Greta Thunberg, 15-godišnja aktivistkinja iz Švedske postala je poznata diljem svijeta po strogom govoru kojeg je održala na UN-ovom velikom COP skupu u Katowicama krajem 2018. godine, prozivajući odrasle za neodgovorno ponašanje prema klimi i okolišu. Nije prošlo dugo prije nego što su srednjostrujaški “ljevičari” u njoj našli još jednu spasiteljicu, još jednog jakog vođu, onu jednu osobu koja će načinom komunikacije i jednostavnošću poruka sigurno napokon utjerati zdrav razum u političke i ekonomske elite. Nije prošlo dugo dok i tržište u Greti Thunberg nije prepoznalo izvanrednu priliku.
Ubrzo nakon njezinog prvog, i medijski gotovo potpuno nevidljivog štrajka, kada je “pobjegla” s nastave kako bi prosvjedovala protiv zagađenja okoliša, našla se na radaru novog tehnološkog startapa naziva “We don’t have time”. Radi se o kompaniji koja prema riječima direktora želi biti “Facebook klimatskih promjena”. Uočivši u njoj izvrsnu priliku, “We Don’t have time” uzeo je ubrzo Gretu pod svoje i oni su zapravo zaslužni za to što je Thunberg postala globalno popularna. Odmah su je uvrstili u neki od svojih odbora kao savjetnicu za mlade.1
Virtualni prijeki sud i široka profitna margina
“We don’t have time”, tehnološka kompanija, ima genijalan biznis plan. Oni planiraju plasirati klimatskim aktivistima društvenu mrežu za socijalnu mobilizaciju. Cilj je dakle, prema riječima osnivača kompanije Ingmara Rentzhoga (inače vlasnika i kompanije Laika koja nudi komunikacijske usluge financijskim organizacijama i sl. što, usput, objašnjava brzu promociju Grete Thunberg u globalnim medijima) prikupiti 100 milijuna korisnika. Promocijom na društvenim mrežama još neizgrađene platforme koja će biti lansirana 22. aprila 2019. godine, na Dan planeta Zemlje, već su uvjereni u uspjeh privlačenja svakog osmog korisnika društvenih mreža. Tako je barem Rentzhog kazao švedskim medijima. Istovremeno s programiranjem platforme, Rentzhogova PR mašina cilja publiku drugih organizacija za klimatsku akciju, od Greenpeacea do brojnih manjih, lokalnih organizacija.
Platforma, odnosno njezini korisnici, trebali bi ocjenjujući političke i ekonomske moćnike “plusevima i minusima” vršiti pritisak na osobe u poziciji moći da vode računa o klimi. Strateški plan je dakle moralna indignacija koja bi trebala dovesti do pada političke moći jednih, te realizacije profita vlasnika kompanije “We don’t have time”.
Kapital za osnivanje platforme skuplja se crowdfundingom od 435 investitora (njima će pripasti 74.52 posto vlasničkih dionica) koji će u zamjenu za investiciju dobiti partnerstva, digitalne oglase, i druge usluge važne za borbu protiv klimatskih promjena, održivog razvoja i povećanja zelene i cirkularne ekonomije. Korisnici mreže su prema ovome planu dakle tek recipijenti oglasa i drugih instrumenata povezanih s ovom temom. Za lojalnost mogu virtualnim putem simbolički presuđivati karijerama nepopularnih političara. “We don’t have time” bavi se s tri primarna područja: društvenim medijima, digitalnim oglašavanjem i ugljičnim kompenzacijama (trgovanje ugljikovim bodovima). Kompanije i pojedinci moći će navodno preko mreže tako trgovati i ugljikovim bodovima. Poslovni model ove kompanije nalik je onome od TripAdvisora i drugih sličnih platformi, samo će se umjesto ocjenjivanja turističkih destinacija ocjenjivati osobe. Budući da se radi o virtualnoj kompaniji, pravi profiti zapravo leže u kontroli korisničkih podataka te njihovoj prodaji oglašivačima, dakle kao i na Facebooku.
Val srednjoškolskih prosvjeda
U toj se sredini odjednom našla 15-godišnja aktivistica Greta Thunberg, kada je pristala biti dijelom “We don’t have time”. Javno financiranim švedskim medijima nije dugo trebalo da razotkriju ovu vezu i da dovedu aktivizam ove djevojke u pitanje. Kasnije se ispostavilo da Greta nije pristala biti dijelom burzovnog prospekta firme (za informacije objavljene u burzovnim prospektima zastupatelji firme odgovorni su i zakonski stoga su informacije u njima obično poprilično točne).
Thunberg se pokazala dakle nevjerojatnom motivatoricom jer se nakon njezina govora, i PR mašinerije koja je, jasno je sada, stajala iza nje, dogodio cijeli val srednjoškolskih prosvjeda diljem svijeta. Tako se pod pritiskom još jednog vrijednosnog zaostajanja nešto slično razvilo i u Hrvatskoj. No, o kontradikciji globalnih pohvala jednoj 15-godišnjakinji koja je “uzela stvar u svoje ruke”, te istovremenog nerazumijevanja “odraslih” za problematiku vlastite odgovornosti prema svijetu kojeg ostavljaju idućim generacijama, zapravo nije napisano ni slova. A kontradikcija je zasljepljujuća. Kako je moguće da establišment hvali jednu aktivistkinju, dok svugdje drugdje na svijetu, aktivisti u pravilu izazivaju društveni prezir, sve dok, poput preminulih umjetnika, ne nestanu sa scene, kada se odjednom njihov rad otkriva u punom svom sjaju.
Daleko od toga da je svaki prosvjed revolucionarno djelovanje, oni naravno mogu biti i konzervativni te “liberalni”. Primjer konzervativnih prosvjeda su oni venecuelanskih srednjoklasnih studenata za uvođenje školarina, jer zbog siromašnih, srednja klasa nema kvalitetu obrazovanja kakvo misli da joj pripada. Ideja da se dostupnost obrazovanja ograničava siromašnima kako bi se postojeća sredstva mogla raspodijeliti s ciljem povećanja kvalitete (na uštrb dostupnosti) zvuči u najmanju ruku okrutno, i poprilično darvinistički. Rješenje tog venecuelanskoj srednjoj klasi nerazrješivog paradoksa je jednostavno: budući da je niska kvaliteta obrazovanja zaista problem, pravi zahtjev bio bi povećanje ulaganja u kvalitetu obrazovanja, a ne uvođenje školarina koje samo bogatiji mogu platiti. Primjer kontrarevolucionarnih prosvjeda je i Hod za život Željke Markić, osobe koju financiraju lokalni i strani kršćanski ekstremisti, i osobe koja kad ne prosvjeduje “za život” zarađuje od prodaje kontracepcijskih pilula na tržištu. Liberalni prosvjedi bili bi pak politički impotentni prosvjedi frejmani s obzirom na moralnu osudu društveno nepoželjne prakse, npr. antikorupcijski prosvjedi i sl.
Poraz demokracije
No, prosvjedi srednjoškolaca, kao ni aktivnost petnaestogodišnje Grete Thunberg ni po čemu nisu nalik prosvjedima na koje smo do sada navikli, neovisno o tome da li se radi o revolucionarnim, liberalnim ili konzervativnim prosvjedima. Od tradicionalnih prosvjeda razlikuje ih odobravanje odraslih te pokušaj monetizacije koji smo objasnili gore.
Srednjoškolski prosvjedi koji su se razvili diljem Europe nisu zapravo ništa drugo nego poraz demokracije u borbi za ekonomsku i klimatsku pravdu. Oni služe kao moralna zadovoljština političkim elitama, na primjer ministrima obrazovanja koji su djecu “pustili” na prosvjed. Ovi prosvjedi nemaju političku dimenziju (kao neformirana politička bića, srednjoškolci su heterogeni – neki će od njih jednog dana postati ljevičari, neki desničari, no većina će vjerojatno odrasti u apolitična bića) već moralnu, edukativnu i pedagošku. Moralno je i po bontonu zalagati se za nebacanje smeća po ulicama, za recikliranje, za obnovljive izvore energije, itd. Moralno je, dokle god se ne dođe u fazu realizacije ovih načela, a onda se pojavljuje uvijek isti ekonomski problem – kome dati pravo na profit? Edukativno se prosvjede može prodati kao dio formalnog obrazovanja za demokratsko društvo, iako to realno nisu, kao što prosvjedi nisu niti terenski srednjoškolski rad za koje se može dobiti ECTS bodove. No, to nisu bili politički prosvjedi, oni nisu zaista sadržavali zahtjev za ukidanjem kapitalizma, ili za javno financiran i svima dostupan zdravi okoliš. Ovi su prosvjedi moralni apel nemoćnih budućih generacija, koje će za 20-ak godina kao i sve generacije prije njih postati dijelom problema.
Srednjoškolski prosvjedi su konačna perverzija licemjerja političkih elita koje od sada ne samo da toleriraju nego aktivno pozivaju ljude na prosvjed. Oni su odraz obrazovnog licemjerja jer učimo djecu da svijet funkcionira po udžbeničkim pravilima iako je društvena praksa potpuno obrnuta.
- Pod njezinim utjecajem, Gretina je majka, inače operna pjevačica, prestala letjeti avionom, a njezin se otac i sam počeo okušavati u Al-Gore-ovskom tipu klimatskog aktivizma koji o zelenim temama propovijeda kapitalistima u zamjenu za obilne honorare. Nebitno je, ali zanimljivo da je Greta Thunberg šukununuka Svanta Arrheniusa, fizičara i dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1903. godine. [↩]