“Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” glasi slogan novopokrenute referendumske inicijative kojom se navodno nastoji demokratizirati politički sustav. No omogućava li doista individualizacija politike pomak prema snažnijoj narodnoj kontroli?
Politička grupacija iza građanske inicijative “U ime obitelji”, na čijem čelu je Željka Markić (a čiji su se PR savjetnici dobro pobrinuli da ju javnost percipira kao “glavu” Inicijative i oličenje vrijednosti koje ista zastupa), odavno je obznanila da planira ući u političke vode – što bi zapravo značilo samo pokušaj materijalizacije već stvorene političke snage Inicijative u stranačkom, odnosno, parlamentarnom obliku. Nije bilo potrebno dugo čekati da Inicijativa povuče svoj prvi potez u tom smjeru, još jednom politički poprilično vješto izveden. Nedavno je počelo prikupljanje potpisa za referendum o izbornom sustavu, iza kojeg stoji Inicijativa, kojim bi se odlučivalo o tome da se u čl. 73 Ustava RH uvrste načela preferencijalnog glasovanja, smanjenja izbornog praga s 5 na 3 posto, zabrane koaliranja stranaka prije izbora, mogućnost elektroničkog glasovanja te još par stavki. Reakcije vodećih političkih stranaka bile su izrazito negativne, najavljujući čak “kolaps” političkog sustava do kojeg bi uspjeh referenduma doveo, dok su nestranačke udruge i ličnosti – uključujući sindikalnog vođu Vilima Ribića – pozdravili novu inicijativu.
Reakcija vladajuće političke elite predvidljiva je, utoliko što referendum, ukoliko prođe, zaista do neke mjere ugrožava sigurnost njihove povlaštene pozicije. Preferencijalno glasanje donekle ograničava kadrovske politike stranaka, dok smanjenje izbornog praga na 3 posto u konačnici znači drugačiju raspodjelu istog broja parlamentarnih mjesta. Drugim riječima, veće stranke bi morale dio svojih trenutnih saborskih mjesta ustupiti manjim strankama koje bi imale svega nekoliko predstavnika. Nemogućnost predizbornog koaliranja značajno bi ugrozilo stranke koje su ionako jedva jedvice ulazile u parlament (poput HNS-a ili nekih još niže kotirajućih stranaka), a SDP-u i HDZ-u bi onemogućilo da si zakulisnim međustranačkim dogovorima osiguraju broj zastupnika potrebnih za parlamentarnu većinu – barem prije izbora.
Naravno, “napad” na postojeću strukturu političkih elita ne plasira se slučajno kao osnovni motiv Inicijative, prikazan kao želja za demokratiziranjem političkog sustava i “realnijim” predstavljanjem birača u Saboru, budući da se time ostavlja dojam stvarne demokratičnosti, odnosno, “apolitičnosti” Inicijative koja, eto, sve to radi u ime naroda, a ne u ime bilo čijih pojedinačnih interesa. Međutim – i to je valjda jasno svima osim politički najnaivnijima – glavni motiv za pokretanje ovog referenduma je otvaranje prostora za potencijalni ulazak predstavnika Inicijative u Sabor, s jedne strane, te njenih političkih saveznika, s druge. To je prvenstveno osigurano stavkama o preferencijalnom glasanju (što bi bio jedan od glavnih aduta Željke Markić osobno, kada bi se ona odlučila kandidirati na parlamentarnim izborima, s obzirom na kult ličnosti izgrađen oko nje) te o smanjenju izbornog praga na 3% (što je Inicijativa vjerojatno dijelom uvrstila u referendum poučena prethodnim iskustvom izbornog neuspjeha stranke HRAST koja je otada doživjela nekoliko raskola). Podržavatelje Inicijative u civilnoj sferi društva moglo bi se podijeliti na one koji su ovog stvarnog motiva sasvim svjesni, ali su na podršku pristali ili radi vlastitih političkih poena (opet, radi slike “poticanja razvoja” hrvatske demokracije), ili radi nade da bi takva promjena izbornog sustava mogla njima osobno omogućiti ulazak u Sabor (HSS), ili radi potencijalnih dogovora s Inicijativom, sadašnjih ili budućih, u stilu “ruka ruku mije” (Milan Bandić, Vilim Ribić) te na one koji su toga samo dijelom svjesni, a dijelom zaista gaje iluziju da se radi o “demokratiziranju” političke sfere društva (Nino Raspudić).
Prva se zabluda o dobrohotnosti referenduma svodi na sljepilo spram činjenice da ovim novim referendumom Inicijativa prvenstveno radi na daljnjem razvoju vlastite političke snage okupljajući oko sebe sve veći broj političkih i klasnih saveznika. Druga zabluda, nešto kompleksnija, s obzirom na to da je u potpunosti ideološkog karaktera, svodi se na danas dominantan diskurs individualizma, koji, u našem konkretnom slučaju, poprima oblik političkog metodološkog individualizma. Njegova osnovna pretpostavka glasi da su isključivo političke ličnosti zaslužne ili krive za političke procese i njihove ishode. Tako je Željka Markić zaslužna za zastupanje većine po pitanju homoseksualnog braka, a ne socijalni i realni kapital koji stoji iza nje (o čijim razmjerima možemo samo nagađati – o vezama s Crkvom još manje nego o njenom materijalnom bogatstvu). Po toj logici, premijer Zoran Milanović (ili tko god da je u datom trenutku vršitelj te funkcije) kriv je za stanje u zemlji, a ne konkretna ekonomska politika koju on zastupa i provodi. Ukratko, svetost individue u kapitalizmu nije ništa novo – to je ideološki okvir u kojem se zabašuruju njegove mane, pa tako nećemo reći da je za nezaposlenost i siromaštvo odgovorna kapitalistička socijalna struktura, nego da su odgovorni “lijeni neradnici” koji nisu dovoljno “poduzetni” da naprave nešto od sebe (jer posla ima, samo se treba potruditi). Personifikacija politike u individue, samo je jedan element tog fenomena, a podrazumijeva apstrakciju toga tko odlučuje i toga što se i zbog čega odlučuje. Birati Peru Perića umjesto liste HDZ-a ili SDP-a znači samo to da će krivce biti još lakše naći u individuama, umjesto u ekonomskoj politici koju oni zastupaju – a upravo ta ekonomska politika je nešto oko čega se nitko od njih neće sporiti, od Milanovića, preko Karamarka, do Željke Markić. Kad bi Pero Perić bio uistinu kritičan spram kapitalizma, njegov se glas jednostavno ne bi čuo, ili bi se, što je mnogo vjerojatnije, medijski denuncirao kao opasan. Ulaznica u parlament stječe se tek ispitom vjere u privatno vlasništvo i kapital te obećanjem njihove zaštite.
Antistranački sentiment i neupitni kapitalizam
Prema tome, sve ukoliko se referendum i dogodi, a u njemu sadržani prijedlozi budu izglasani, to neće dovesti ni do kakve bitne promjene strukture političkog sustava, a kamoli hrvatskog društva. Hrvatska će se demokracija i dalje svoditi na klasnu podjelu u kojoj svake četiri godine podređeni biraju vladajuće – samo s tom razlikom da će birati individue, a ne stranačke liste. Uloga stranaka i dalje bi ostala ista: one predstavljaju svojevrsne poveznice između civilnog i političkog društva. One funkcioniraju kao “kontrolne točke” za filtriranje i pacificiranje onih socijalnih snaga u civilnom društvu koje postojeći društveni poredak dovode u pitanje. Oni koji dospiju u bilo koju od većih stranaka nužno su morali pokazati da poznaju i barataju osnovnim političkim bontonom dozvoljenih pitanja – o homoseksualnim zajednicama, o pobačaju, o seksualnom ili vjerskom odgoju u školama, o sekularnosti države – koje u okvirima tog bontona onda poprimaju isključiv karakter i postaju politička pitanja par excellence, što podrazumijeva da ostala pitanja – poput organizacije ekonomije – postaju neupitne teme, partijska (i socijalna) dogma. Dakako, to ne znači da spomenuta “dozvoljena” pitanja nisu uopće bitna, već jedino to da razlika među strankama počiva isključivo na pitanjima koja se ne dotiču fundamentalne strukture društva, a njihov je zajednički nazivnik upravo stav da ta struktura ne može biti drugačija nego kapitalistička.
Zahvaljujući toj dinamici, antistranački sentiment vrlo je rasprostranjen u modernim kapitalističkim društvima, što pokazuju male izlaznosti u europskim zemljama. Spoznaja da zapravo nijedna od ponuđenih stranaka ne predstavlja ništa bitno drugačije od bilo koje druge dovoljan je razlog da se na izbore vrijeme ne troši. U dijelu populacije taj se antistranački sentiment potiskuje zastrašivanjem, odnosno, ideološkim etiketiranjem “onih drugih”, bilo kao nekulturnih, anti-europskih primitivaca, s jedne strane, bilo kao “komunjara”, s druge (pa dobar dio izbornih glasova zapravo predstavlja “glasove protiv” suprotne stranke, a ne toliko “glasove za” stranku u pitanju). Ovaj se posljednji epitet naročito može čuti kada je u pitanju SDP, koji, dakako, nema nikakve veze niti sa socijaldemokracijom, a kamoli i sa kakvim “komunizmom”. Naravno, činjenica da će SDP u nekim stvarima možda čak provoditi i ekonomski konzervativnije – i nedvojbeno prokapitalističke – mjere, neće uvjeriti prosječnog glasača HDZ-a (ili neke desnije opcije) da “crveni” u suštini, kada je ekonomija u pitanju (a upravo to je, valjda, ključno razlikovno pitanje komunizma i kapitalizma), nisu ništa drugačiji od njihove omiljene stranke. Ideološke posljedice 90-ih do te su mjere korjenite da konzervativne stranke do danas mogu uspješno igrati na “antikomunističku” kartu kako bi mobilizirale i one koji inače možda i ne bi glasali (što možemo vidjeti u Karamarkovoj retorici i najave “povratka Tuđmanu”).
Inicijativa “U ime obitelji” referendumom o izbornom sustavu upravo nastoji ugoditi tom popularnom antistranačkom sentimentu koji uočava da razlike među glavnim strankama ne postoje, ali s tom implikacijom da, ako nema smisla birati stranke, ima smisle birati individue, jer upravo u individuama koje su “virtuozne”, “inovativne” i “poduzetne”, a po mogućnosti se još i ne boje poduzeti “nepopularne” ali “nužne” mjere (i ostali tropi herojske osobine kapitalističke individue koji u to spadaju) leži spas hrvatskog političkog sustava – a onda valjda i hrvatskog društva. Naprotiv, jedino progresivno i uistinu demokratsko usmjerenje antistranačkog sentimenta treba tražiti u modelima lokalne samoorganizacije, bilo na razini zajednice, bilo – što je od još veće važnosti – na razini radnog mjesta. Inicijativa, kao ni bilo koja druga stranka, nije željna promišljati, a još manje zagovarati, takav oblik (samo)upravljanja, već nam nudi samo jedan drugi model upravljanja odozgo, u kojem bi se odjednom trebale pojaviti “kompetentne” individue koje će učiniti nešto zaista drugačije – ovaj put – a u koje ćemo onda moći upirati prstom ako stvari nastave ići u istom smjeru.