Počinje sezona jagoda, jednog od najpopularnijih voća na europskom tržištu, čija proizvodnja iz godine u godinu raste. Među najvažnijim kontinentalnim proizvođačima je Španjolska, koja proizvede gotovo četvrtinu svih europskih jagoda. Topla klima omogućava veliku prednost pred konkurentima poput Poljske, jer omogućava ranije dozrijevanje. No rastuća španjolska proizvodnja ima i jedan velik problem – nedostatak radnika. Sezonski poljoprivredni radovi notorno su potplaćeni i teški, pa su se zemlje južne Europe koje u velikoj mjeri ovise o takvim radovima snašle uvozom radnika iz sjeverne Afrike. Istodobno dok panično nastoje zaustaviti dolazak Afrikanaca na svoj teritorij, Italija i Španjolska svake sezone jednako panično traže desetke tisuća berača za svoje jagode, rajčice i naranče.
No, kako na početku sezone jagoda podsjeća Guardian, mnogim beračicama tog voća se sezonski posao u Španjolskoj pretvara u noćnu moru s teškim posljedicama za cijeli život. Radi se uglavnom o ženama iz Maroka koje su, unatoč činjenici da je njihov sezonski posao reguliran međudržavnim sporazumom, izložene teško seksualnom i drugom nasilju od strane poslodavaca i posrednika. I to povrh zastrašujućih uvjeta u kojima ove žene rade. U plastenicima se temperature penju na preko 40°C, a radi se znatno duže nego što je maksimalno zakonski dopušteno, preko 12 sati dnevno. Uz to, radnice su ovisne o poslodavcima i za smještaj i hranu, koji su također ispod ljudskog standarda. Cijelu situaciju pogoršava činjenica da se ugovori sklapaju isključivo na španjolskom, koji gotovo ni jedna od migrantskih radnica ne razumije. Drugim riječima, one su u pravilu neupućene u osnovna prava.
Iako se informacije o ovome polako šire po Maroku, mnogima zvuči nevjerojatno da je moguće u Europi raditi u težim uvjetima nego u Africi. No iluzije se brzo razbiju. Poslodavci sve češće traže isključivo žene, a glavni motiv za to je – čini se – olakšavanje sustavnog seksualnog nasilja poslodavaca koji ostvaruju potpunu kontrolu nad radnicama. Da stvar bude gora, čak i kada unatoč nemogućim uvjetima radnice uspiju sve prijaviti policiji, nema nikakve reakcije. Policija čini se odbija istraživati, a tužiteljstvo ne pokreće nikakvu zaštitu namijenjenu žrtvama trafikinga. Tako da one radnice koje prijave zločine ostaju beskućnice i bez posla u stranoj zemlji. Mnogima ni povratak u matičnu zemlju više nije opcija, jer činjenica da su žrtve silovanja “sramoti” njihove obitelji.
U začaranom krugu mizoginije, siromaštva i rasizma, za beračice omiljenog europskog voća ni jedna opcija nije dobra.