Priča o naoružavanju selefija koju je prošlog tjedna objavio bh. portal Žurnal brzo je isparila iz medijskog vidokruga. Ali svojim sadržajem i naknadnim reakcijama precizno je ocrtala ovdašnju političku stvarnost i imaginaciju.
Još krajem prošlog tjedna, činilo se da će informacija o vrbovanju članova selefijskog pokreta po nalogu pojedinaca iz hrvatskog diplomatskog kora te bosansko-hercegovačkog sigurnosnog sustava, biti vijest koja će potpuno zaokupiti medije u regionu. Bar u idućih tjedan dana ili dok se ne pojavi neka atraktivnija priča. Hrvatski mediji su i prije nego se to očekivalo, odlučili povjerovati predstavnicima svoje vlasti i sigurnosnog aparata koji su odbacili spomenutu aferu i otkriće novinara portala Žurnal kao besmislicu, spakovavši ovu zamršenu priču u svoju privremenu arhivu.
U međuvremenu su u Srbiji opozicija i predsjednik Vučić imali radni vikend pa se pozornost regionalne javnosti s tuzlanskog konzula koji je umiješan u cijelu priču o naoružavanju sljedbenika selefizma usmjerila na puno medijski atraktivnija dešavanja na beogradskim ulicama. Tako je još jedna polušpijunska afera koja je obećavala prerasti u puno veću priču zasad svoje mjesto našla tek u medijskim zapećcima. To se, dijelom, može zahvaliti i poslovično niskom interesu medija iz centra Zagreba za išta što se dešava južno od Save, a i činjenici da priča koju je donio bosansko-hercegovački nezavisni portal Žurnal.info nije dovoljna da bi se “istjeralo vuka”, ako je čak i prilično izvjesno tko je lisica u ovoj priči. No krenimo redom.
Priča Žurnala
Žurnal u srijedu, 13. ožujka, poslijepodne – kada su već sve medijske kuće završile pripreme centralnih informativnih emisija ili sutrašnjih tiskanih izdanja, a portali ubacili u ler – donosi priču o vrbovanju članova selefijskog pokreta u BiH s ciljem prenošenja oružja u neki od mesdžida na području Zeničko-dobojskog kantona. U to vrbovanje su prema tekstu Avde Avdića, novinara Žurnala, bili uključeni generalni konzul Republike Hrvatske u Tuzli Ivan Bandić te zamjenik ministra sigurnosti BiH (iz kvote HDZ-a BiH) Mijo Krešić. Analiza dokumenata sigurnosnih agencija u BiH tu akciju vrbovanja pripadnika selefijskog pokreta stavlja u kontekst tendencioznih izjava predsjednice RH od prije par godina o porastu “radikalnog islamizma” u Bosni i Hercegovini o čemu smo pisali i na ovom portalu. Drugim riječima, akcija je imala za cilj potvrditi tezu da u BiH postoje naoružane islamističke grupacije.
Potom se u srijedu navečer oglasio i ministar sigurnosti BiH (u tehničkom mandatu) Dragan Mektić koji je potvrdio priču Žurnala, da bi u četvrtak vijest preplavila, prvo regionalne medije, a onda tijekom dana došla i do globalnih tiskovina i agencija poput New York Timesa i Reutersa. Ubrzo su uslijedile i reakcije hrvatskih čelnika, kao i političkih aktera iz BiH. Stranka demokratske akcije (SDA) i član predsjedništva BiH Željko Komšić brže bolje su poletjeli da ušićare koji jeftini politički poen s obzirom na to da je riječ o aferi koje će dodatno raspiriti zategnutu međunacionalne i međudržavne odnose, a SDA i Komšić, ako u ičemu, onda su eksperti baš u tom polju. S druge strane, hrvatski premijer Plenković je odbacio te tvrdnje u maniri razrednika na ekskurziji u Briselu ružeći BiH i nazivajući tekst iz Žurnala besmislicom. Hrvatska sigurnosna služba SOA pak je zatražila očitovanje bosansko-hercegovačkih kolega iz Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) čiji su nalazi osnova za članak u Žurnalu i zaprijetila u jednakom maniru da će obavijestiti međunarodne partnere o očitovanjima koje dolaze iz Sarajeva.
Odmotavanje klupka
Zanimljivo je da prvotni članak u Žurnalu nije nigdje spomenuo umiješanost SOA-e. Govori se o “hrvatskim diplomatima i obavještajcima”, a na SOA-u se tek referira kad se govori o nekim ranijim medijskim napisima i nalazima ove agencije o eventualnim kampovima za obuku terorista koje su spominjali Grabar Kitarović i Večernji list, a nikad nisu potvrđeni iz same agencije. Međutim, u članku se ekstenzivno piše o Ivanu Bandiću kao obavještajcu s dugim stažom u različitim službama što bivše države, što Hrvatske što Herceg-Bosne. Ili rječnikom hrvatske desnice – klasični udbaš. Kasnije se Bandićev profil potkrjepljuje dodatnim člancima koji prate profesionalnu povijest i karijerni uspon sadašnjeg generalnog konzula u Tuzli kao i njegove bliske veze s osobama iz bh. sigurnosnog sustava, ali i s novinarima bliskih vlasti u Republici Srpskoj poput poznatog TV voditelja Mate Đakovića koji je koristio auto Ivana Bandića s diplomatskim tablicama sve do trenutka u kojem afera nije završila u javnosti.
Već u petak, Tužiteljstvo BiH je ekspresno otvorilo predmet o vrbovanju selefija i ispitalo zasad samo ministra sigurnosti Dragana Mektića koji je odmah po davanju izjave odbacio ideju da bi Tužiteljstvo moglo išta učiniti po ovom pitanju s obzirom na povezanost vrha ove institucije s ljudima umiješanima u cijelu aferu. Drugim riječima, teško je očekivati pravosudni pravorijek i istjerivanje vuka s početka priče, a svakako ne od Tužiteljstva BiH koje je kroz svoju povijest puno više bilo poprište samih afera, nego što je bilo institucija koja će otkrivati kriminal i pravno zatvarati predmete. Međutim, u subotu je Žurnal nastavio sa odmotavanjem klupka, ovaj put donoseći i prve konkretne informacije vezane za umiješanost SOA-e prenoseći iskaze svojih informera, mahom radnika bošnjačke nacionalnosti kojima je zadnjih godina zabranjen ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj jer su odbili surađivati sa hrvatskim sigurnosnim aparatom na “temi” selefijskog pokreta u BiH. Ova nova razina otvara i mogućnosti za nova tumačenja afere koja bi mogla odvesti dalje od samo pojedinaca i njihovih solo-avantura.
Nezavisni medij
Tako da u drugi tjedan ove afere koja je bombastično nazvana i najvećom špijunskom aferom na Balkanu ulazimo s ovako podijeljenim ulogama: Žurnal – nezavisni medij koji plasira priču; Dragan Mektić – ministar na odlasku, sklon populizmu koji nema šta izgubiti, a i politička budućnost mu je vrlo neizvjesna u njegovoj sada već gotovo raspaloj Srpskoj demokratskoj stranci pa ovo možemo smatrati njegovim labuđim pjevom; Republika Hrvatska s pojedincima iz obavještajnog i diplomatskog kora koje očito poluge vlasti i nadzora ne kontroliraju kako treba, odnosno vrh države nije svjestan njihovih akcija što se već vidjelo na primjeru smijenjenog veleposlanika Del Vechia prije koji mjesec. Na kraju su tu uvijek i pojedinci iz bh. sigurnosnog sustava i tamošnjeg HDZ-a koji svoju odanost polažu više dubioznim akcijama hrvatskih konzula (i udbaša) nego državi u kojoj i za koju rade.
Izostavljajući Dragana Mektića koji je u ovom kontekstu tek netko tko je iskoristio zadnju priliku da još jednom oplete po medijskim guslama koje su mu bile toliko mile dok je obnašao dužnost ministra, krenimo od samog medija, portala Žurnal. Dakle, u posljednjih nekoliko godina medijska infrastruktura u BiH je u toj mjeri uništena, odnosno dokrajčena, da je Žurnal jedno od malobrojnih mjesta za koje možemo reći da i dalje gaji principe istraživačkog novinarstva. Zato mi je i teško povjerovati da bi Žurnal pustio u javnost priču iza koje ne stoje činjenice. Također, novinar Avdić se već puno puta dokazao kao hrabar predstavnik struke još dok je radio za FTV kad je ta televizija ličila na nešto. Pritom, Žurnal je jedini mediji u regionu koji se zapravo dubinski bavio terorizmom u BiH i njegovom vezom sa selefijskim pokretom, a onda kasnije i s regrutiranjem boraca ISIS-a iz Bosne čija sudbina je postala poznata prošle godine upravo objavom Žurnala.
Vječni okus bljutavosti
Žurnal se sigurno tom temom bavio puno više od predsjednice RH koja se o ovoj aferi nije očitovala i u koju nije direktno umiješana, ali zasigurno je pomogla širenju histerije i posredno islamofobije svojim neprimjerenim izjavama a što itekako ima veze i s kontekstom ovog slučaja. Imajući na umu dosadašnje afere u hrvatskom obavještajnom sustavu (slučaji Puljiz i Benčić) i diplomatskom koru (već spomenuti Del Vechio) kao i amaterizam koji je pritom pokazan, Žurnalova priča se ne čini potpuno nevjerojatnom. Štoviše, mizerija i amaterizam koji se krije iza ideje o fabriciranju priče i naoružanim mesdžidima, budimo otvoreni, u skladu je s hrvatskom politikom. Možda ne s njenim briselskim i službenim stavom, ali zasigurno s idejama pojedinaca u sustavu i mitskom “paraobavještajnom podzemlju”. I pritom je potpuno kompatibilna s dominantnim narativom hrvatske politike u BiH koja se u svom rebrending-projektu želi prikazati kao civilizirano lice europske BiH o odnosu na zaostale selefijske paradžemate na bosanskoj periferiji.
Kako će se završiti ova priča, pitanje je. Vrlo vjerojatno će se ispuhati u narednim danima. U najboljem slučaju istjerat će se lisica, a ne vuk i to u obliku konzula Ivana Bandića koji će vjerojatno biti smijenjen zbog diplomatskih tablica na autu koje ne vozi, a ne zbog nekih ozbiljnijih stvari na koje ukazuje Žurnalova priča. Međutim, iza svega ovoga ostaje taj vječni okus bljutavosti. Pogotovo u bh. kontekstu koji je već više nego dovoljno opterećen međunacionalnim tenzijama da nam još jedna nova priča sa sličnom pjesničkom slikom doista ne treba. Pritom ovakve afere i priče koje uključuju djelovanje obavještajnog miljea, imaju sve veću “prođu” među narodom. Jer je općoj populaciji lakše prihvatiti da se sve loše što se dešava zapravo dirigira iza nekih kulisa i metodama koje nisu vidljive i dostupne običnim građanima i prostom oku. Politika pritom postaje daleka u domeni nedodirljive elite u prostoru iza scene ili pak u tom mitskom para-podzemlju. A stvar je, kao što vidimo, ipak puno prostija, mizernija i nadasve amaterska, takva da bi bilo tko mogao biti udbaš u ovakvom obavještajnom sustavu.