Prema podacima koje je obznanila njemačka Savezna agencija za rad, tamošnje je tržište rada prilično hijerarhizirano. Naravno, svako je tržište rada hijerarhizirano, ali se kao presudan oblik hijerarhizacije, legitiman, neupitan i “objektivan” smatraju kvalifikacije. Radnik s višom razinom kvalifikacija “zaslužuje” višu kompenzaciju za svoj rad jer obavlja kompliciranije zadatke koji krajnjem proizvodu priskrbljuju veću dodatnu vrijednost. Te kvalifikacije variraju od zemlje do zemlje i od epohe do epohe, ovisno o stupnju tehnološkog razvoja, ali se načelno smatraju objektivnima, tj. čisto ekonomski opravdanima.
Nećemo ovdje ulaziti u dimenzije klasnih sudbina, odnosno mogućnosti koje različiti pripadnici različitih društvenih klasa imaju u ostvarivanju visokih kvalifikacija. Iako je tu politička dimenzija itekako prisutna. Postoje i druge, puno vidljivije, poluge hijerarhizacije koje se čine potpuno odmaknute od ekonomske sfere tako da automatski djeluju nepoštene, umjetne i političke. Takve su na primjer podjele između muškaraca i žena na tržištu rada. Ne samo po tome da muškarci dobivaju veću plaću za isti rad, već i po tome što su čitava zanimanja i sektori u kojima dominiraju žene slabije plaćena.
Pored rodne neravnopravnosti, prisutna je i ona nacionalna ili rasna. Na nacionalnim tržištima rada stranci su uglavnom zakinuti za plaće u odnosu na “domicilnu” radnu snagu. Naime, radnici su u zemljama porijekla “navikli” na nižu plaću, a u zemljama u koje su pristigli ih manjak državljanstva čini ranjivijima na pritiske poslodavaca. Da nije riječ o nekoj lijevoj teoriji zavjere, potvrđuju spomenuti podaci Savezne agencije za rad. U 2017. godini radnici s njemačkim državljanstvom su zarađivali 22% više plaće od onih bez državljanstva. I valja istaknuti da tu nisu uračunati radnici na pola radnog vremena ili “ilegalci”, već samo oni koji rade puno radno vrijeme i plaćaju sve socijalne doprinose.
Podjele među zakinutima
Pritom je nužno naglasiti da i među strancima postoje relevantne razlike. Na tržištu rada najslabije prolaze radnici iz osam zemalja iz kojih posljednjih godina dolazi najviše tražitelja azila: Sirija, Afganistan, Irak, Nigerija, Eritreja, Iran, Pakistan i Somalija. Njihova prosječna plaća iznosi tek 75% one koju prosječno primaju stranci u Njemačkoj. I taj je omjer prisutan i kod visoko i nisko kvalificirane radne snage. Međutim, omjer u plaćama između radnika bez državljanstva i onih s državljanstva varira u odnosu na stupanj kvalifikacije.
Najveće su razlike u visokokvalificiranim poslovima, dok su najniže u onima koji zahtijevaju prilično nisku kvalifikaciju. Tako da je recimo za posao čistačice zapravo potpuno svejedno imate li državljanstvo ili ne. Dakle, prema ovim podacima ispada da bi u smislu konkurencije na tržištu rada i posljedičnog snižavanja cijene najviše “trebala” strahovati srednja klasa visokokvalificiranih radnika. Ako je suditi prema transklasnoj kompoziciji podrške Alternativi za Njemačku (AfD), ta se “ekonomska činjenica” tek donekle reflektira u političkim preferencama.
Za kraj je važno naglasiti da ovdje posrijedi nisu samo političke razlike koje se daju ispraviti dizanjem svijesti o problemu diskriminacije na tržištu rada. Itekako je prisutna ekonomska logika poslodavaca koji nižim troškovima rada nastoje održati konkurentnost na tržištu. I tu se krije veliki dio problema s proglašenim neuspjehom projekta multikulturalnog društva. Kako će uspjeti kad se kulturne razlike eksploatiraju u svrhu intenzivnije eksploatacije na radnom mjestu.