Nezadovoljni načinom na koji javni televizijski servis izvještava o protestima 1 od pet miliona koji se od 8. decembra svakog vikenda odvijaju na beogradskim ulicama, prosvjednici su u subotu 16. marta upali u zgradu Radiotelevizije Srbije (RTS) zahtijevajući da ih se uključi u javni televizijski prijenos. Nakon nekoliko kriznih sati, 18 aktivista koji su ušli u zgradu okupila je policija i odvela ih u stanicu. No, tu nije bio kraj ovog lanca događaja, već je prosvjed nastavljen već idući dan, u nedjelju kada su predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić te ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović držali tiskovnu konferenciju u zgradi predsjedništva. Istovremeno s tiskovnom konferencijom Vlade, nekoliko ulica dalje, u ulici Knjaza Miloša, dogodio se sukob prosvjednika s policijom nakon čega su preostali prosvjednici sklopili obruč, odnosno živi lanac oko zgrade predsjedništva s ciljem da unutra zarobe predsjednika Vučića dok ne pusti dan ranije uhićene prosvjednike.
Situacija je na van, posebno van Srbije, djelovala dosta dramatično, a posebno nakon izjave Vojnog sindikata kako je “vojska uvijek na strani naroda”. Na trenutak se činilo da Vlada Ane Brnabić i predsjednik Vučić nemaju punu kontrolu nad vojskom, ako ne i nad policijom. Oduzimanje kontrole predsjednika nad vojskom, prvi je korak ka uspješnom puču i nasilnom rušenju vlade. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti iz ovoga da kontrolu nad vojskom Srbije imaju organizatori prosvjeda – Savez za Srbiju (koji se sastoji od četničkih Dveri, Demokratske stranke bivšeg beogradskog gradonačelnika i poduzetnika Dragana Đilasa te trećeputaške wanna be ljevice Borka Stefanovića). Umjesto toga, izgledno je da je Vojni sindikat iskoristio prosvjede kao žeton za svoje pregovore s državom. Naime, da Srbija ima loš odnos prema svojoj vojsci koje se malo odriče, malo je niječe, pa je onda hoće osnaživati, nije neka tajna. Jasno je to i na užasnim socijalnim i mirovinskim pravima njihovih vojnih lica. Od napuštenih vojnika iz ratova devedesetih do ovih sada aktivnih, nezadovoljstvo državnim tretmanom nije nikakva tajna. Vojska je plaćena prema “bodovima”, a njihova se vrijednost, odnosno cijena, određuje svake godine prilikom izglasavanja javnog proračuna. Cijena bodova za vojne plaće kontinuirano varira, no dominantna tendencija je ona pada, odnosno rezova plaća.
Boško Obradović iz radikalno desničarske stranke Dveri, uteg i samoprozvani lider prosvjeda nema veliki demokratski legitimitet. U srpski parlament ušao je na izvanrednim izborima 2016. godine, u periodu kada je desnica počela jačati diljem Europe, pa su otprilike u to vrijeme u njemački parlament ušli nacisti AFD, a u hrvatsko ministarstvo kulture na primjer – Zlatko Hasanbegović, najradikalniji desni ministar u novije vrijeme. Obradovićev uspjeh 2016. godine stoga ne treba promatrati kao endemsko srpsku pojavu, već kao opće europski trend prisutan i u Srbiji. Usprkos tome, Boško Obradović Srbiji ne može ponuditi ništa. Mobilizacija na ovim prosvjedima opada s njegovim istovremenim jačanjem. Teško je kazati da li se on proturio u vodstvo prosvjeda nakon što su oni počeli opadati, ili je njihova brojnost počela opadati nakon što se on počeo gurati na njihovo čelo, no tendencija je jasna.
Iako građani Srbije žele demokratsku vlast, a optužbu da je Aleksandar Vučić ukrao posljednje izbore još nitko nije zaboravio, pad brojnosti prosvjeda s jačanjem Dveri tumačimo kao pokazatelj da bi većina ipak radije poludiktatora Vučića koji se barem pretvara da zemlju vodi u Europsku uniju nego otvorenog četnika, populista, klerikalnog konzervativca Boška Obradovića koji ovoj zemlji zapravo nema što za ponuditi. U opadanju snage prosvjeda, Savez za Srbiju nije imao izbora nego radikalizirati proteste, ne bi li ih održali na životu još neko vrijeme te iz njih izvukli svoj politički maksimum.