Pitanje stanovanja u hrvatskoj je politici uglavnom vezano uz Živi zid. Njihove borbe protiv deložacija, mahom dužnika hipotekarnih kredita u švicarskim francima, su im i donijele proboj na političku scenu. Ipak, iza tih konkretnih akcija nije stajala nikakva zaokružena stambena politika. Nikakvi konkretni prijedlozi. A i sama objašnjenja procesa su bila prilično oslonjena na teorije zavjere.
Pokreti protiv deložacija su raširena pojava na europskom kontinentu. Trenutno je u Srbiji vrlo aktivna Združena akcija Krov nad glavom koja nastoji osujetiti javne izvršitelje i policiju pri izbacivanju ljudi na ulicu. S tim da su njihova politička objašnenja i stavovi daleko napredniji i uvjeljiviji od onih koje nam je nudio Živi zid. A uvjerljiva objašnjenja problema stanovanja možemo pronaći i u kampanji “Stanovanje za sve” koja je upravo pokrenuta na razini Europske unije.
Cilj kampanje je prikupljanje milijunskog broj potpisa na peticiji kojom će se od Europske komisije zahtijevati drukčije i koordinirane stambene politike na razini EU. Na primjer, zahtijeva se reguliranje digitalnih platformi poput Airbnb-a koje ekstremno dižu cijene najma – na europskoj razini. Također se traži i da javne investicije u stanogradnju i osiguravanje priuštivog stambenog prostora ne ulaze u računicu mastriških kriterija dozvoljenog proračunskog deficita.
Hrvatska spada među zemlje koje su najviše pogođene stambenim politikama prilagođenima zahtjevima tržišta. Kako je na predstavljanju kampanje rekla Iva Marčetić iz Prava na grad, udruge koja vodi kampanju u Hrvatskoj, samo 2% stambenog prostora u državi osiguravaju gradovi i sama država. Naglasila je i da iako veliki broj ljudi u Hrvatskoj živi u vlastitim stanovima i kućama, čak 40% njih živi u prenapučenim stambenim jedinicama. Dodatni problem je, naravno, turizam i sve manji broj stanova dostupnih za dugoročni najam, zbog čega cijene lete u nebo.
Visoke cijene najma ili skoro pa doživotni krediti predstavljaju priličan životni uteg. Na predstavljanju je istaknuto i da udjeli najma u plaćama prelaze 40%, a ekonomska neizvjesnost može vrlo brzo vlastiti stan pretvoriti u život iz pakla. Svi ti problemi su dosad bili gotovo pa zanemareni u političkim programima, osim u kakvom nemuštom pasusu pod stavkom demografija. Peticije samostalno sigurno nisu učinkovito političko oružje, pogotovo u kontekstu notorne gluhoće Europske komisije na zahtjeve građana, ali barem su sredstvo za buđenje svijesti o problemu.
S obzirom na sve veću turističku i radnu mobilnost, iznimno je važno da se ovaj problem predstavi na razini Europske unije. Slično kao i povremeni sindikalni zahtjevi za ustanovljavanjem europske minimalne plaće, tako i ovi vezani za stanovanje nadilaze klaustrofobičnu podjelu koja trenutno definira europsku politiku: briselska tehnokracija vs. nacionalni šovinisti.