Ovih se dana odvijaju ključni činovi u drami oko pulskog brodogradilišta Uljanika. Istodobno, lokalna vladajuća stranka vodi kampanju za euroizbore, nastojeći skinuti odgovornost za situaciju sa sebe i nudeći neuvjerljiva obećanja o svijetloj postindustrijskoj budućnosti grada.
Radnici i radnice Uljanika, nakon sedam mjeseci rada bez plaće, prošlog četvrtka u 13 sati zavarili su dva od tri službena ulaza u brodogradilište i obnovili štrajk koji su privremeno prekinuli sredinom prosinca. Kontrolirajući treći ulaz na Bulevaru ne dozvoljavaju kooperantima da nastave radove na polarnom kruzeru “Scenic Eclipse”, u čijem imenu, svjedočimo li ovih dana konačnom kraju brodogradilišta, ima nečeg bolno ironičnog. Za sutra je zakazano ročište na kojemu će se odlučivati ide li Uljanik brodogradilište d.d. u stečaj, a sve su nade položene u mogućnost da Vlada dotad donese odluku o restrukturiranju. Upravo činjenicu da je ta odluka na Vladi, odnosno Trgovačkom sudu u Rijeci, Istarski demokratski sabor (IDS) oportuno iskorištava da skrene pažnju s vlastite odgovornosti.
Izbori za Europski parlament održat će se za manje od dva mjeseca, odnosno od 23. do 26. svibnja, a trenutni istarski župan, IDS-ov Valter Flego, prvi je na listi kandidata tzv. Amsterdamske koalicije. Flego se u utrci za mjesto u Europarlamentu našao nakon što je trenutni zastupnik u tom tijelu, bivši vođa IDS-a i nekadašnji istarski župan, Ivan Jakovčić, odustao od još jedne kandidature pod pritiscima sumnji za sukob interesa vezan uz Uljanik. Naime, Jakovčić je od 2013. pa sve do kolovoza prošle godine bio članom nadzornog odbora kompanije Afarak Group Danka Končara. Informacija da je na plaći za niz funkcija kod Končara javnosti je poznata od 2015., no situacija eskalira kada se Končar prošle godine pojavljuje kao potencijalni “strateški partner” Uljanika.
Iz tog se razloga tada, sa stavom da je nedvojbeno riječ o sukobu interesa, iz Amsterdamske koalicije povlači stranka Pametno, a kao razloge navode i dublje neslaganje oko slučaja Uljanik, prvenstveno vezano uz ulogu IDS-a. Ukoliko Flego izbori mjesto u Europarlamentu odnosno podnese ostavku na mjesto župana prije izbora, na lokalnoj političkoj sceni će se, po svoj prilici, odviti sljedeća preslagivanja: aktualni gradonačelnik Pule, Boris Miletić, kandidirat će se za župana, a poziciju gradonačelnika automatizmom će zauzeti sadašnji dogradonačelnik Robert Cvek. S obzirom na to da u Istri već skoro tri desetljeća ne postoji opozicija, ovakva unutarstranačka preslagivanja ne donose bitne novosti. No, kampanja za predstojeće izbore koincidira s aktualnom krizom u brodogradilištu Uljanik i na neki način služi za konsolidaciju IDS-a zamagljujući ulogu te stranke u propasti pulskog brodogradilišta.
Duga povijest ničega
U dnevnopolitičkom kontekstu, riječ je o zamornom ping-pongu na relaciji Istra – Zagreb (Hrvatska). Uobičajena je to dinamika stranke koja svoj ideološki oslonac (tzv. ideologija vina i tartufa) pronalazi u konstruktu istarske posebnosti, naglašavanjem regionalnog identiteta te distinkciji i antagonizmu naspram “ostatka Hrvatske”.1 Stvar je u interpretaciji IDS-a uvijek prilično banalna – toj stranci, naravno, pripadaju sve zasluge, a ukoliko treba prokazati odgovorne za, primjerice, zastoj određenih projekata, tada krivca valja potražiti uvijek i isključivo “preko Učke”.
A nerealizirani, “vizionarski” mega-projekti, za IDS se ispostavljaju gotovo kao pravilo. Jedan od njih je sad već metonimijska Brijuni Rivijera koja je još u vrijeme osnutka ranih 2000-ih postala drugo ime za mešetarenje nekretninama i privatizaciju “atraktivnih lokacija” na obali. Podsjetimo, radi se o projektu izgradnje elitnog turističkog resorta, s otočjem Brijuni kao oazom elitnog turizma, koji je u svojoj inicijalnoj fazi, prema zamislima Ivana Jakovčića, predviđao da se na područjima napuštenih vojnih zona duž 24 kilometra obalnog pojasa, od Rovinja do Ližnjana, ali i Rta Kamenjaka, izgrade apartmanska naselja, golf tereni, luksuzni hoteli i nautičke luke. Naknadno, projekt spada na četiri lokacije: Muzil i Sv. Katarina – Monumenti u Pulskom zaljevu, Hidrobaza u Štinjanu i Pineta u Fažani. Ta duga povijest ničega – jer novih radnih mjesta kao ni realizacije najavljenih projekata i dalje nema – financirana je javnim novcem. Brijuni Rivijera nije privatna firma te su plaće njezinih zaposlenika, sve do nedavno, kad na upravljanje dobiva kamp Pineta, financirane iz županijskog i državnog proračuna.
Dvije od spomenute četiri lokacije okružuju upravo brodogradilište Uljanik. Riječ je o poluotoku Muzil s južne strane te otoku Katarina te Monumentima sa sjeverne strane zaljeva. Prva i jedina koncesija u sklopu nekad vrlo ambicioznog projekta Brijuni Rivijera dodijeljena je 2012. godine Danku Končaru i to na 50 godina, a on već tada Uljanik navodi kao smetnju i prepreku turističkoj djelatnosti. Na području Katarina-Monumenti njegovim je projektom predviđena izgradnja dviju luka nautičkog turizma i suha marina te hotel s četiri ili pet zvjezdica. Gospodarska studija Končareve tvrtke predviđa tek 160 radnih mjesta, mahom sezonskih.
“Mediteranski” grad bez industrije
Već je suvišno spominjati da su probijeni svi najavljeni rokovi za izgradnju najavljenog – za sezonu 2018. godine voditeljica Končarovog projekta svojedobno je najavila zgotovljenu prvu fazu projekta – na Svetoj Katarini tako su dosad trebali biti uređeni recepcija, charter uredi, sanitarni čvorovi, restoran, caffe bar na mjestu sadašnjeg bunkera, parkiralište te muzej u prostoru gdje se nalazi veliko zvono, no zasad gradilište krasi tek žica i zabrana pristupa. Muzil se pak nudi u koncesiju na 99 godina, dosad bez zainteresiranih investitora. Spomenimo i da je jedan od ciljeva Brijuni Rivijere, kako je navedeno u osnivačkom ugovoru – “učinkovita privatizacija državne imovine”.
Ako se vratimo na Uljanik, lako je primijetiti da je brodogradilište, utkano u tkivo grada na najrazličitije načine, nemoguće zaobići. Nije teško zaključiti ni koju važnost u gradu od pedesetak tisuća stanovnika ima pogon koji zapošljava gotovo tri tisuće ljudi. Nalazi se u samom centru grada, na moru, opkoljen turističkim zonama u nastajanju. Ideje i nakane o transformaciji Pule iz “vojno-industrijskog u mediteranski grad”, u režiji vladajuće stranke poluotoka, odavno su poznate. Inzistiranje na postavljanju industrije i Mediterana u suprotstavljen, reducirajući odnos binarnih opozicija, konstrukt je kojim se retorički nastoji naturalizirati procese komodifikacije i deindustrijalizacije. S namjerom navedene transformacije, još prije šest godina preuređena je pulska riva, no čini se da je jedina novost preuređene šetnice uz rivu nekoliko zdravih stabala manje, ali ni jedan novi sadržaj uslužne, turističke namjene više.
U međuvremenu, još je jedna firma s “atraktivne lokacije” na rivi otišla u stečaj. Unatrag pet godina, na rivi su radnice Arena trikotaže mjesecima štrajkale, tražeći isplatu gotovo godišnje plaće, ali i pokradenu internu štednju u iznosu od oko šest milijuna kuna. Nitko nije odgovarao, a zgrada je preprodana u rekordnom roku. U jednom drugom stečajnom postupku prodan je i suvlasnički udio u zgradi do Arenine, odnosno nekadašnja redakcija Glasa Istre. Na slučaj Glasa Istre korisno se podsjetiti i kad Boris Miletić u jednom recentnom medijskom gostovanju, upitan o utjecaju IDS-a na upravu Uljanika, ne trepnuvši izjavi da je politika njihove stranke da se nikad ne miješa u poslovanje privatnih poduzeća. Neke od izdašnih pozajmica javnih županijskih poduzeća privatnom Glasu Istre ogrezlom u nekretninskom biznisu na štetu izdavačkog, tada su osobno potpisivali čelni ljudi IDS-a.
Mala Irska?
Formula tranzicijskog procesa s kojim smo dobro upoznati vrlo je bazična – privatizaciju slijedi uništenje proizvodnje te konačna prenamjena i mešetarenje nekretninama. Kad je riječ o Uljaniku, Jakovčić će reći da je diversifikacija gospodarske aktivnosti nužna, a trenutni glavni urednik Glasa Istre pak da se poslovno-nekretninski i turističko-ugostiteljski biznis, kao dio potencijalne Uljanikove budućnosti, treba javnosti, ni manje ni više nego detabuizirati. U trenutku nastanka ovog teksta, USKOK je u sklopu opsežnog kriminalističkog istraživanja poslovanja Uljanik grupe uhitio 12 bivših Uljanikovih menadžera koje se sumnjiči da su brodogradilište i državni proračun oštetili za više od milijardu kuna. Menadžerski je to kadar blizak IDS-u, a iako je 47% dionica Uljanika u rukama radnika, radnicima vlasništvo nije donijelo i mogućnost utjecaja na upravu i poslovanje. U međuvremenu, ostaje nam vidjeti na koje načine IDS pokušava simbolički profitirati od ove ozbiljne krize, osiguravajući si daljnji monopol na poluotoku.
Kad prosvjedujući radnici Uljanika nose transparente s natpisima “Nećemo u Irsku” ili “Obitelji sa djecom selimo u Irsku. kIDS d.o.o.”, za IDS-ove PR stručnjake oni su tek inspiracija. Tako će Flego u aktualnoj predizbornoj kampanji naglasiti kako se Istru danas često naziva i “malom Irskom”. Mnogi će, naravno, tu sintagmu čuti po prvi put. IDS-ov se kandidat za Europarlament razbacuje brojkama, gotovo nikad ne navodeći izvore tih procjena – one za Istru uključuju BDP iznad hrvatskog prosjeka kao i stopu nezaposlenosti nižu od prosjeka EU te stopu useljavanja višu od stope iseljavanja, čemu pak ova županija duguje navodni nadimak. No, kad bi izvori bili poznati, vjerojatno bi se lako potvrdile sumnje o podacima friziranim sezonskim, prekarnim oblicima zaposlenja, mahom u turizmu i posljedičnim periodičnim migracijama sezonskih radnika.
Dok se zabija i posljednji čavao u lijesu industrije na poluotoku, u kakofoniji aktualne kampanje isplivaju i biseri poput: “Istra kao silicijska dolina, Pula kao San Francisco“, a riječ je tek o retoričkim pokušajima amortizacije desperatnog stanja u gradu. Glavni propagandni posrednik davno je ukroćeni regionalni dnevni list, čije je izvještavanje ispod svakog novinarskog standarda. Tako duplerica posvećena budućem i navodnom istarskom tehnološkom procvatu, transformaciji u digitalno doba, prenosi mnogo neslužbenih informacija, a za sugovornike redom ima “vlasnike jedne IT tvrtke” ili pak isključivo IDS-ove dužnosnike. Takav gospodarski uspjeh Istri donosi, izgleda, nova – a kako tvrdi Flego i nužna – ekonomska paradigma koja počiva na načelu četiri “i”: istraživanju, investicijama, inovacijama i izvozu.
Istarska Žica
Istovremeno, svjedočimo kumovanju propasti posljednjeg pogona koji je ta četiri “i” obuhvaćao. U gospodarstvu Istre dominira uslužni sektor. Investitora za ranije spomenute mega-projekte nema. Istraživanje kao i inovacije zahtijeva i infrastrukturu u vidu, između ostalog, javnih obrazovnih i istraživačkih institucija. No, Pula i tu priliku propušta. Jedan od posljednjih primjera koji prati negativne trendove u visokom obrazovanju u vidu sve uže specijalizacije, koja odgovara tek na potrebe tržišta (u ovdašnjem slučaju onog turističkog) je i nedavno pokrenuti studij Jezične i interkulturalne medijacije, nasuprot tradicionalnim filološkim usmjerenjima. Tu je i slučaj Politehnike, koju je nedavno potresla afera vezana uz stranačko kadroviranje koja pak osim kompromitacijom tog studija, rezultira i gubitkom kvalitetnog kadra.
Scenarij za istarsku verziju Žice sam se piše. U tom slučaju žica se materijalizira u silnim ogradama, mahom duž obalne linije, jer zaštita kapitala i privatnog vlasništva eksplicitno stoji u programskim, osnivačkim dokumentima IDS-a. Deindustrijalizacija, sprega lokalne politike, medija i obrazovanja, sve je tu. U tom smislu, Istra ni po čemu nije posebna, a budući da je vodeća stranka marginalna na državnom nivou, iscrtavanje mape višegodišnjeg procesa planskog uništavanja proizvodnje, otimačine javnih dobara, klijentelizma i privatnog interesa tim je zahtjevnije. I dok se prije tri mjeseca na Muzilu spominjalo i golf i novu gradsku četvrt, odnedavno je tamo u budućnosti moguće smjestiti i tehnološki park, IT kampus, a zapravo već više od desetljeća – ništa.
Iznova najaviti početak izgradnje pulskog terminala za kruzere moguće je nebrojeno puta. Istra istovremeno želi i ekopoljoprivredu i kruzere, i elitni i masovni turizam. Pula, čija su komunalna i prometna infrastruktura već sada usred sezone u kolapsu, nema ništa za naučiti od iskustava Dubrovnika, Venecije, Marseillea. IDS-ova je predizborna ofenziva u punom zamahu. A dok se odvija rasap grada, plebsu ostaje tek da se dalje razjedinjuje brkajući uzroke i simptome, trošeći se u kvazi ideološkim raspravama o urbanoj Puli, čiji je podtekst uvijek ksenofobija. Konačno, urbanu Pulu nisu izgradili tartufi, ali je industrija. I ona se brani na kapiji na Bulevaru.