Gotovo četvrtina obitelji u Rumunjskoj nena pristup stabilnom i stalnom izvoru toplinske energije. Bilo zbog toga što si to ne mogu financijski priuštiti, bilo zato što nemaju priključak na plinsku mrežu. Ipak, usprkos tome, tek 5 posto građana ima uvjete za državnu pomoć za grijanje. Rezultati su to studije koju je proveo think-tank Centar za proučavanje demokracije iz grada Cluja.
Energetsko siromaštvo u studiji se definira kao problem nedostupnosti energetskih resursa ali i problem “defektnog pristupa modernim sredstvima osiguranja ugode u domovima”, što se u EU smatra široko rasprostranjenim problemom. Pritom su post-komunističke zemlje posebno pogođene, stoji u uvodu studije ovog think-tanka. U Rumunjskoj ovaj fenomen pritom nije marginalan, već podcijenjen, neadekvatno adresiran kako na “konceptualnoj” razini, tako i na legislativnoj, a problem se adresira neadekvatnim, nekoherentnim i kontradiktornim politikama, kažu autori.
No, iako se podatke ovakvih studija svakako treba uzeti u obzir, na političkoj razini potrebno je malo opreznosti. Studija nosi autokolonijalni naziv iz kojeg je evidentno da rad ne propituje energiju kao robu kojom se trguje, niti je postavlja kao javno dobro – kao ljudsko pravo koje je rezultat određenog “civilizacijskog dosega”: “Energetsko siromaštvo i ranjivi potrošač: koliko smo daleko od Europe?”. Kao prvo, politički pristup bazičnim ljudskim potrebama u pravilu može biti samo dvojak: one se mogu promatrati kao prava ili kao robe. Kao prava proizlaze iz brojnih povijesnih prosvjeda i drugih oblika socioekonomskih borbi na ulicama te predstavljaju kompromis kapitala (kao vlasnika nad sredstvima za proizvodnju) s radnom snagom i njihovim zahtjevima za lakšom socijalnom reprodukcijom. Kao roba, energija je tek niz različitih resursa koji imaju svoju međunarodnu i veleprodajnu cijenu, kao i nacionalnu i maloprodajnu cijenu. Ona se navodno definira prema odnosu ponude i potražnje, no realno na nju više utječu globalni geopolitički odnosi i međunacionalni odnosi (primjer neizvjesnosti europskih zemalja u slučaju sukoba s Rusijom i obustave uvoza ruskog plina).
Ili roba ili pravo
Kad je energija pravo, onda se legislativni okvir gradi u odnosu spram potreba građana, no kad je energija roba, onda se taj okvir gradi s obzirom na druga tržišta i druge geopolitičke faktore. U kontekstu Europske unije kojoj pripada i Rumunjska, poznati “Six-pack” zakoni, kao i “Zimski paket”, ili “Treći energetski paket”, svi detaljno određuju energetske potrebe Europe kao robu, kao primarno tržišno pitanje. Iako u europskoj energetskoj strategiji postoji ogroman, ponekad razbješnjujuće velik, broj kontradikcija, najneprihvatljivija je odredba koja naređuje ukidanje socijalne cijene struje u svim zemljama EU, a dakako s ciljem tobožnjeg ujedinjenja europskog energetskog tržišta. No, to se ujedinjenje naravno ne događa na način da se pazi na standard svih zemalja članica, niti po standardu najugroženijih zemalja, već upravo suprotno – kao norma se uzimaju najrazvijenije zemlje EU. Na taj način – primjerice, ukidanjem socijalnih cijena energenata – na periferiji, odnosno u postsocijalističkim zemljama, cijene energenata rastu dok se ne izjednače s onima u zemljama centra. To potom u praksi znači da nerazvijene zemlje, sa svojim nerazvijenim standardom plaćaju istu cijenu energije kao radnici u razvijenim zemljama sa višestruko većim prosječnim plaćama.
Atuokolonijalno je stoga postaviti pitanje kako su ga formulirali autori studije: “koliko smo daleko od Europe”. Odgovor je nismo daleko, upravo suprotno, jesmo u Europi. A odgovore na pitanja o energetskom siromaštvu postsocijalističkih zemalja nećemo pronaći upirući pogled i tražeći odobrenje od EU, jer je upravo EU nametnula takav legislativni okvir koji oktroira ukidanje socijalne cijene energije, kao najjednostavnijeg i najjeftinijeg mehanizma borbe protiv energetskog siromaštva s najvećom socijalnom dostupnošću.
Stoga je studija think-tanka iz Cluja tek trošenje projektnih sredstava, a nikako sistemski i smisleni politički odgovor na zaista lošu situaciju u Rumunjskoj. Također je onda i “boje puna” reportaža koju je objavio Politico dočaravajući nam preko 89-godišnje starice na rubu egzistencije također loš oblik novinarstva, površan čak. Jer ne nudi zapravo prave odgovore na pitanje zašto je Rumunjska postala toliko energetski siromašna zemlja. Ujedno ni traženje rješenja prebrojavajući lokalno nacionalno zakonodavstvo neće riješiti ovaj problem, jer dokle god je energija roba, njom se mora trgovati. A tržište ne mari za socijalnu dimenziju, kao što ni mejnstrim ne mari za ovu političku.