Na internetskim stranicama energetskog odsjeka pri Europskoj komisiji ranije ovog mjeseca (11. marta) objavljeni su Nacrti integriranih energetskih i klimatskih planova zemalja članica za razdoblje od 2021. do 2030. godine. Na istoj stranici i na hrvatskom jeziku dostupan je i “Prvi Nacrt Integriranog energetskog i klimatskog plana za razdoblje od 2021. do 2030. godine“. Osim što se ponovno radi o pravopisno neispravnom službenom dokumentu, važnije je da se radi o jednom jako lošem dokumentu. Naime, prema odlukama EU posljednja od kojih je na snagu stupila 24. decembra 2018. godine, sve zemlje članice EU bile su dužne dostaviti klimatske akcijske planove i planove za upravljanje energetskom unijom. Za period do 2030. godine “s pogledom na 2050.” Zemlje su morale raditi na temelju zajedničkog predloška, no to nije dovoljan razlog za ovako loš a politički važan dokument. Izvještaj pokriva pet temeljnih dimenzija Europske energetske unije: energetsku sigurnost, unutarnje energetsko tržište, energetsku učinkovitost, dekarbonizaciju te istraživanje, inovacije i konkurentnost.
Nakon temeljitog iščitavanja dokumenta, može se zaključiti kako se Hrvatski integrirani energetski i klimatski plan bazira na dva principa: jednostavnom popisu svih postojećih dokumenata na ovu temu te na potpunom izbjegavanju adresiranja stvarnih problema. Pritom je također jasno da je hrvatskim administratorima bilo znatno lakše napisati energetski dio plana jer srećom, HEP je dovoljno velik i još uvijek u javnom vlasništvu, pa kontinuirano znamo i kakvo je stanje i kakvi su naši energetski kapaciteti. U tom dijelu nema ništa iznenađujuće, znamo kakve su nam proizvodne mogućnosti i kakva nam je potražnja, a imamo i plan za povećanje samodostatnosti kroz gradnju novih reverzibilnih elektrana. O tome da Balkanu ne treba više hidroelektrana bruji cijela Europa, a o HEP-ovom modelu razvoja hidroenergije već smo sve rekli na Biltenu. Problematično je u ovome planu da se izneseni prigovori struke uopće ne uzimaju u obzir. Dok smo na takvo samovoljno ponašanje i neuvažavanje činjenica i argumenata struke navikli u programu javne televizije i u izjavama vladajućih elita, u službenim dokumentima obično se ipak nastoje prikriti nacionalni problemi u pojedinom sektoru. U ovome dokumentu, toga nema. Ako bismo ga promatrali vankontekstualno – uopće ne bi bilo jasno čemu služi, zašto je donesen i o čemu priča. Namjera donošenja dokumenta nije jasno objašnjena, sve se unutra nekako podrazumijeva, no ništa nije eksplicirano. Logika je sljedeća: u prvom i preglednom dijelu dokumenta koji daje prikaz postojećih politika, one se pobrajaju po prvi put. U drugom dijelu dokumente izneseni su ciljevi, koji su toliko nerazrađeni da ih se više može nazvati popisom dobrih želja, da bi se u trećem dijelu dokumenta pozabavilo konkretnim politikama i mjerama. Međutim, osim fraza koje poznajete iz medija, i već postojećih slobodnoplutajućih vrijednosti, postojeće politike samo su prekopirane u treći dio dokumenta kao buduća rješenja.
Iz šupljeg u prazno
Najekstremniji primjer je vjerojatno sljedeće objašnjenje:” Pitanje klimatskih promjena na globalnom planu rješava se Okvirnom konvencijom Ujedinjenih naroda o promjeni klime. Republika Hrvatska postala je stranka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime 1996. godine, donošenjem Zakona o njezinom potvrđivanju u Hrvatskom saboru. […] Republika Hrvatska kao Stranka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) svake četiri godine izrađuje i dostavlja nacionalno izvješće o promjeni klime kojim izvještava o provedbi obveza Konvencije. Najnovije izvješće je Sedmo nacionalno izvješće i treće dvogodišnje izvješće Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih Naroda o promjeni klime.” U trećem dijelu dokumenta (Politike i mjere) nema nikakve razrade implementacije mjera. Tek cijeli niz osnivanja novih povjerenstava i odbora. Problematično je s ovim pristupom što se Hrvatska ponaša kao da se ovaj problem tek sada dogodio, prije maksimalno dvije godine. Stoga se rješavanju problema pristupa putem navodnog “skeniranja stanja”, “dubinskog uvida” i drugih taktika kojima se priskače onda kada se problem zapravo ne zna ili ne želi riješiti. Planira se npr. osnivanje “Povjerenstva za međusektorsku koordinaciju za politiku i mjera za ublaživanje i prilagodbu klimatskim promjenama” ili se klimatski problem planira riješiti “Promicanjem korištenja inovativnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) radi smanjenja emisija stakleničkih plinova”. Ovo je posebno čak smiješno budući da hlađenje servera postaje sve veći uteg na povećanje globalnih energetskih potreba pa najveće globalne tehnološke kompanije primjerice planiraju čuvati servere u moru ili na Mjesecu, kako bi se smanjila potrošnja energije na Zemlji. Ipak, usprkos Jadranskom moru kao potencijalnom resursu, u Hrvatskoj nikom nije još palo napamet početi razvijati ovakve planove. Ali se zato planira ušteda energije informatizacijom. Pritom su informatizacija i digitalizacija “džoker zovi” za sve probleme u Hrvatskoj – od obrazovanja do medija, a sad i za klimu.
U neke od drugih mjera koje je Hrvatska valjda prepisala sa stranica EU, primjerice spada i “Europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama” odnosno trgovina ugljikovim bodovima o kojima u EU također postoje veliki prijepori jer je njihov učinak izmještanje prljave europske industrije u Afriku i sl. U Hrvatskoj to pak nije sporno. Negdje su administratori naletjeli i na ideju poreza na emisiju CO2 koju su zamislili tek na način da se zadržava dobit od tog poreza (jer kamo inače idu prihodi od poreza?). Ima tu još i drugih popisa dobrih želja, od kojih bismo izdvojili prije svega načelo “Unaprjeđenja održivosti urbanih sredina”. Ovo toliko dobro ide da se Zagreb guši u smeću jer će gradonačelnik Milan Bandić radije platiti kaznu Komisiji nego implementirati okolišno minimalno štetan plan raspolaganja otpadom. Nejasno je i kako će se točno implementirati ova mjera ako su energetske obnove i dalje preskupe za hrvatski standard kao i uz činjenicu manijakalnog gubljenja šumskih površina u Hrvatskoj posljednjih godina.
No, ni tu još nije kraj. Najlošije je razrađen probelm dekarbonizacije. To nije slučajno, radi se o najskupljem problemu. Ovaj problem leži u temeljima europskog neuspjeha u tranziciji na zelenu ekonomiju. Budući da se radi o sveobuhvatnom društvenom procesu koji uključuje promjene u životnim stilovima pojedinaca, u drugačijoj organizaciji industrijske proizvodnje u Europi, o sukobu u kojeg će politika morati ući da bi srezala pohlepu kapitala, ovo je zapravo najvažniji aspekt nacionalnih planova. Stoga nam mjere rješavanja problema dekarbonizacije svjedoče i o političkoj volji, a neke od njih smo već naveli gore. One se uglavnom svode na ideju provedbe već donesenih strategija i mjera, na već postojećim jeftinim – administrativnim – rješenjima koja ne predviđaju pritom nikakve sugestije drakonskih kazni za nepoštivanje nužnosti hitnog prelaska na zelenu ekonomiju, ma što to sve točno značilo. Mjere dekarbonizacije potpuno ignoriraju krucijalan europski problem – a to je da se tranzicija na zelenu ekonomiju događa sve više na način da će pritisak i odgovornost za klimatske promjene padati na leđa građana – ali ne i na leđa kapitala. Prijedlog implementacije postojeće sheme trgovine ugljikovim bodovima to samo potvrđuje i ne ostavlja mjesta osnovanoj sumnji. Razlog tome je poprilično jednostavan: jednostavnije je natjerati građane da se tuširaju po tri minute dnevno, da obnove svoje fasade, da kupe energetski učinkovite automobile i kućanske aparate, da pedantno razdvajaju otpad, da ne jedu meso i da se osjećaju odgovorno radi svog životnog stila, nego što je natjerati kapital da se odrekne svojih profitnih margina. No, trgovina emisijama ne smanjuje zapravo stakleničke plinove globalno, samo ih seli iz Europe u ne-EU zemlje, zanemarujući činjenicu da je Zemlja sustav povezanih posuda i da se ova mjera ne važi, iako generira ogromne profite.