Nesumnjivo nužan proces informatizacije školstva u Hrvatskoj se provodi paralelno s mjerama štednje, što rezultira apsurdnim situacijama. Školi može nedostajati profesorski kadar, grijanje, adekvatan krov ili glazbeni instrumenti, a da pritom ima super brzi internet koji nije uvijek moguće optimalno koristiti. Dugotrajno zanemarivanje školstva dovelo je do toga da čak i informatizacija može prijetiti temeljnim funkcijama škole.
U povijesti obrazovanja ni jedna knjiga đacima nije toliko grbila ramena i stezala želudac kao razredna knjiga- ukoričeni imenik i dnevnik. Njezino listanje – bilo od kraja, bilo od početka abecednog reda ili pak u slobodnom stilu nasumičnog otvaranja stvara grobnu tišinu u razrednom odjeljenju. Kroz posljednje tri školske godine, od 2011./2012. od kada se kao pilot projekt, uvodi web aplikacija e-Dnevnik “plava knjiga odlazi u povijest”, kako to slavodobitno najavljuju mainstream mediji. Od ukupno 1.281 osnovne i srednje škole, koliko ih prema statističkim podacima brojimo u Hrvatskoj, e-Dnevnik uvele su tek njih 3341.
No, što se krije iza digitalne razredne knjige, kako ona funkcionira, tko financira njezino uvođenje i naposljetu što ona proizvodi nastavnicima i profesorima, što đacima, a što roditeljima, ključna su pitanja koja otkrivaju naličje “ključnog motora modernizacije” osnovnih i srednjih škola.
Na pitanje prema kojoj strategiji i s kojim ciljem se e-Dnevnik implementira u škole iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nam odgovaraju da je aplikacija dio većeg projekta sveobuhvatne informatizacije školstva pod nazivom e-Škole koja se tek planira provesti na nacionalnoj razini2. Ukupni trošak digitalizacije, koja uz e-Dnevnik podrazumijeva implementaciju još sedam aplikacija (e-Ministar, e-Roditelj, e-Učenik itd.), iznosio bi 280 milijuna eura (1.240 milijarde kuna) koje se tek planiraju namaknuti iz fondova Europske unije.
Tableti kao rješenje infrastrukturnih problema
Kako sredstva za sada nema, sudjelovanje u ovom pilot projektu je dobrovoljno te škole sukladno svojim tehničkim mogućnostima odlučuju kada će uvesti sustav. Dakle, ne postoji zakonski rok unutar kojeg se mora digitalizirati razredna knjiga. Ovdje već dolazimo do prvog problema. Naime, kapitalne investicije u školstvu nisu u nadležnosti Ministarstva, nego u nadležnosti osnivača, odnosno 33 veća grada i županije, ovisno od slučaja do slučaja. U praksi, to znači da prilično skupa investicija koja podrazumijeva kupovinu tableta (preporuča se da svaki profesor ima svoj tablet) po cijeni od cca 2600 kuna (u skromnijoj varijanti), kupovinu tokena koji generira jednokratne šifre za ulaz u e-Dnevnik po cijeni od cca 100 kn po profesoru ovisi o političko poslovnim interesima gradova, županija, ali i o dobroj volji sponzora škola. Postavlja se pitanje može li oslanjanje na mecenarstvo, dobrotvore, vrlo nestabilna projektna financiranja i “dobru volju” lokalnih političkih elita doista generirati modernizaciju obrazovnog sustava?
Nastavnicima i profesorima, na prvi pogled, e-Dnevnik olakšava posao. Aplikacija je jednostavna za korištenje. Dodatna priprema za korištenje programa gotovo da nije potrebna, čak ni korisnicima s vrlo malo iskustva sa socijalnim mrežama. Bilješke unutar imenika su pregledne što olakšava praćenja rada pojedinog učenika, no zaključivanje ocjena je programirano. Nastavnici i profesori mogu vidjeti samo ocjene iz svog predmeta, čime se nastoji stvoriti klima tzv. objektivnijeg ocjenjivanja. Razrednicima aplikacija omogućuje izradu izvještaja za sjednice nastavničkog vijeća jednim klikom, što smanjuje ionako ne baš opsežan statistički posao. U praksi, nevolje s e-Dnevnikom profesorima može stvarati spora Internet veza koja onemogućuje spajanje tableta na web. Iako CARNet u školama osigurava besplatan Internet, može postojati niz razloga zašto veza ne funkcionira, kao naprimjer sasvim banalni razlog prevelike udaljenosti učionice, tj. tableta (slabije kvalitete) od rutera (također slabije kvalitete). Najčešće se pak radi o preopterećenosti veze. Da bi izbjegli “curenje” sata na “hvatanje” veze većina profesora administraciju, ali i upisivanje ocjena i bilješki rješava prije ili poslije sata, kod kuće, što je rad koji ne spada u plaćeno radno vrijeme. Iako pripreme za nastavu prosvjetni radnici obavljaju izvan učionice i zbornice, digitalna birokratizacija fleksibilizira njihovo radno vrijeme i to pod egidom izgradnje informacijskog društva znanja i modernizacije škola. No, to nisu jedini učinci projekta e-Škole na prosvjetne radnike.
Ako pogled usmjerimo na učiteljice i učitelje koje rade u područjima od posebne državne skrbi poput otoka ili manjih sela u kojima tek jedno ili dvoje djece čine razred, učinci digitalizacije su kobni za nastavnike, ali i za đake. Informatizacija se na ovim područjima provodi kroz dva već spomenuta pilot projekta, portala za učenje na daljinu Nikola Tesla, te projekta Škole 2.0 koji podrazumijeva ulaganje u infrastrukturu širokopojasnog Interneta. Informatizacijski proces u ovim sredinama svakako valja nastaviti, ubrzati i poboljšati, no ne kriju li se iza njega mjere štednje u obrazovanju čiji je cilj smanjenje broja učitelja u ionako zapostavljenim područjima? Naime, u nekima od 26 područnih škole, gdje su navedeni pilot projekti implementirani, djeci više ne dolaze učiteljice u selo, već nastavu prate putem tableta. Tako su naprimjer tri radna mjesta, ono razredne učiteljice, profesorice engleskog i vjeroučiteljice u područnoj školi Brodarica zamijenjena nastavom preko video veze. Da li su spomenute prosvjetne radnice tako izgubile svoja radna mjesta ili im je tek smanjena satnica – ne znamo, no dugoročne posljedice ovakve politike ne samo da gase radna mjesta i dovode u pitanje opstanak osnovnih škola ruralnih sredina, već ujedno potiču iseljavanje obitelji s djecom motivirano potragom za neposrednom osnovnoškolskom nastavom.
Prebacivanje odgojne funkcije škole natrag na roditelje
Mjere štednje i erozije najvažnijih funkcija škole kao društvene institucije dvije su strane istog novčića. Informatizacija škola također se koristi i kako bi se odgovornost za djecu za vrijeme provedeno u školi pomakla sa škole na roditelje. Tome svakako doprinosi projekt e-Dnevnik. Naime, i roditelji imaju pristup aplikaciji te u bilo koje vrijeme mogu pregledavati ocjene svoje djece. U aplikaciju je ugrađen sustav obavještavanja roditelja o izostanku djeteta s nastave. Već pet minuta nakon sata, ukoliko dijete nije na nastavi, u mail inboxu roditelja može se pojaviti obavijest o izostanku s napomenom da se roditelj što prije treba javit razrednici ili razredniku. Stvaranje pritiska na roditelje koji su dužni nadzirati djecu i iz minute u minutu pratiti zbivanja u školi dovodi u pitanje opstanak škole kao javne institucije u kojoj se uz obrazovanje vrši i službeni odgoj. Nadalje, ovo opterećenje roditelja valja tumačiti i kao neoliberalnu propagandu koja obrazovanje prikazuje isključivo kao pitanje individualne odgovornosti roditelja i obitelji. U prilog ovoj tezi idu i već najavljeni prijedlozi o izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju koji idu u smjeru oštrijih kazni za, kako oni to nazivaju, “loše” đake, a uključuju isključenje učenika koji se etiketiraju kao “nasilnici” iz sustava državnog obrazovanja.
Iako se ističe da učenicima e-Dnevnik dobro služi u pregledavanju ocjena, rasporeda pisanih ispita i lektira aplikacija “digitalno zrelih škola” donijela im je napredan instrument kontrole koji gotovo da i ne ostavlja prostor za samostalno donošenje odluka, nestašluk i nošenje s eventualnim posljedicama. Možda upiranje pogleda u pod i grobna tišina više neće biti prisutni u razrednim odjeljenjima, no pojačan sustav kontrole ramena đaka će zasigurno grbiti i više nego prije.
Dok se suvremene tehnologije (zlo)rabe u edukacijskom sustavu, prostorna infrastruktura i radni uvjeti brojnih škola u akutnom su stanju: još uvijek nije riješen problem treće smjene, a borba s “prenapučenošću” učionica dio je obrazovno-odgojne svakodnevice. Dotrajale stolarije, nedostatak specijaliziranih kabineta s osnovnom opremom poput mikroskopa, zvučnika, glazbenih instrumenta, projektora i niz drugih problema o kojima je moguće povremeno nešto saznati u medijima (primjerice, u OŠ u Plavšiniću tek je nedavno uvedeno centralno grijanje) jasno pokazuju da se “modernizacija” ne odvija u skladu sa stvarnim potrebama škola. Štrajk đaka Medicinske škole u Slavonskom Brodu koji se odvijao u studenom prošle godine pokazuje da u strukovnim školama često nedostaju i radne sobe za učenje, kao i da đaci dobro znaju kako se nastava može smislenije organizirati, ali i da se infrastrukturni problemi mogu riješiti na posve jednostavan način. Nadalje, škole ne pritišće samo skučenost prostora već i nedostatak socijalne osjetljivosti i smislene inkluzivne politike. Naime, na institucionalnoj razini još uvijek nije riješen način zapošljavanja asistenata u nastavi za rad s djecom drugačijih mogućnosti, dok se djeca međimurskih slamova, izdvojena u posebne razrede bez mogućnosti slušanja (barem jedne) nastave na materinjem jeziku, suočavaju sa segregacijom i rasizmom koji u konačnici rezultiraju njihovim isključivanjem iz sustava osnovnoškolskog obrazovanja (70% romskih učenika se na ovaj ili onaj način gubi tijekom osnovnoškolskog školovanja).
Uvođenje širokopojasnog Internata u cilju razvoja digitalno zrelih škola jest nužnost, no taj projekt ne možemo zvati modernizacijom školstva. I to ne samo zato jer ga resorno Ministarstvo (u ovoj fazi) provodi tek kao pilot projekt ograničenog dosega i s ograničenim sredstvima, kako to otvoreno piše na CARNetovim stranicama. Modernizacija školskog sustava treba sadržavati niz smislenih akcija koje, između ostalog, podrazumijevaju poboljšanje uvjeta rada za đake, nastavnike i profesore, izgradnju potrebne prostorne infrastrukture, adekvatno opremanje učionica, informatizaciju koja nije isključivo u službi pojačane kontrole učenika, uvođenje egalitarnog ocjenjivanja, ali beskompromisno inzistiranje na politici socijalno osjetljivog i inkluzivnog obrazovanja. Takva se modernizacija ne može se provoditi fragmentrano, ona može biti tek dio šireg društvenog projekta modernizacije utemeljenog na solidarnosti i znanju kao općem dobru koji vodi k jasnom cilju socijalnog napretka.
- Državni zavod za statistiku posljednje podatke o broju škola u Hrvatskoj daje za školsku godinu 2009./2010. kada je u RH djelovala 851 osnovna škola koja je u svom sastavu imala 1220 područnih škola i odjela te 430 srednjih škola [↩]
- Projekt e-Škole obuhvaća još dva pilot projekta – portal za učenje na daljinu Nikola Tesla i Škola 2.0 koji podrazumijeva ulaganje u infrastrukturu širokopojasnog Interneta na otocima, u ruralnim sredinama i drugim zapostavljenim područjima. [↩]