju stranke koje su već godinama na vlasti. Ove se stranke ne ustručavaju izaći na još jedne izbore sa kandidatima koji su već obnašali ili trenutno obnašaju funkcije, čak i onima koji su često predmet kritika ili su njihova imena povezana sa korupcijskim i drugim skandalima.
Pojavio se i određeni broj novih partija, no u nekima od njih su također osobe poznate javnosti koje su već obnašale javne funkcije. Građani se pak plaše glasati za male partije smatrajući da one nemaju snage da se izbore sa onima koji iza sebe imaju strukture građene više od 20 godina. Dok su građani godinama izlazili na izbore govoreći da biraju od dva zla manje, ove godine taj argument je čini se otpao i nerijetko čujete one koji kažu da više ne žele praviti takav izbor i zato neće ni glasati. Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić pak misli da od dva zla, u ovom trenutku, možda manje jeste izaći na izbore jer to daje barem teoretsku mogućnost promjena “u što mislim da niko sa zdravim razumom u BiH ne vjeruje.”
U javnosti se pojavljuju pozivi na bojkot, ali i oni koji preporučuju ubacivanje “bijelih listića”. Dio onih koji kane izaći na izbore kažu da su svjesni da postoji mala mogućnost za bilo kakve promjene, no glasanje vide kao još jedan pokušaj se nešto ipak desi.
Srđan Puhalo, psiholog koji je nedavno bio uključen u veliko istraživanje o uzrocima glasačke apstinencije u BiH, kaže da neizlazak na izbore ide u korist političkih partija na vlasti. “Izborni apstinenti svojim neizlaskom daju legitimitet izabranim političarima kojima nije ni stalo do velike izlaznosti jer im je na prvom mjestu da izvedu na birališta partijske vojnike i one koji imaju direktan interes da ta politička opcija ostane na vlasti. Takođe moramo imati na umu da bi velika izlaznost bila odlična za razvoj političke kulture u BiH, a politička kultura je upravo ono što danas nedostaje BiH”, tvrdi.
No, Asim Mujkić smatra kako građani gube glasali ili ne. “Gubimo ako ne izađemo jer se time automatski lišavamo svake mogućnosti da nešto promijenimo. S druge strane, gubimo i ako izađemo budući da je u BiH na djelu takozvani etnokratski poredak koji kroz svoje funkcioniranje samo produbljuje dalje nacionalne podjele. Dakle, mi faktički i izlaskom na izbore suučestvujemo u tom, možda je gruba riječ zločinu, ali u produkciji podjela, odnosno nacionalističkih identiteta.”
Izbori bez izbora
Baš ovo o čemu Mujkić priča, ali i nezadovoljstvo funkcionisanjem vlasti i načinom na koji rješavaju pitanja iz oblasti socijalne pravde, razlog je za poziv na “poništenje glasačkih listića” koji su uputili građana okupljenih oko Pokreta za socijalnu pravdu, koji se naslanja na proljetne proteste i plenume. Oni su mjesec dana prije izbora objavili da će poništiti svoje listiće jer “Na izborima mi nemamo izbora!”. No, ovaj poziv ostao je slabo zamijećen u javnosti koja je bombardovana političkim sloganima i pozivima da glasaju.
Mujkić smatra da bi mala izlaznost kreirala “ranjiviju poziciju političkih elita”. “Kada recimo 90 posto ljudi ne bi izašlo na izbore, to bi moglo da se tumači kao jedna snažna politička poruka. Naravno, to se neće desiti. Ali, vlast koja počiva na recimo 10 posto glasova u nekoj budućoj konfrontaciji sa nezadovoljnicima, do koje će sigurno doći, imala bi daleko manje snage. Dakle, to je rezon koji po mom mišljenu ima određenu prihvatljivost”, kaže Mujkić i dodaje da je takvu “akciju” trebalo pripremati unaprijed. U trenutnoj situaciji, ubacivanje bijelog listića, smatra Puhalo, neće imati velikog uticaja na izbore i domaće političare “jer neće biti toliko masovni da bi izbore doveli u pitanje, a pogotovo doveli u pitanje legitimitet izabranih političara.”
“Ja mogu da razumijem ljude koji pozivaju na bojkot izbora, ali niko neće dozvoliti da ostanemo bez vlasti pa makar na izbore izašlo 20% registrovanih birača”, dodaje Puhalo. I sve bi ovo ličilo na uobičajene demokratske dileme, da Bosna nije zemlja u dubokoj krizi, koja stagnira već skoro više od decenije, koja je poluprotektorat skoro 20 godina nakon kraja rata, i u kojoj je za izbore prijavljeno ukupno 7.877 kandidata za 518 mjesta na tri nivoa vlasti. Istovremeno, građani kažu da nikada manje izbora nisu imali nego sada.
Glasaj ili trpi?
U takvoj zemlji u kampanji za promociju izbora prednjači USAID. “Glasaj ili trpi!” slogan je njihove kampanje koja je praćena slikama i statističkim podacima o surovoj bh. realnosti tipa “600.000 ljudi na granici siromaštva”, “500.000 ljudi bez posla”. Kampanja koristi i fotografije sa proljetnih protesta kada su građani pokazali koliko su izgubili povjerenje u političke partije, izborni proces i one koji ih predstavljaju, dok kao i pojedini lokalni političari ostavljaju po strani poruke sa protesta koje im nisu po volji.
Relativno mala izlaznost na izbore prisutna je u BiH već godinama, a izlazni prag nije zakonom propisan. “Mislim da smo mi demokratiju nekritički prihvatili smatrajući da će demokratija i višepartijski sistem sam od sebe da uredi odnose u BiH. Zbog toga smo 1996. imali ogromnu izlaznost da bi s vremenom padala i ustalila se na nekih 55%. Takođe sve ono što su domaći političari radili u proteklim godinama uticalo je da građani imaju sve manje povjerenja u izbore”, kaže Puhalo. Prema rezultatima istraživanja u kojem je učestvovao, 21,6% građana tvrdi da u prošlosti nije izlazilo na izbore jer su smatrali da time neće ništa promijeniti. Njih oko 15% reklo je da nemaju za koga glasati, oko 11% njih je razočarano, a oko 9% smatra da su “svi korumpirani i lopovi”.
Puhalo kaže da izborni apstinenti obično nisu apolitični ljudi, nego oni koji su razočarani, te odbijaju učestvovati u nečemu što nije demokratičan proces, ma koliko ličio na to. No Puhalo naglašava da se danas demokratija ne može svoditi na glasanje. Svjestan da nije samo u BiH sve manje glasača, profesor Asim Mujkić kaže kako je to samo jedan od simptoma koji ukazuju na “značajna ograničenja cjelokupnog dosadašnjeg sistema predstavničke demokratije koji pogoduje ne samo vladavini nego i širem ušančenju određenih elita koje se samo smjenjuju periodično kako idu izbori. S tim što je u BiH taj problem još gori”, kaže i pojašnjava da su na snazi partije koje se predstavljaju multietničke “ali mobiliziraju isključivo pripadnike jednog naroda”.
Koliko ima šanse za nove političke snage govori analiza koju je nedavno napravila grupa nevladinih organizacija u BiH, a prema kojima je od ukupnog broja prijavljenih kandidata, njih 488 već obnašalo funkcije na raznim nivoima i to samo u mandatu 2010.-2014. Transparency International BiH, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) i UG “Zašto ne” zaključili su kako ovaj podatak jasno ukazuje da se u Bosni i Hercegovini “stvorila posebna ‘kasta’ političara/ki, kojima je politika postala profesija, jer nemaju drugih kompetencija”. Isticanje istih kandidate, tumače u izvještaju, znači da “vladajuće stranke nemaju nikakve ambicije da promjene kurs svoje politike”.
Pred novi talas
Istovremeno, tek mali broj građana koji su bili uključeni u proteste i plenume, odlučio se i za politički angažman. Dio njih pridružio se već postojećim manjim partijama, a dio je na listama u svojstvu nezavisnih kandidata. Jedina partija koja se direktno naslanja na proteste je Prva stranka iz Bihaća u kojoj, kažu njeni članovi, nema nijedne osobe koja je do sada bila aktivna u politici, a nastala je iz pokreta Bosansko proljeće. Članica, i kandidatkinja na kantonalnom nivou, je i Šeherzada Delić, jedna od osnivačica Bosanskog proljeća koju je javnost primijetila nakon što je, sa drugim aktivistima, ovog proljeća ušla u Kantonalnu skupštinu i održala govorim tamošnjim poslanicima, izgovarajući ono zbog čega je na hiljade građana širom BiH tih dana bilo na ulicama. Ona sada traži priliku da bude dio vlasti i tako pokuša otvoriti vrata za promjene.
Manje je od mjesec dana do izbora i čini se da je sada za svaku građansku akciju koja bi eventualno mogla uticati na rezultat pomalo kasno. Zato profesor Mujkić savjetuje aktiviste da se ozbiljno pozabave izborima i izbornim sistemom u narednom periodu jer “treba pripremati mehanizme otpora za naredne izbore. Sada smo zakasnili.” Naredni izbori (općinski) su već za dvije godine. Puhalo pak smatra kako ipak postoje partije koje zaslužuju šansu “i tu šansu neće dobiti od glasača ovih velikih partija, ali apstinenti bi mogli da ih učine velikim i uticajnim”, zaključuje i dodaje da će izaći na izbore “da kazni vlast”. “Naravno nemam neki veliki izbor za koga bih glasao, ali u ovakvim situacijama čovjek treba da zapuši nos i glasa”, dodaje.
Čini se da niko ne očekuje da predstojeći izbori mogu donijeti bilo šta novo u BiH. Očigledno je da građani ne vjeruju da izbori znače mogućnost izbora, kao i da više nemaju povjerenja u političke partije, ali još uvijek nisu pronašli drugi način da dođu do toliko neophodnih promjena, što ne znači da su odustali od potrage. Analitičari, međunarodna zajednica, mediji i brojni aktivisti, predviđaju da je pred BiH još jedan talas pobune, no niko ne zna šta ga može pokrenuti i šta on može donijeti. Ali za sada se čini da drugog puta do promjena nema.