Dugo najavljivano rješavanje zakonski sumnjivih radnji u Hrvatskom nogometnom savezu zapelo je na iznuđenoj prijetnji Svjetske nogometne federacije o mogućem isključivanju reprezentacije sa Svjetskog prvenstva. No čija je zapravo nacionalna reprezentacija i tko ima pravo kontrole nogometne politike?
Jedna prošlotjedna vijest vezana uz sport i politiku ili politiku u sportu (odnosno stilskim ostacima žargona mrtvorođene tranzicijske socijaldemokracije: “sporta kao jedne od javnih politika”), prošla je relativno nezapaženo. Naime, recentno državno inspekcijsko propitivanje regularnosti i zakonitosti u hrvatskom nogometu, poznato pod radnim naslovom “isušivanje močvare”, urodilo je očekivanim fijaskom.
Dosta se u to “isušivanje” uložilo, i sa stajališta legislative, i sa stajališta organizacijskog i operativno – kroz edukaciju i medijsku galamu. Rezultat je bio na vidiku, gotovo kao u spektakularnim akcijama susjeda sa zapadne obale Jadrana u vrijeme Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. kad je Juve, olakšan tereta nekoliko naslova prvaka, nestao u bespućima drugoligaškog nogometa. Stjeran u kut ozbiljnim argumentima, Hrvatski nogometni savez (HNS), adresat “inspekcijskog nadzora”, uhvatio je malo zraka i pronašao minimalnu izlaznu strategiju: prijavio je grubi atak “države” svjetskoj nogometnoj organizaciji (FIFA) koja je pak u nekoj polusuvisloj prepisci s adresantom spomenute inspekcije, hrvatskim Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) oštro ukorila “državu” zbog “upletanja politike” i ozbiljnog narušavanja autonomije jedne kantovski posve bezinteresne (“sviđalačke”) sportske sfere.
Nalazi državne sportske inspekcije, koji inače čekaju rasplet na Upravnom sudu, protumačeni su, dakle, kao protupravni nasrtaj pa je Petar Skansi, pomoćnik ministra zadužen za sport, rezignirano 24. ožujka položio oružje, uz obrazloženje kako “FIFA smatra da su zbivanja u nogometu posao nogometnih organizacija, mi smo upozoravali na neregularnosti, pa neka se sada FIFA bavi s neregularnostima u hrvatskom nogometu. Mi više nećemo”. Njegova (“država”, Vlada) reakcija uvjetovana je zapravo nedvosmislenom prijetnjom jer u pismu kojim se krovna svjetska nogometna organizacija očitovala, odnosno fragmentima koji su se pojavili u domaćim medijima, jasno i razgovjetno stoji: “(…) naglašavamo da se Statutom FIFA-e, a posebno čl. 13. i 17., od saveza članica FIFA-e traži da svoje poslovanje vode neovisno i bez ikakvog utjecaja trećih strana. Stoga je FIFA-ina Komisija za nacionalne saveze naglasila da bi se svaka Vladina odluka da jednostrano postupa u internim poslovima HNS-a, ako bi se primijenila, smatrala neumjesnim uplitanjem, te da bi se takav slučaj dostavio nadležnim FIFA-inim tijelima radi razmatranja i moguće odluke, kojom se mogu izreći kazne, uključujući i suspenziju, pa čak i reprezentacije sa Svjetskog prvenstva!”.
Mogući zametak legalnosti ispario je, u duhu žargona poslovne autentičnosti, u vidu neumjesnog miješanja treće strane u poslovanje, što jednostavno znači da je jedan oblik društvene djelatnosti u njegovim bitnim aspektima zakonski izvan dosega lokalne zajednice (koja, igrom političkog slučaja, zasad tu djelatnost uvelike financira javnim novcem), te da je posrijedi svijet za sebe, utemeljen na načelu autonomije i podložan isključivo izmještenom i hijerarhiziranom paralelnom svemiru koji o njemu odlučuje. I tek kad gospodar tog paralelnog svemira odluči da je regularnost lokalnog natjecanja problematična, tek će tad lokalna zajednica imati pravo na problem regularnosti i zakonitosti nogometnog natjecanja, koji će riješiti FIFA-ina ili UEFA-ina tijela i povjerenstva pa će, dakle, i rješenje problema stići u zajednicu s nekog drugog, višeg mjesta. Zajednica nema pravo na problem i rješenje jer takva su pravila igre.
Miješanje političke garniture, koliko god ona bila iritantna ili šeprtljava, u autonomiju sporta ipak se, sa stajališta zajednice, temelji na izborima ostvarenom demokratskom legitimitetu, i taj je interesni pokušaj rezultirao oštrim prijekorom i prijetnjom isključenja nogometne reprezentacije iz natjecanja u FIFA-inoj odnosno UEFA-inoj organizaciji. Međutim, čini se da je riječ o bitnom i propuštenom paradoksu. Nogometna reprezentacija nije, naime, reprezentacija “države” nego nacionalnog nogometnog saveza, čiji grb uostalom i nosi na dresu, onog istog koji tužaka “državu” organizaciji koja onda toj “državi” prijeti izbacivanjem reprezentacije saveza koji “državu” tužaka. Dakle, zašto se prijetnja sankcijama izriče “državi” odnosno MZOS-u? Za FIFA-u “država” ne postoji, za nju je tu čuvar i jamac autonomije nogometnog poslovanja HNS, subjekt historijski lišen bilo kakva osjećaja legalnosti, koji je toj istoj FIFA-i tužakao “državu” da se miješa u njegovu autonomiju, da bi ta ista FIFA-a zaprijetila “državi” da nacionalna reprezentacija, proizvod u djelokrugu nogometnog saveza koji štiti, može snositi sportske sankcije. Jednostavno, a komplicirano ili komplicirano, a jednostavno?
FIFA zapravo manipulira računajući na sportske emocije članova zajednice, i to čini na najprizemniji mogući način, znajući da “država” zna da to FIFA radi upravo stoga jer se taj politički pritisak u svijesti partitokratskih elita primitivno čita kao mogući broj glasova na sljedećim izborima, a reprezentacija je “svetinja” i ima “kult” i masu drugih spiritualnih elemenata. Za članove zajednice, nogometna reprezentacija jest “naša reprezentacija”, a ne HNS-a, neovisno jesu li njihove emocije nacionalističke, nacionalne ili sportske s jedne odnosno interesne, poslovne, poduzetničke, sponzorske, reklamne, medijske, turoperatorske ili pivovarske s druge strane, osobito u iščekivanju Brazila 2014.
Ovaj slučaj uzimamo kao simptom. Kakav će biti njegov konačni rasplet i hoće li se uskoro emitirati druga epizoda, zasad je manje važno, ali nipošto nije nevažno. Reprezentacija će nastupiti u Brazilu, “država” je dobila pljusku, hegemonijski je ugovor, unatoč svemu, očuvan u njegovoj relacijskoj postkolonijalnoj percepciji.
Istodobno čelnici HNS-a, historijski osjetljivi na autonomiju i legalnost, usred događaja koji su završili FIFA-inim prijekorima i prijetnjama, zajedno sa zagrebačkim gradonačelnikom oglašavaju dogovor o gradnji kampa nogometne reprezentacije na prostoru sportsko-rekreacijskog centra na Sveticama, u neposrednoj blizini maksimirskog stadiona, inače javnog i otvorenog za rekreaciju i sportske aktivnosti građana, i to, naravno, bez javnog natječaja. Preciznije: gradonačelnik im SRC Svetice prepušta besplatno da bi oni tamo sagradili kamp s popratnim i pripadnim sadržajem. Javni se prostor tako izravnom pogodbom čelnika saveza i gradonačelnika Bandića zapravo oduzima građanima koji su autonomno na izborima odlučili tko će ih predstavljati i time iscrpili svoje ovlasti “treće strane” u postupku “grubog narušavanja autonomije poslovanja” i “uplitanja politike” u vlastite sportsko-rekreacijske interese. FIFA-ine reakcije teško da će u ovom slučaju biti, jer je trenutno više zaokupljena nesolidno građenim brazilskim favelama i teškom mehanizacijom, legalistima iz HNS-a je slučaj jednostavno ispod njihove moralne, pravne i poslovne razine, i preostaje još jedino zagrebačka Gradska skupština, kao reprezentativno tijelo kako-tako skupljene volje građana, u pokušaju da o toj temi progovori koju sljedeći tjedan.
I kad bismo spektar problemski dalje proširili na činjenicu da je građanima koji financiraju veliku većinu nogometnih klubova i plaćaju obaveznu pretplatu javnoj televiziji, uskraćena mogućnost gledanja prijenosa domaćeg nogometa jer pravima raspolaže telekomunikacijska korporacija odnosno njezin ponuđač usluga kabelske televizije, zatekli bismo sličan problem. Kad bismo, na primjer, dodali i financijski i programski krah Sportske televizije, što ju je prije nekoliko godina javnim novcem pokrenuo Hrvatski olimpijski odbor (HOO), iznova bismo se jednakom logikom zapitali: je li krah tog megalomanskog projekta utemeljenog na javnom novcu u djelokrugu “države” ili Međunarodnog olimpijskog komiteta. Tko financira rad HOO pa tako i Sportsku televiziju? I što s tim imaju građani, a što autonomija?
Sport je, ukratko, nastavak dominantne politike repertoarom istih sredstava na jednako brutalan način i na periferiji i u centru. Preciznije i uže: i u centru periferije i na periferiji te periferije. Između lokalnih dobitnika u procesu tranzicije i vlasnika nekog kluba iz “lige petice” – koji mijenja tradicionalnu boju dresa kluba nakon što ga je kupio ili želi po svaku cijenu promijeniti njegovo stotinu godina staro ime (Cardiff i Hull najnoviji su primjeri iz engleske prve lige) – nema velike razlike, jednako kao što razlike nema u kupnji najboljih igrača suparničkih momčadi, najčešće jedinom ozbiljnom konkurentu i to za vrijeme trajanja sezone, što najbolje pokazuje odnos Bayerna prema Borussiji iz Dortmunda.
Ako u tako postavljenom sportu/nogometu tražimo svijet rada, naći ćemo neisplaćene plaće, kladionički biznis neposrednih proizvođača (iz očaja preživljavanja ili zaigranog interesa), sumnjive transakcije, zaboravljene nogometaše u imigrantskim kampovima i navodno legaliziranu trgovinu malodobnim dječacima prema FIFA-inim pravilima (zbog čega je Barcelona ovih dana ozbiljno kažnjena pa je i dogovoreni transfer Alena Halilovića navodno na klimavim nogama).
Ako ga promotrimo institucionalno i organizacijski, zateći ćemo djelatnost izvan zone legalnosti, prepuštenu volji lokalnih moćnika i zakržljalom pravnom osjećaju krovnih organizacija, mitove i kultove nacionalnih reprezentacija, kartelsko-bratske veze klubova u istom rangu natjecanja, globalno dereguliranu djelatnost bez minimalne ideje tzv. financijskog fair playa. Zateći ćemo, na primjer, udrugu građana GNK Dinamo koja ima veći godišnji proračun od svih hrvatskih prvoligaša zajedno.
Ako pak to sportsko-nogometno polje pogledamo kao pozornicu socijalnih aktera, uprizorit će se mreža kompradorsko-poslovne i političke elite organizirane prema mafijaškim principima i političkoj sklonosti financijskog transfera u preferirani sport ili klub, opet naravno, omiljenog političara (veza Cezara Vučića i Crvene Zvezde u tom smislu nije samo Partizanov problem).
Ako jednakom logikom pogledamo stvari “odozdo”, u kadar ulazi isisavanje javnog novca, privatizacijsko uništavanje (nekad) zajedničkih (ponajprije prostornih i infrastrukturnih) sportskih dobara i najčešće prazni ili poluprazni domaći stadioni. U toj višesmjernoj relaciji centra i periferije kuca netaknuto srce odozgo skrojenog kapitalizma i hrani se, slučaj FIFA – HNS – MZOS to jasno pokazuje, nezasitno svim našim sportskim emocijama, sentimentima, nostalgijama i nadama. Jer barem emocija i nade imamo u nepreglednim količinama.
Postsocijalistička sportska tranzicija zapravo je problem nereflektiran na svim razinama i u svim točkama cirkulacije. U tom smislu sportska navijačka publika, kako god se samoperceptivno smještala u socijalnoj stratifikaciji, dijeli tranzicijski ishod radnika. U šetnji pored ili u organiziranom obilasku devastirane tvornice u koju su uložene godine rada ili nogometnog stadiona na kojemu su potrošena desetljeća navijačke ili kibicerske participacije, da ne spominjemo gradske ili prigradske rekreacijske centre i igrališta koji se danas iznajmljuju onima koji su nekad bili njihovi nominalni vlasnici, javljaju se zapravo jednaki osjećaji da se nešto vrijedno u međuvremenu izgubilo. I sva se mudrost svijeta sastoji jedino u činjenici kako to iznova steći, ali uz minimalni dijalektički ulog da je gubitak iskustvo koje ne treba zaboraviti.