Premijer Izraela Benjamin Netanyahu lako bi mogao izgubiti izvanredne parlamentarne izbore koji se održavaju 9. travnja. A uz to ga čeka i sudski proces zbog sumnje u korupciju, proces koji je dugo odugovlačio političkim igrama kojima je sada izgleda najzad došao kraj. No, paradoksalno, unatoč svemu tome, ne može se reći da Netanyahuu ide loše. Nedavna razmjena vatre s Hamasom, u kojoj su ponovno najviše stradali stanovnici Gaze, dvomilijunskog grada pod kontinuiranom opsadom, mogla bi izraelskom premijeru dati koji parlamentarni mandat više i omogućiti mu preživljavanje u nekoj od kombinacija. Još puno važnije, njegovi dugotrajni vanjskopolitički napori konačno daju rezultate.
Prvo je uspio nagovoriti pojedine zemlje Istočne Europe i Latinske Amerike da se pridruže priznanju Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Osobito je važno rumunjsko priznanje, jer ono unosi smutnju u “zajedničku vanjsku politiku” Europske unije, koja je ostala još jedini faktor sposoban prisiliti Izrael na neki oblik kompromisa s palestinskim stanovništvom. Iako to nije formalno, preseljenje ambasada u Jeruzalem je faktičko priznanje izraelske aneksije cijelog grada, koji je po međunarodnom pravu podijeljen između Izraela i buduće palestinske države, iako su oba dijela pod izraelskom kontrolom. Zatim je odjeknula još jedna vanjskopolitička “bomba”: američko priznanje okupacije Golanske Visoravni.
Dugoročni planovi
To područje formalno pripada Siriji, ali ga je Izrael okupirao zajedno s Gazom, Zapadnom Obalom i Istočnim Jeruzalemom u ratu 1967. Iako sva ta područja kontrolira više od pola stoljeća, Izrael svoja osvajanja nije dosad uspijevao legalizirati, zato što međunarodno pravo ne priznaje silu radi teritorijalne ekspanzije kao legitimno sredstvo državne politike. Sve to sada bi se moglo promijeniti, prije svega zaslugom administracije Donalda Trumpa. A Golan i Jeruzalem bi, po svemu sudeći, lako mogli biti samo testovi. Jer dugoročni cilj izraelske desnice je bez sumnje aneksija Zapadne Obale, na kojoj živi tri milijuna Palestinaca. Prema tom planu, Izrael bi legalizirao svoju kontrolu nad svim područjima, ali bi odustao od bilo kakvih obaveza prema tamošnjem nežidovskom stanovništvu.
Time bi, riječima dijelova izraelske opozicije, ali i mnogih vanjskih komentatora, Izrael formalno uspostavio sustav apartheida, u kojem bi politička prava bila rezervirana samo za stanovnike jedne etničke i vjerske skupine, dok bi gotovo polovica stanovništva bila potpuno obespravljena u vlastitoj zemlji. Činjenica da takvo što zabranjuje međunarodno pravo je, čini se, sve manje važna bilo kome od aktera. Pripreme su već odavno odrađene promjenama Ustava kojima je Izrael proglašen državom isključivo Židova, a arapski potisnut iz službene upotrebe. Reakcije su dosad gotovo u potpunosti izostale. I to unatoč tome što legalizacija ovog projekta ne samo da nas vodi dalje od rješavanja bliskoistočnih sukoba, nego i otvara vrlo mračan presedan za ostatak svijeta.