Kosovo potresa niz štrajkova radnika nezadovoljnih svojim položajem i njegovom zakonskom regulacijom. No velika mobilizacija se već saplela u stranačke igre i podjele između radnika različitih sektora.
Kraj prošle i početak ove godine obilježili su događaji koji nisu toliko uobičajeni za Kosovo. Velik dio radnika javnog sektora odlučio je započeti štrajk na što je javnost reagirala prvo nezadovoljstvom, a onda i kombinacijom iznenađenja i teorija zavjere. Prema nekima, štrajkovi su reakcija na nesposobnost premijera Ramusha Haradinaja. Prema drugima, izazvao ih je predsjednik Hashim Thaçi kako bi ucijenio premijera s kojim se spori oko pitanja razmjene teritorija i taksi za proizvode iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
Sve je počelo 14. siječnja, kada je Ujedinjeni sindikat obrazovanja, znanosti i kulture (SBAShK) odlučio pokrenuti štrajk do ispunjenja zahtjeva – povećanja koeficijenta plaće za 30%. No vrlo brzo učitelji su se našli pod udarom brojnim kritika, uključujući i one iz dijela opozicije i “civilnog društva”. Premijer Haradinaj je već 20. siječnja ponudio deset postotno povećanje, što su sindikati odbili, no pregovori su tu stali i novih ponuda nije bilo. Bilall Sherifi, tajnik Socijaldemokratske inicijative, treće najveće stranke u vladajućoj koaliciji koja je odgovorna za resor obrazovanja, prvi je plasirao tezu kako su za štrajk odgovorni Thaçi i predsjednik parlamenta Kadri Veseli. Thaçi i Veseli dolaze iz Demokratske stranke Kosova (PDK), najveće stranke vladajuće koalicije, ali su sa partnerima trenutno u sukobu.
Zatim se 1. veljače odvio iznenadni sastanak između Haradinaja i sindikata u Veselijevom uredu nakon kojeg je, suprotno obećanjima učitelja, prekinut štrajk. Što su dogovorili? Povećanje koeficijenta od 20%. Šef opozicijske Demokratske lige Kosova (LDK) Isa Mustafa sarkastično je komentirao da je Veseli preuzeo dužnost premijera i “pronašao” novac za obrazovanje. Svega dan nakon, parlament je tankom većinom izglasao zakonske promjene vezane uz regulaciju plaća u javnom sektoru, ali bez svih potrebnih amandmana koji bi ispunili zahtjeve štrajkača.
Podijeli pa vladaj
Nevolje su ponovno krenule samo desetak dana kasnije. Ministar obrazovanja Shyqri Bytyqi je 11. veljače najavio da će učitelji morati nadoknaditi propuštene satove, što su oni odbili i do danas nisu proveli. Sve je brzo eskaliralo u javni sukob ministra i sindikata. Početkom ovog mjeseca, sindikat je tužio ministra zbog njegove naredbe, ali proces je još uvijek u tijeku. U međuvremenu je SBAShK dobio i jasnu podršku svoje središnjice, Saveza samostalnih sindikata Kosova (BSPK) koja se pridružila kritičarima ministrove odluke.
Razloge ovog sindikalnog otpora treba tražiti i u nezadovoljstvu sindikata u onome što je izglasano u parlamentu zbog čega su naposljetku zatražili od predsjednika da ne potpiše novi zakon o plaćama. Potpis predsjednika je načelno preduvjet da zakon postane važeći. Razlog sindikalnog zahtjeva je činjenica da koeficijenti neće rasti svima jednako: učiteljima djece od prvog do petog razreda plaće su manje za nekih 35 eura od onih koje će primati učitelji od šestog do devetog razreda. I to nisu jedini nezadovoljnici zakonom. Pridružili su im se i predstavnici poslodavaca, poput Ariana Zeke, direktora Američke gospodarske komore na Kosovu, koji je tražio povlaćenje zakona i ponovno otvaranje diskusije.
Štrajk učitelja također nije jedini koji je izazvao diskusije i sukobe. Pritisak na vladu je povećao niz drugih štrajkova u javnim službama. Zadnjeg dana siječnja, sindikat radnika carine upozorio je kako će i oni krenuti u štrajk kako bi sačuvali svoj posebni zakonski status. Slične su prijetnje došle i od sindikata javnih tvrtki u energetici, transportu i pošti. Svi su nastojali izbjeći da ih se tretira kao javne službenike u smislu novog zakona tvrdeći kako su njihove tvrtke autonomne i imaju vlastite budžete koji ne ovise o državnom proračunu.
Užareni javni sektor
Ovi su sindikati 14. veljače organizirali i prosvjed te ponovno pozvali Thaçija da ne potpisuje zakon izglasan u parlamentu. Paralelno se odvijao i štrajk inspektora u zdravstvu, koji su nezadovoljni činjenicom da su njihove plaće niže od onih bolničara i medicinskih sestara. Sličan su prigovor imali i sindikati koji organiziraju radnike u kazneno-popravnom sektoru. Njihov zahtjev za povećanjem koeficijenta plaća naposljetku je pridružen onima drugih sindikata, a svi su za metu uzeli novi zakon o plaćama u javnim službama. Još u prosincu prošle godine štrajk su započeli i zaposlenici Kliničkog sveučilišnog centra Kosova.
Za većinu zaposlenih u toj instituciji, štrajk je trajao svega par dana. Nakon 22. prosinca nastavili su samo kirurzi. Njihov štrajk trajao je do sredine veljače, kada su ga suspendirali, najavljujući nastavak početkom svibnja. Svega dva dana prije suspenzije ovog štrajka započeo je novi: kontrolori leta na međunarodnom aerodromu Adem Jashari također su se usprotivili odluci vezanoj uz reguliranje plaća u javnim službama. To je prouzročilo otkazivanje desetine letova iz Prištine. Taj pritisak uspio je prisiliti ministra infrastrukture Pala Lekaja da potpiše memorandum sa sindikatom kontrolora leta 22. veljače.
No već 11. sljedećeg mjeseca istom su ministru počeli štrajkati zaposlenici tvrtke koja održava državne željeznice, a koji nisu dobili plaće od siječnja. Ono što nedostaje u ovom nizu su štrajkovi radnika u privatnom sektoru, u kojem se najviše radničkih prava na Kosovu i krši. Ipak, i tamo je 27. veljače Nezavisni sindikat privatnog sektora, nakon sastanka s predstavnicima sindikata školskih domara u Prištini, odlučio ući u štrajk. Njihov prigovor bilo je to što godinu ranije nisu bili obuhvaćeni rastom plaća u javnom sektoru. Ovi radnici bili su ranije tretirani kao zaposlenici općina, ali su kasnije prebaćeni privatnim tvrtkama koje se bave održavanjem državnih škola. Sada traže povratak u javni sektor.
Thaçijeva igra čekanja
Otprilike u isto vrijeme dok su se odvijali ovi štrajkovi, vožnju su prekinuli i vlasnici autobusnih kompanija koje voze između Prištine i Podujeva, a kojima konkurenciju prave ilegalne taksi-kompanije. No ovaj je “štrajk” brzo otkazan. Većinu štrajkova u javnom sektoru javnost je dočekala negativno, za što postoji više razloga. Prvi je taj što se smatra da su plaće i uvjeti rada u javnom sektoru nekoliko puta bolji nego u privatnom, drugi taj što se zaposlenici javnih tvrtki i ustanova smatraju stranačkim ljudima, a treći predrasuda kako javni službenici ne obavljaju svoj posao pravilno i efikasno.
Puno opasniji sektor za kosovske radnike – onaj privatni – šuti i ne buni se. Razlog tome je prije svega strah od kazni koje bi radnicima mogle doći od vlasnika tvrtki. U međuvremenu, zakon o plaćama u javnim službama, koji je u centru ovih sukoba, predsjednik Thaçi još uvijek nije potpisao i tako je odgodio njegovu primjenu. Za njega je to, uostalom, sigurna oklada. Ako odbije potpisati, siguran je da neće razočarati radnike u javnom sektoru. S druge strane, on vjerojatno ne želi ni da se zadrži postojeća situacija bez novog zakona. Ne mora se brinuti, jer mu u pomoć uskače jedna proceduralna odredba koja propisuje da zakon i bez njegovog potpisa stupa na snagu nakon šest mjeseci od ratifikacije u parlamentu.