Usprkos višestrukim porukama građana Beograda kako žele grad ugodan za život, odaslanima u sve češćim okupljanjima u javne inicijative, lokalna vlast cilja ka dobro poznatom kapitalističkom modelu razvoja posttranzicijskih gradova. Jeftine atrakcije za skupe karte. Čak i onda kada je gradu prije svega prijeko potreban sveobuhvatna i sustavna rekonstrukcija infrastrukture.
Beogradske gradske vlasti nedavno su počele s radovima na “Gondoli”, novoj beogradskoj atrakciji. Radi se o žičari koja bi trebala povezati Kalemegdan i Novi Beograd preko rijeke Save. No, početak pripremnih radova na novoj turističkoj atrakciji, pobudio je veliko nezadovoljstvo građana. Uništavanje zelenih površina i vulgarizacija Beogradske tvrđave izazvala je građanski otpor u vidu različitih akcija koje su se odvile netom nakon početka radova.
Stanovnike Beograda prvo je neugodno iznenadila sječa emblematičnog stabla platane, simbolički široko prepoznatog kao punkt susreta na Kalemegdanu. Slavna platana, zbog svoje specifične estetike i lokacije u nekim drugim okolnostima, u kojima se potrebe građana uvažavaju prilikom donošenja odluka o urbanističkoj budućnosti grada, vjerovatno bi bila zaštićena kao gradski simbol, no ne i u Beogradu. Da se ne radi o sasvim običnom stablu, pokazuje akcija koju su izveli predstavnici općine Stari Grad u kojoj su to stablo donijeli ispred gradske Skupštine. No, nije samo navedeno stablo platilo životom. Radnici Javno komunalnog poduzeća (JKP) “Zelenilo Beograd” posjekli su na desetine stabala uzduž šetališta na Beogradskoj tvrđavi i na novobeogradskom dijelu, gdje bi se trebala nalaziti završna točka Gondole. Plan je da se ukupno odstrani oko 150 stabala na tom potezu kako bi se oslobodio prostor za izgradnju Gondole. Inicijativa “Ne Davimo Beograd” na čin sječe stabala odgovorila je građanskom akcijom “Oni seku, mi sadimo” tokom koje su građani posadili desetak novih stabala blizu mjesta gdje su stabla posječena, a u planu je i nastavak daljnje sadnje kao vid otpora nasilnom uništavanju zelenih površina.
Istovremeno s pilanjem drvoreda, započela je i rekonstrukcija kalemegdanskih stepenica koja je zainteresiranim građanima više nalikovala na nestručno demoliranje nego na precizan restauratorski rad provođen nad povijesnom baštinom. Građani su stoga po društvenim mrežama počeli naglašavati nestručan pristup toj resturaciji dijeleći memove i fotografije drevnih rimskih restauratora koje prikazuju radnike koji sitnim alatom u maniri forenzičara, obnavljaju Španjolske stepenice, inače jednom od rimskih gradskih simbola.
Sječa stabala i “bager” restauracija stepenica tek su najnoviji povod opiranju Beograđana metodama kojima se gradske vlasti služe prilikom izvođenja velikih javnih radova, a koje su često okarakterizirane kao nemilosrdne prema gradskoj povijesnoj i kulturnoj baštini.
Rizik po status kulturne baštine
Prema arhitektonskom rješenju, stanica Gondole trebala bi da bude ukopana u same zidine Kalemegdana, dok će potporni stupovi žičare biti visoki 45 metara. Takva instalacija promijenila bi kompletnu vizuru Kalemegdana, odnosno pogled na tvrđavu sa Save i Brankovog mosta koji je jedan od najautentičnijih prizora i simbola samog Beograda. Nadalje, projekt izvodi firma “Skijališta Srbije” čiji je direktor Dejan Čitka, čovjek protiv kojeg je podnesena krivična prijava za umiješanost u izgradnju kafane na Pančićevom vrhu, slučaju koji već poprilično dugo uspješno zaobilazi sve instance srpskih legislativnih okvira.
Po istoj šabloni ugrađivanja interesa lokalnih moćnika u javne radove, takav slučaj se odvio i ovdje. Na mjestu trošnog objekta starog preko 100 godina, otvorilo se gradilište ograđeno ogradom i ceradom. Grupa građana je shvativši o čemu se radi, srušila ulaznu vrata i dio ograde koja je zakrivala mjesto kako bi pokazala da se zapravo pored predviđenog mjesta gondole gradi i kafana. Nedugo nakon toga, u okrilju noći pojavljuje
se nekoliko muškaraca koji upadaju na Kalemegdan sa kamionom u fantomskom stilu i skidaju izvjesnu tablu sa gradilišta. Cijela situacija je zabilježena kamerama građana koji su dežurali na Kalemegdanu i dostupna je na Youtube-u.
Beogradska tvrđava je 1979.godine proglašena za kulturno dobro od izuzetnog značaja, a od 2015. godine nalazi na tentativnoj listi kao lokacija nominirana za uvrštenje u UNSECO listu zaštićene svjetske baštine. Tu inicijativu je pokrenula sama Vlada Republike Srbije u okviru projekta “Rimske granice“, koji obuhvaća još 60-ak drugih mjesta u Srbiji što su se nalazili na mapi Rimskog carstva kao značajni lokaliteti. Budući da bi Gondola prema službenom projektu znatno izmijenila postojeće stanje Beogradske tvrđave, postoji veliki rizik da Unesco odbaci nominaciju Beogradske tvrđave za uvrštenje na listu svjetske baštine. Samim time bi pao u vodu i cijeli projekt “Rimske granice” koji bi svim ostalim lokacijama na listi zatvorio vrata za ulazak u UNESCO.
Izgradnja Gondole je svrstana među gradske kapitalne investicije i trebala bi početi do kraja godine. Troškovi nove beogradske turističke atrakcije koštat će oko 15 miliona eura – od kojih će dvije trećine sredstava biti namireni iz državne kase, a ostatak će uložiti Grad Beograd. Gradske vlasti polažu velike nade u turizam kao jedan od generatora ekonomskog razvoja. U tom smislu, razvoj turističkih potencijala podrazumijeva i svojevrsno ulaganje u brendiranje grada putem novih projekata.
Kvaliteta života u gradu
Međutim, brendiranje grada ili određene lokacije zatijeva delikatno usklađivanje i očuvanje kulturne baštine zajedno sa izgradnjom novih gradskih toponima koji bi trebali biti dodatni mamci za privlačenje turista. Projekt Gondole je već prekršio temeljni princip, odnosno, očuvanje kulturne baštine kroz vidno narušavanje postojećeg stanja. Drugo, nitko nije pitao građane Beograda žele li da gradske vlasti utroše 15 milijuna eura njihovih para na neku žičaru koju si većina građana neće moći priuštiti kartu, budući da je najavljena cijena karte od 400 dinara. No, kako to već inače biva u regionu, privlačenje turista podrazumijeva gradnju kakve velike, a često i neukusne atrakcije koja bi trebala pozicionirati grad na mapi atraktivnih turističkih destinacija. Jer, sama riječ atrakcija podrazumijeva da se ne može raditi o nečemu malenome visoke dodatne vrijednosti, poput na primjer preko potrebnog proširivanja zelenih površina ili sređivanja rasturenih gradskih pločnika.
Priča o Gondoli otvara pitanje kvalitete života građana u Beogradu u kontekstu gradske infrastrukture i potrebnih investicija. Pitanje kvalitete života u gradu je kompleksna i višedimenzionalna problematika planiranja, vođenja, održavanja i razvijanja grada u skladu s potrebama njegovih stanovnika. Beograd kao grad ne ispunjava puno uslova po tom pitanju. Sječa stabala zbog Gondole nije samo problem sječe stotinjak stabala. Taj čin je ogledalo jedne razvojne vizije gradskih vlasti koja nema doticaj s realnošću i potrebama građana u gradu koji u infrastrukturnom smislu doslovno puca pod šavovima. Umjesto ulaganja u infrastrukturu koja bi podigla kvalitetu života u Beogradu, poput npr. ozeljenjavanja javnih površina, gradska vlast ulaže ozbiljna sredstva u kozmetičke projekte poput Gondole koja prema svim realnim parametrima ne trebaju ni građanima, a ni turistima.
Danas u 21. vijeku, u Beogradu, hodati zamišljen po gradu, pogleda uperenog u nebo, predstavlja stanoviti rizik. Možete uganuti nogu na mnogobrojnim rupama na pločniku, ili se spotaknuti na iskrivljenu ploču koja strši iz betona, može vam pasti na glavu komad fasade sa zgrade ili možete upasti u šahtu, i tako dalje. Loša infrastrukturna i komunalna politika svoj odraz ima u građanskim akcijama poput sadnje novih stabala koji je organizirala incijativa “Ne Davimo Beograd”. Ovakve akcije odnosno velik odaziv na njih pokazatelj su toga da je građanima Beograda stalo do estetike i funkcije grada te da im je stalo do toga koji i kakvi ljudi upravljaju gradom. Beogradu ne treba space shuttle Gondola, već čišćenje korumpiranih struktura gradske vlasti te predstavnici gradske uprave čije će uho biti okrenuto ka građanima koji u gradu žive i njihovim životnim potrebama.