Na jučer odigranom derbiju Hrvatske nogometne lige, igrači Hajduka i Dinama, zajedno sa sucima, na predstavljanje su izašli u majicama s natpisom “Svi za Milu!”. Bila je to još jedna u nizu akcija za djevojčicu Milu Rončević iz Rijeke koja je oboljela od leukemije i spas joj predstavlja iznimno skupo liječenje u jednoj američkoj klinici. Novci za liječenje su se skupljali u kampanji koju je na društvenim mrežama pokrenuo Milin otac, a djevojčica je na put preko Atlantika poletjela još prije poljudskog derbija.
Potrebni iznos od 15 milijuna kuna skupljen je donacijama građana u rekordnom roku, a uplate su stizale i nakon dosegnutog cilja te je, prema riječima Milina djeda, na njihovim računima prikupljeno ukupno 37 milijuna kuna za sada. Plan je da se taj “višak” novaca preusmjeri u fond za liječenje druge djece. Milino liječenje je već započelo prvim pregledima u filadelfijskoj klinici i možemo joj samo poželjeti svu sreću ovoga svijeta.
Kao i u prijašnjim slučajevima djece s opakim bolestima čije je liječenje iziskivalo astronomske novčane iznose, i ovaj je put na djelu bila snažna empatija i solidarnost. No, pored te neposredne ljudske reakcije pojavila su se i brojna pitanja. Kakvo je to društvo u kojem se dječji životi ekstremno naplaćuju? U kojem se ti iznosi skupljaju donacijama građana, a ne sustavnim rješenjima? U kojem medijske kuće parazitiraju na roditeljskim kampanjama? I u kojem je solidarnost van ovakvih ekstremnih slučajeva postala zanemariva pojava?
Pozadinska pitanja
S obzirom na to da se liječenja određenih bolesti mogu obavljati samo u najrazvijenijim zemljama, morao bi postojati nekakav međunarodni fond koji bi u ovakvim slučajevima uskakao i osiguravao potrebna sredstva za liječenje. Ako postoje međunarodne trgovinske ili ratne organizacije, ne postoji onda nikakva prepreka ustanovljavanju organizacije koja bi skrbila o ljudima u ovakvim slučajevima. Ili se to kosi s privatnim interesima u zdravstvu i industriji osiguranja? Ako da, onda nešto s ovim svijetom dubinski ne valja.
Kada već nema takvog međunarodnog fonda, onda bi valjda trebale vlasti u državi iz koje dolazi bolesno dijete uskočiti. I dok se većina medija pitala hoće li država oporezivati donacije na račun Miline obitelji, gotovo nitko se nije zapitao: a zašto država nije odmah uskočila s tih 15 milijuna kuna? Time se krše mastriška pravila? Uljanik je “pojeo” novce pa ih više nema? Možemo samo još gluplja pitanja postaviti. Samo jedan podatak. Krajem prošle godine Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je objavio da je u plusu 668,5 milijuna kuna. Kao što znamo, Milino liječenje košta 15 milijuna. Tko je ovdje lud?
Znamo da mediji jesu. Nakon što je Milina obitelj započela s kampanjom prikupljanja novca, mediji su odmah, pod krinkom širenja informacija, započeli konstantni live prijenos života Mile i njezine obitelji. Naravno, s obzirom na okolnosti, medijsko izvještavanje o slučaju je nužna karika u lancu za ostvarivanje potrebnog cilja, ali sustavno parazitiranje na slučaju nesretne djevojčice je premašilo svaku mjeru elementarne pristojnosti. Na kraju je Milin otac nakon dolaska u SAD zamolio medije da ih malo puste na miru. A njihova logika je jasna: što “atraktivnije” ili “skandaloznije” vijesti, to veći broj klikova, a to veći oglasni prihodi. Bilo bi najpravednije da se liječenje financiralo novim porezom na te oglasne prihode.
I na kraju, s obzirom na sve navedeno i da živimo u društvu u kakvom živimo, nerijetki su se zapitali: a kako to da smo kao narod ovako solidarni, a politika i političari nas stalno dijele i stalno se svađamo? Odgovor je vrlo jednostavan. Sve osim neposredne empatije i ljubavi prema maloj djevojčici, predstavlja u ovom slučaju političko pitanje. A sva smo ih nabrojili: međunarodna politika, porezna politika, zdravstvena politika, medijska politika. Svi mi koji prema djevojčici osjećamo solidarnost imamo različite stavove o navedenim politikama. I to uglavnom materijalno zasnovane. A poanta je da se tim politikama gradi sustav koji će omogućiti da se solidarnost i empatija ne zasnivaju na individualnim osjećajima već na kolektivnim institucijama.