Prosvjedni pokreti potresaju zemlju: nakon studenata svoju je borbu radikalizirala i opozicija. No između ovih borbi, njihovih ciljeva i posljedica, postoje duboke razlike.
Svi su u Albaniji početkom decembra prošle godine bili iznenađeni masovnošću i političkom snagom studentskog pokreta. Kroz svega nekoliko tjedana, ono što je započelo kao mali prosvjed protiv jedne naizgled sporedne vladine odluke, pretvorilo se u veliki studentski pokret koji je doveo u pitanje cjelokupni projekt neoliberalne reforme obrazovanja. Brojni ljudi izrazili su svoju solidarnost sa studentima i tražili on njih da prodube svoje zahtjeve i zamijene postojeći sistem, koji počiva na vezama ekonomske oligarhije i političkog establišmenta, s nečim novim. Studentski protesti i blokade fakulteta, ali još važnije solidarnost naroda s tim akcijama, pokazali su ono što se uvijek moglo pretpostaviti: sve veći dio građana osjeća se sasvim otuđeno od političkog sustava za koji smatraju da ih ne predstavlja.
Nije trebalo dugo da glavne stranke pokušaju iskoristiti i preoteti ovu borbu. Da parafraziramo francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea, politika se više nije svodila na svađu između onih koji kažu bijelo i onih koji kažu crno, nego između dvije strane koje kažu bijelo, ali pritom misle na sasvim suprotne stvari. Već je početkom januara premijer Edi Rama, protiv čijih su politika i vlade deseci tisuća studenata i prosvjedovali, pokušao sebe predstaviti kao autentičnog predstavnika studentskih zahtjeva. Dapače, pokušao se igrati i neku vrstu hiper-kapitalističkog surogata Mao Ce Tunga i njegovog odnosa s Crvenom gardom, u uzaludnom pokušaju da studente mobilizira protiv korumpiranih profesora.
Glavne opozicijske snage, Demokratska stranka (PD) i Socijalistički pokret za integraciju (LSI), se pak već mjesecima pokušavaju predstaviti kao politički nositelji šireg socijalnog nezadovoljstva i imitiraju taktike, simbole i dio političkog govora studentskih pokreta. Nakon što nisu uspjeli preoteti studentski pokret preko infiltriracije članova svojih omladinskih organizacija, što je doprinijelo razvoju sukoba unutar pokreta, opozicijske stranke su u veljači započele svoj samostalni pokret, koji se predstavljao kao antisistemski. Kako bi pokušale smanjiti dubok jaz koji postoji između njih – kao i drugih stranaka u Albaniji – te ostatka društva, PD i LSI su napravile radikalan korak bez presedana: trajno su se povukle iz parlamenta.
Povratak u prošlost?
Povremeni bojkoti parlamentarnog rada raširena su taktika opozicijskih stranaka u Albaniji, ali nikada ranije se stranke i njihovi članovi nisu službeno i trajno povukli iz parlamenta. Potez podsjeća na odluku talijanske opozicije sredinom 1920-ih u ranih periodima uspostave fašističkog režima. No odluka je još radikalnija jer uključuje i prijetnju da će opozicija bojkotirati i pokušati omesti lokalne izbore koji se trebaju održati u junu, i to ako se premijer Edi Rama dotad ne povuče, uspostavi prijelazna vlada i opći izbori organiziraju zajedno s lokalnim. PD i LSI se izgleda nadaju da bi im odustajanje od privilegija kao što su zastupničke plaće moglo pomoći da ih narodne mase prihvate kao svoje političke predstavnike.
U tom smjeru idu i obećanja beskompromisnog rata protiv oligarha i organiziranog kriminala, ukidanje školarina i uvođenje drugih socijalnih prava, a sve to uz karakterističnu desničarsku i neoliberalnu agendu poput jedinstvene stope poreza od 9% i druge fraze u korist kapitala. Potajno se nadaju i da će povlačenjem iz političkog sustava natjerati povijest da se ponovi, i da ih vjerojatni socijalni nemiri postave na vlast. Na izborima 1996. tada opozicijska Socijalistička stranka (PS) povukla je svoje kandidate nekoliko sati prije otvaranja birališta zbog nasilja i zastrašivanja državnih vlasti. Već sljedeće godine, otkriće velikog sustava financijske prijevare (tzv. piramidalna shema) potaknulo je oružanu pobunu koja je srušila vlast PD-a i na vlast postavila “socijaliste”. No oni su, naravno, izdali siromašne i samo produbili neoliberalne politike strukturne prilagodbe.
Povijest se ipak ne ponavlja; osim eventualno kada se iz tragedije pretvara u farsu. Te 1997. većina zastupnika u parlamentu još je na sjednice dolazila biciklima. Ekonomske razlike u stanovništvu bile su vrlo male, albanska buržoazija slaba, a kapital raspoređen u rukama velikog broja malih poduzetnika. No nakon dubokog neoliberalnog restrukturiranja – privatizacija, javno-privatnih partnerstava, komodifikacije prostora i javnih servisa uz sudjelovanje snažnog mafijaškog podzemlja – danas u Albaniji postoji snažna, iako klijentelistička i kompradorska buržoazija. Njezine veze sa svim političkim strankama vrlo su duboke.
Kontrolirano nasilje
Ta se buržoazija razbacuje novcem na sve strane, financira izborne kampanje i nudi usluge svojih medija. U zamjenu za sve to očekuje da joj se stranke, jednom kada dođu na vlast, nekako oduže. No otkad je na izborima 2017. potvrdio svoju vlast, premijer Edi Rama i njegov PS izgleda uživaju neproporcionalno visoku potporu kompradorsko-klijentelističko-kriminalnog dijela krupne buržoazije, vjerojatno zbog dojma da predstavljaju uvjerljivo najsnažniji politički faktor. Zahtjevom za Raminom ostavkom i iznuđivanjem prijevremenih izbora, opozicijske stranke zapravo se nadaju novoj preraspodjeli te potpore. Drugim riječima, nadaju se da će preoteti potporu dijela buržoazije i tako osvojiti vlast.
Istodobno, glavni predstavnici opozicije su, baš poput ostalih političara u Albaniji, besramno bogati. Većina njih bili su ministri, gradonačelnici ili lokalni politički moćnici koje prati reputacija korupcije i koji žive u luksuznim četvrtima uz svoje “socijalističke” kolege. Stoga je malo vjerojatno da će njihova verbalna i simbolička agresivnost potaknuti socijalnu pobunu. Uzmimo primjer nasilja na opozicijskim protestima. Iako su ga glasno osuđivali i isticali članovi vlade te predstavnici EU i SAD-a, nasilje je zapravo bilo razmjerno slabo, ako se usporedi s onim uobičajenim za zapadne zemlje. Jednom ili dvaput tjedno stotinjak prosvjednika nagurava se s desecima policajaca uz povremeno bacanje kamenja prema zgradi parlamenta (ne policiji), na što policija odgovara bacanjem suzavca.
Cijelo vrijeme masa koja svemu svjedoči ostaje relativno indiferentna i ne sudjeluje u sukobu. To pokazuje kako je dozirano političko nasilje pod strogom kontrolom organizatora koji ne žele previše uznemiriti zapadne diplomate i – još važnije – ne žele širenje nasilja poput onog prije dvadeset i nešto godina kada su ljudi pljačkali banke i skupe dućane. EU i SAD su dosad snažno osuđivali strategiju opozicije i izražavali podršku vladi, jer se povlačenje iz parlamenta i prijetnja bojkota lokalnih izbora smatra opasnim i destabilizirajućim procesom koji bi mogao delegitimirati hegemonijski politički narativ relativno stabilnog pluralističkog političkog sustava.
Raspad sistema
Postojanje dviju stranaka, tobože lijevog i desnog centra, koje se periodično smjenjuju na vlasti samo da bi provodile zapravo iste strukturne politike, dugoročna je investicija predstavnika EU i SAD-a. Novootkriveni “radikalizam” PD-a i LSI-a ih je uznemirio. Ono čega se najviše boje je da će opozicijska strategija potaknuti društvene snage koje je nemoguće kontrolirati, a koje bi, kao u svim revolucijama, izgurale lažno radikalne umjerenjake i započele proces političkih nemira koji bi mogli destabilizirati ne samo Albaniju, već i cijelu regiju. Upravo računajući na taj strah, opozicija moli zapadne vlade da stave pritisak na Ramu kako bi se sklopio dogovor o podjeli vlasti.
Postoje dva scenarija za naredne mjesece. Najvjerojatniji je onaj prema kojem, preko međunarodnog pritiska, dvije strane dolaze do dogovora o podjeli vlasti i provode neke formalne ustavne promjene koje bi ostavile dojam demokratizacije. Uostalom, sukobom obje strane puno riskiraju. Ako PD i LSI bojkotiraju lokalne izbore, a predsjednik republike (iz redova LSI) podnese ostavku, Rama i PS će kontrolirati sve grane i sektore političkog sistema, bez ikakve opozicije. Premijer će gotovo ostavljati dojam despota bez demokratskog legitimiteta, goreg od svog prijatelja Erdoğana, koji barem mora pobijediti na izborima protiv prave opozicije. No istodobno, opozicijske stranke bi se zbog bojkota izbora lako mogle i raspasti. Kičma njihove organizacije su tisuće zaposlenika općina pod njihovom kontrolom, koje sada čine najradikalniji dio prosvjednika, ali bi uskoro mogle ostati bez posla ili bi barem morale promijeniti političku lojalnost. Bez ovog širokog sloja političkih oportunista, svaka stranka u Albaniji je praktički mrtva.
Druga opcija je da uz zapadnu pomoć Rama sam izađe na izbore i uspije nagovoriti neke manje stranke da igraju ulogu opozicije kako bi si osigurao nekakav legitimitet. Politički raspad PD-a i LSI-a bi tada bio brz, čime bi Rama ostao bez tampon zone između sebe i narodnih masa. U toj bi situaciji najnapredniji sektori društva (studenti, mladi kvalificirani radnici itd…) mogli formirati nove i radikalnije političke snage. Oni bi mogli predstavljati organske intelektualce za izgradnju novog historijskog bloka čiji bi potencijali mogli biti doista eksplozivni. Ekonomsko nezadovoljstvo, socijalni nemir i otuđenje od političkog sustava prožimaju cijelo društvo. Tko će ih iskoristiti – da bi ih postepeno ugušio ili razbuktao – je pitanje koje će odlučiti sudbinu Albanije sljedećih nekoliko desetljeća.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović