Prisilne evikcije najugroženijih članova društva postaju rumunjska svakodnevica. Socijalno stanovanje za državu već odavno nije prioritet, a rast tržišta nekretnina završio je poslovičnim prsnućem mjehura. Posljedice su rast beskućništva i socijalna kriza koja sve više pogađa i srednju klasu.
Pred bukureštanskom gradskom vijećnicom 16. rujna 2014. prosvjedovalo je tridesetak ljudi, zahtijevajući da im se istog trena nađe smještaj i da se stane na kraj mutnim nekretninskim ulaganjima u centru grada.1 Ovih trideset dio je skupine od ukupno stotinu, među kojima je i mnogo djece, koji su dan ranije nasilno deložirani iz zgrade u Vulturilorskoj ulici, u središnjem, trećem okrugu rumunjskog glavnog grada. Pod pratnjom sudskih službenika, uz nadzor interventne policije u punoj spremi, iznosili su svoje stvari preko uskog unutarnjeg dvorišta zgrade. U nedostatku boljih opcija, većina bivših stanara smjestila se na ulicu ispred svojih bivših domova. Iako zakoni o socijalnom stanovanju i zaštiti stanara propisuju da su deložirane osobe prioritet te im se mora pronaći novi smještaj, stanovnici Vulturilorske 50 naglo su i nasilno postali beskućnici. Kako im je usput objašnjeno, u gradu za njih nema dostupnog socijalnog smještaja.
Deložacija iz Vulturilorske 50 samo je posljednji primjer u nizu izbacivanja stanara na ulicu. U Rumunjskoj je ta praksa posljednjih nekoliko godina u porastu. Ove evikcija je primjer kako različite politike preferiranja tržišnih procesa kreiraju rumunjski stambeni problem koji se onda prelama preko leđa najsiromašnijih i najdiskriminiranijih. Sudbina Vulturilorske 50 pogodna je ulazna točka za analizu strukture rumunjskog stambenog problema, ali i pratećih mu diskursa. U nastavku ćemo pokušati mapirati neke od tih procesa koji su doveli do nasilnih deložacija, poput ove iz Vulturilorske ulice. Identični procesi su akutan problem prisutan i u drugim dijelovima zemlje.
Hipotekarni krediti za “dostojno” stanovanje
Rumunjska postsocijalistička stambena politika oblikovana je redefiniranjem koncepata “dostojnog” stanovanja i “dostojnih” životnih uvjeta kroz institucionalizaciju privatnog vlasništva i prateće prakse. Socijalistička država počela je već krajem 1960-ih godina, putem raznih hipotekarnih shema, među rastućom srednjom klasom promicati ideju privatnog vlasništva nad stambenim prostorom, a nauštrb drugih modela stanovanja2. Tako je primjerice najam stanova postupno diskreditiran, budući da ga se poistovjećivalo s prekarnošću, nižom klasom i društvenim neuspjehom, dok je tipično socijalno stanovanje (npr. radničke spavaonice) poprimilo neprijatnu auru kakvu su u 19. stoljeću uživale proleterske četvrti. “Dostojno” stanovanje postalo je usko vezano uz pojam vlasništva. Međutim, i unutar vlasničkih obrazaca također svjedočimo nejednakostima socijalističke distribucije stambenih jedinica. Nekvalificiranim su radnicima naime, osobito često dodjeljivane nacionalizirane zgrade izgrađene u međuratnom periodu u koje je država davno prestala ulagati, pritom favorizirajući izdatke za blokove stanova koji su bili njen zaštitni znak. Zahvaljujući ustrajnim rasnim predrasudama, većina rumunjskih Roma, ako i nisu bili potpuno isključeni iz socijalističke ekonomije, bili su samo dio mase niskokvalificiranih radnika i pomoćnog osoblja. Morali su se snalaziti s oronulim kućama koje su im davane u najam3.
Socijaldemokratske vlade neposredno nakon preokreta 1989. ubrzanim su korakom nastavile s programima državnog subvencioniranja privatnog vlasništva nad stambenim prostorom. Rumunjsko je stanovništvo u tom periodu nevjerojatnom brzinom pokupovalo najveći dio stambenog fonda u državnom vlasništvu4. To je bilo moguće radi galopirajuće stope inflacije, ali i na temelju dekreta kojim je Vlada 1990. omogućila prodaju državnih stanova. Cijena dvosobnog stana u Bukureštu do 1993. godine iznosila je otprilike jednu prosječnu plaću, odnosno 100 američkih dolara.
Diskurs koji je dominirao kampanjom bio je ispunjen govorom o osiguravanju dostojnih stambenih uvjeta za najveći dio stanovništva. Tim se diskursom pripremalo temelje za pokretanje tržišta nekretnina zasnovanog na nepovredivom pravu privatnog vlasništva5. Usred entuzijazma oko kraja povijesti koji je vladao devedesetih, činilo se da socijalna pitanja i tržišna racionalnost idu ruku pod ruku. Usporedo s tim diskursom događalo se i postupno povlačenje države iz svih projekata stanogradnje: ako je projekt socijalnog stanovanja opao već u osamdesetima, nakon 1989. većinu građevinskih poslova obavljale su privatne tvrtke i stanovi su stoga direktno prodavani na tržištu. Izravna posljedica manjka državne inicijative bilo je postupno smanjivanje socijalnih stambenih jedinica i samog socijalnog stanovanja: socijalno stanovanje polako se ograničilo na stare, trošne kuće iz međuratnog razdoblja. To su često bile iste one zgrade koje su prije 1989. dodjeljivane nižim klasama socijalističke ekonomije. U isuviše poznatoj mješavini rasizma i klasizma te se zgrade postupno počelo percipirati kao baštinu koju upropaštavaju Romi koji putem subvencioniranih najmova žive na grbači države. Uz problematičan ideološki, te su zgrade stekle u međuvremenu i nesiguran pravni status, jer vlasnici u čijem su vlasništvu zgrade bile prije nacionalizacija 1945. traže povrat imovine. Rezultat svega toga jest da su njihovi stanari posljednjih 25 godina pod stalnom prijetnjom deložacije. Prijetnja je to koja svakim danom postaje sve stvarnija.
Opasnosti deložacije koje prijete određenom dijelu stanovništva međutim nisu dovele ni do kakvog javnog protesta. Istovremeno su pitanja regulacije najmova stanova u državnom vlasništvu počela nestajati iz vladinog diskursa i politike: nakon 1996., većina se vladinih “socijalnih programa” vrtjela oko donošenja zakona o stjecanju vlasništva. Ponekad i pod svaku cijenu. Socijalno stanovanje za socijalno ugrožene više nije bilo pitanje od javnog interesa i utopilo se na tržištu nekretnina čiji je rast država aktivno poticala. “Socijalni programi” ciljali su na poticanje rumunjske srednje klase koja se i dalje oslanjala na državne institucije u potrazi za financijskom neovisnošću6. Mali fond kuća koji je izgradila država nakon 2000. bio je stoga usmjeren mladim, zaposlenim, kreditno-sposobnim profesionalcima i njihovim obiteljima. Socijalno deprivirane skupine i potrebiti podnositelji molbi bili su osuđeni na stari fond nacionaliziranih kuća koje im je dodijelila državna vlast. Zajedno s nestašicom projekata socijalne gradnje, jedini oblik politike socijalnog stanovanja za socijalno ugrožene postao je subvencionirani najam unutar starih, oronulih i dosad već i pravno osporenih kuća.
Prsnuće mjehura tržišta nekretnina i previsoke cijene najma
Nakon 2001. politički naglasak je stavljen na stjecanje vlasništva na štetu prava najmoprimaca. To je potaknulo razvoj ogromne hipotekarne industrije koja je 2000-ih pumpala stambeni mjehur. Riskantne kreditne politike bankarskog sektora bile su potpomognute izravnom državnom potporom za stjecanje vlasništva. Nedostaci projekta postali su vidljivi kad je bilo prekasno i kad je financijska kriza već zahvatila Rumunjsku.7 Pa ipak, kako je te hipoteke jamčila država, bankarski sektor ostao je relativno neokrznut krizom iz 2008./2009. Davanje prioriteta kreditnim politikama na štetu ulaganja u socijalno stanovanje, značilo je vjetar u leđa agencijama za prodaju nekretnina, no ni srednja ni radnička klasa od takvih prioriteta nisu imale nikakve koristi. Posljedice rasta tržišta nekretnina i krize koja je potom uslijedila mogu se osjetiti još i danas: za njima su ostale tisuće dužnika pod stalnom prijetnjom deložacija i prisilne prodaje krova nad glavom. Prema Rumunjskom kreditnom uredu, pod bankarskim je nadzorom samo u 2011., provođeno i do dvije tisuće ovrha mjesečno, što je golem udarac snu o rumunjskom srednjoklasnom domu iz 2000-ih godina.
Aktivnim poticanjem obiteljskog stambenog vlasništva (1990-te godine) i potporom klimavom hipotekarnom tržištu (nakon 2001.), postsocijalistička država postala je glavni klasni akter koji usmjerava stvaranje tržišta nekretnina punog nejednakosti i aktivno podržava riskantne kreditne politike. To je ideološki omogućeno sveprisutnim diskursom kojim se naglašavalo vrijednost i prestiž obiteljskog stambenog vlasništva nauštrb drugih modela stanovanja.
Posljedice su zastrašujuće. Rumunjska ima najvišu stopu privatnog vlasništva nad stanovima u Europi. Međutim, prema podacima Eurostata i napučenost tih objekata je najveća u Europskoj uniji. U većini rumunjskih gradova, tržišne cijene iznajmljivanja premašuju 80 posto srednjeg prihoda: stoga je život s najmom neodrživ ne samo za siromašne, nego za glavninu Rumunja s jedinom iznimkom moćne više klase. U isto vrijeme, nakon debakla kreditnog tržišta u 2008./2009., uvjeti za dobivanje hipotekarnog kredita postali su sve stroži, isključujući tako čak i one koji su si tijekom 2000-tih još mogli priuštiti dom.8 Ujedno, nedostatak bilo kakve regulacije ugovora o najmu (na primjer gornja granica najamnine ili povećanje broja mogućih korisnika subvencioniranog najma umjesto subvencioniranja kredita) ostavlja tržište najma u potpunom kaosu, s cijenama koje su previsoke u usporedbi s realnim prihodima.
U tom se kontekstu rumunjska srednja klasa, kojoj nedostaju kako hipotekarne mogućnosti, tako i mogućnost održivog života na tržištu iznajmljenih stanova, nalazi u sličnoj situaciji kao deložirani iz Vulturilorske ulice. Isti strukturni uvjeti koji su državu pretvorili u sluškinju tržišta nekretnina i bankarskog sektora, blokiraju bilo kakvu mogućnost izlaska iz stambene krize u jednakoj mjeri za rumunjske Rome na ivici siromaštva i za zaduženu srednju klasu (etničkih) Rumunja kojima je nemoguće steći vlastiti dom. Rasne i klasne predrasude onemogućavaju međutim bilo kakvu vrstu suradnje između urbane sirotinje i rumunjske srednje klase: zbog života u državnim stanovima, što izaziva prezir još od 1960-ih, stanare Vulturilorske 50 ne smatra se mogućim saveznicima, već samo Ciganima koji pokušavaju nešto ušićariti od osiromašene države koju na okupu drži samo marljivost požrtvovno zaposlenih (etničkih) Rumunja. Nekima je još uvijek nečuveno strpati u isti koš savjesnog Rumunja opterećenog dugovima i siromašnog rumunjskog Roma koji si za početak ne može ni priuštiti zaduživanje. Suprotno sablažnjenoj liberalnoj graji, u kontekstima kao što je Bukurešt, rasizam nije predrasuda, on je korisno sredstvo koje učinkovito sprječava bilo kakvu međuklasnu solidarnost. Ipak, jedino otvaranjem mogućnosti međuklasnog saveza možemo se nadati stvaranju društvenog pritiska koji bi bio dovoljno snažan da pokrene društvene promjene, kako u stambenim tako i u kreditnim politikama. U ovom trenu, nakon loših posljednjih godina, tržište nekretnina se oporavlja, što će, raspirivanjem procesa gentrifikacije u gradovima poput Bukurešta ili Cluja, uvelike povećati pritisak na marginalne skupine kao što su ljudi iz Vulturilorske 50, podižući broj beskućnika. U sadašnjem kontekstu, savezi su nužnost.
S engleskog prevela Mirna Šimat
- Ovdje se može saznati više o autorskom kolektivu. [↩]
- Hipotekarni programi su početkom 1980-ih, rezani zbog ekonomske krize, dok je istovremeno izgradnja novih stanova opadala. Za više informacija, pogledati Turnock, David, “Housing Policy in Romania”. Housing policies in Eastern Europe and the Soviet Union. Izd. J. Sillince (Routledge, New York) Pp, 1990., 135-65. [↩]
- Vincze, E. i Rat, C. (2013). Spatialization and Racialization of Social Exclusion. The Social and the Cultural Formation of ‘Gypsy Ghettos in Romania in a European Contex. Studia UBB Sociologia, 58(2): 5–21 [↩]
- Chelcea, L. (2000). Marginal Groups in Central Places: Gentrification, Property Rights and Post-Socialist Primitive Accumulation. Sociologie Românească, Vol. 3-4: 51–68. [↩]
- Zerilli, F. M. (2006). Sentiments And/as Property Rights: Restitution and Conflict in Post-Socialist Romania. U M.Svasek (izd.): Postsocialism: Politics and Emotions in Central and Eastern Europe, New York: Berghahn Books, str. 74–94. [↩]
- Vidi na primjer program Naš prvi dom (Prima Casă) koji je, ohrabrujući mlade parove u kupnji doma, također predstavljao pogodnost za rumunjske banke i njihove hipotekarne portfelje, budući da je država na sebe preuzela popratne rizike. To je pitanje stalno bilo kamen spoticanja između Centralne banke i sektora komercijalnih banaka. [↩]
- Za učinke ekonomske krize na stambeno tržište vidi Kıyılar, Murat i Ali Hepşen, “Analysing the Housing Market Structure in Romania and Turkey under the Global Financial Crisis Effect” u Annales Universitatis Apulensis Series Oeconomica, 1.2 (2010). [↩]
- Rumunjska drži izniman rekord vlasništava bez hipoteke (0,6 posto prema Eurostatu). [↩]