Za razliku od načina proizvodnje koji su mu prethodili, kapitalizam se zasniva na slobodnom djelovanju pred zakonom jednakih ugovornih strana. Naime, nitko nije dekretom prisiljen na rad u bilo kojem obliku. U robovlasničkom društvu rob je naprosto u vlasništvu gazde, dok su seljaci u feudalizmu morali određeni period raditi za feudalce ili im predavati dio plodova ili proizvoda na osnovi čiste fizičke prijetnje. U kapitalizmu možeš raditi, a i ne moraš. Ugovor o radu potpisuješ bez ikakve prisile s garantiranim jednakim pravnim statusom. Drugim riječima, postoji, ili bi barem trebalo postojati, jasno razgraničenje između ekonomske i političke moći.
Naravno, cijela priča sadrži jednu “caku”. Možeš slobodno birati uvjete rada ili visinu nadnice, ali ako ti se ništa od ponuđenog ne svidi – umrijet ćeš od gladi. Dakle, nešto ti se mora “svidjeti”. A to dobro zna Rajko Dukić, vlasnik Boksita iz Milića, jedan od najprepoznatljivijih tajkuna u Republici Srpskoj. Dukić inače spada u kategoriju “kontroverznih poduzetnika”. Tu je titulu stekao prije svega maltretiranjem radnika. Tako je radnicima koji su bili pušači odbijao od plaće, a jednu je radnicu fizički zlostavljao i naknadno joj dao otkaz, e da bi sud presudio u njenu korist i vratio ju na posao. A nije se libio niti organizirati skupove podrške samom sebi. Uglavnom, razlike između ekonomske i političke moći nije bilo, niti se Dukić previše s tim zamarao.
U široj regiji je najpoznatiji postao po potezu iz 2017. godine. Tada je organizirao poligrafsko ispitivanje za 119 radnika, što onih iz vlastite firme što kooperanata. Taj je privatni policijski postupak pokrenuo zbog navodnih krađa goriva iz firme. U tadašnjim je izjavama Dukić navodio da su radnici “dobrovoljno” pristali na poligraf. Valja istaknuti da MUP tada nije prepoznao da mu netko “krade” posao niti da metode krše stavke zakona o radu.
Dakle, u tom periodu Dukić se odvažavao na metode nadzora i mobinga iz nekih prijašnjih načina proizvodnje. Ništa čudno, naime, to radi i Amazon. No, čini se da ga je splet novih okolnosti natjerao na prijetnje zasnovane na “slobodi izbora”. Prema svemu sudeći, Dukiću u kompaniji nedostaje radnika. Prije desetak dana je kompanija raspisala oglas u kojem traži radnike i čak navodi mogućnost dobijanja stanova nakon određenog vremena provedenog na radnom mjestu. Iako stanovi smrde na lažno obećanje, očito je voda došla do grla.
A da je tome tako, svjedoči Dukićeva objava tek koji dan nakon raspisa oglasa: “Bez obzira na to što je pravo svakog zaposlenog u kompaniji Boksit da, po svojoj volji, može, kad želi, raskinuti radni odnos, pravo je i kompanije Boksit da članovima najuže obitelji, onih koji su napustili ili žele da napuste kompaniju Boksit raskine radni odnos.” Dakle, možete komotno otići, ali na duši ćete imati nekoga iz familije. Dukićeva ucjena se temelji na prognozi: ne mogu svi istovremeno pronaći drugo radno mjesto u ovakvoj ekonomiji. A ako ne mogu svi, onda neće nitko jer će pojedinci biti odgovorni za glad drugih – i to članova obitelji.
I Dukić sve to temelji na slobodnoj odluci i jednakom statusu poslodavca i radnika pred zakonom. Kao što radnik može otići, tako i poslodavac može radnika otpustiti. To što će kao kriterij uvrstiti i rodbinske veze, to je samo diskrecijsko pravo. I time se “mjeri” pravi kapitalizam, a ne visinom poreza ili brojem startupova po kvadratnom kilometru. Dok su okolnosti bile drukčije, Dukić si je mogao priuštiti direktno zlostavljanje, gotovo diktatorske ovlasti. Jer radnici nisu imali drugih opcija. Sad kad su se druge opcije pojavile, Dukić igra na ucjenu zasnovanu na jednakom pravnom statusu.