Pri postavljanju energetskih i klimatskih ciljeva za 2030. godinu Europska unija “previdjela” je socijalnu dimenziju zelene tranzicije, smatra direktor Poljskog ekonomskog instituta, javnog think-tank-a sa sjedištem u Varšavi Piotr Arak, te naglašava da se to mora ispraviti. Poljaci predlažu da se osnuje “pravedni tranzicijski fond” koji će pomoći zemljama poput Poljske da zaista ostave iza sebe ugljen kao energent prošlosti.
Kao što smo već više puta pisali na Biltenu, pozicija EU prema Poljskoj je izrazito nepoštena. Od svih zemalja ova ogromna rudarska sila u najgoroj je poziciji. S jedne strane EU optužuje upravo Poljsku zbog zastajkivanja politike potpunog izbacivanja ugljena iz upotrebe, dok s druge strane ne nudi ovoj zemlji nikakve druge mogućnosti, ostavljajući je da se snađe sama. Štoviše, osim manjka adekvatne pomoći Poljskoj, EU nije osudila ni pokušaje zapadnih, primarno njemačkih, fosilnih kompanija da gradnjom plinovoda Sjeverni tok 2 ovu zemlju ostave u još većem energetskom rasulu oduzimajući im tako milijarde eura u tranzitnim porezima. No, ništa ovo nije novo, osim da Sjeverni tok propada, pa Poljska ipak neće postati energetski najsiromašnija industrijska sila na svijetu.
Podsjetimo, 80 posto struje proizvedene u Poljskoj dolazi iz ugljena, to znači da su financijski troškovi poljske energetske tranzicije procijenjeni na otprilike 60 milijardi eura do 2030. godine. Istovremeno, za cijelu EU cijena tranzicije procjenjuje se na 379 milijardi eura. Iznos je to koji pokriva ulaganja u energetsku učinkovitost, obnovljive izvore te infrastrukturu. U taj iznos nije uključena socijalna cijena, odnosno prekvalificiranje i socijalno zbrinjavanje rudara. Kada se Poljska pridružila EU, 2004. godine, u sektoru rudarstva radilo je oko 100.000 ljudi, dok je danas taj broj smanjen na otprilike jednu trećinu, piše Euractiv.
Dok Poljaci smatraju da je cijena energetske tranzicije koju je izračunala Europska komisija preniska i da ne uključuje socijalnu cijenu, EK niječe taj svoj nedostatak. Voditeljica odjela za energetiku Europske komisije Catharina Sikow-Magny, kazala je za Euractiv kako Komisija ne planira “nikoga ostaviti na cjedilu”. To je možda lijepo čuti, ali te riječi jednostavno nisu podržane praksom, a upravo ono što EK smatra najvećim svojim instrumentom sprečavanja klimatskih promjena, zapravo je kozmetičko rješenje – tržište Europske unije za trgovanje emisijama stakleničkih plinova (EU ETS), odnosno trgovina ugljikovim bodovima. Nakon dosta problema s EU ETS shemom tržište ugljikovih bodova reformirano je 2017. čime je cijena tone emisije ugljika porasla sa sramotnih 5 eura na 20 eura. Međutim, ovo nije stvarna tržišna cijena, tim više jer u te izračune nisu uračunate socijalne cijene. Umjesto toga, ovo je zapravo subvencionirana cijena. To znači da EU subvencionira cijenu emisije stakleničkih plinova, odnosno državnim intervencijama umjetno pojeftinjuje cijenu zagađenja. Radi se to uz objašnjenje industrijskih potreba, koje su očito različite na listi važnosti ovisno o tome da li se radi o poljskim ili njemačkim potrebama.
Dok se EU pravda kako ova shema osigurava neka sredstva za razvoj tehnologija OIE, nejasno je zašto EU ne bi uvela punu cijenu zagađenja na ovo tržište, odnosno zašto ne bi prestala poticati zagađivanje zraka, te time ostvarila dodatne prihode za pravedni tranzicijski fond. Ili čak klimatsku banku koju su pod utjecajem Žutih prsluka, i u kampanji za EU izbore, počeli zagovarati francuski političari. Procjena Komisije je ionako da Uniji nedostaje tisuću milijardi eura za sanaciju klimatskih promjena koje “nikog neće ostaviti na cjedilu”.