Rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora u Makedoniji prije svega sugeriraju snažan politički defetizam. Izbore je obilježila rekordno niska izlaznost: najniža od osamostaljenja. Glasalo je tek nešto više od 41% glasača. Premda je predsjednička funkcija uglavnom ceremonijalnog karaktera, ovi su izbori, makar iz perspektive stranaka, označeni kao gotovo “referendumski”. No, čini se da ih narod baš i nije tako shvatio.
Relativni pobjednik prvog kruga je kandidat vladajućih socijaldemokrata (SDSM) Stevo Pendarovski. Međutim, njegova je pobjeda krajnje neuvjerljiva. Do nje je došao s osvojenih 42,85% glasova, dok je kandidatkinja oporbenog VMRO-DPMNE-a Gordana Slijanovska osvojila 42,24% podrške onih koji su izašli na izbore. Faktor prevage u drugom krugu bi trebalo biti 80.000 glasova koji su išli albanskom kandidatu Blerimu Reki, kandidatu Saveza za Albaniju i Pokreta BESA. Valja naglasiti da je Demokratska unija za integraciju (DUI), koalicijski partner SDSM-a s albanskom etničkom bazom, podržala Pendarovskog.
S obzirom na povijest politike VMRO-DPMNE-a prema Albancima za očekivati je da će se većina njih prikloniti Panderovskom u drugom krugu. Ako uopće budu izašli na izbore. I tu se zapravo krije ključno pitanje drugog kruga predsjedničkih izbora: ako im ne pristupi minimalno 40% registriranih birača, izbori će biti nevažeći. Takav bi ishod dodatno zacementirao svojevrsnu političku paralizu u zemlji. Vlast socijaldemokrata je već odagnala svaku nadu u dubinske promjene, dok povjerenja u opoziciju naprosto nema, bez obzira na odlazak Gruevskog i umjerenije lice VMRO-DPMNE-a.
Socijaldemokrati su uspjeli postići sporazum s Grčkom o imenu i tako otvoriti put Makedoniji ka eurointegracijama. Međutim, taj “uspjeh” očito nije dovoljan da bi se osigurala daljnja podrška. Tome svjedoči i činjenica da je Pendarovski dobio 324 tisuće glasova, a da su SDSM i DUI na lokalnim izborima 2017. osvojili 504 tisuće glasova. A glasovi koji je osvojio Pendarovski čine tek nešto više od pola glasova “za” na referendumu o sporazumu s Grčkom. Dakle, taj sporazum, pogotovo uzimajući obzir ucjenjivačku komponentu ulaska u EU i NATO, ne funkcionira kao politički oslonac.
Nekoliko je faktora razočarenja u socijaldemokrate: gotovo iste ekonomske politike, izbijanje korupcije u njihovim redovima i “kupovanje” zastupnika opozicije amnestijom kako bi se stekao dovoljan broj ruku u parlamentu za izglasavanje sporazuma. S druge strane, opozicija također nema mobilizacijsku snagu. Bez obzira što su tvrdili da predstvljaju 1,2 milijuna ljudi koji su “bojkotirali” referendum. Kao i u slučaju stranaka na vlasti, dovoljno je usporediti ove izbore s onim lokalnima u oktobru 2017. godine. Naime, Slijanovska je osvojila 319 tisuća glasova dok je VMRO-DPMNE 2017. godine osvojio 335 tisuća glasova, što je bio rekordno nizak rezultat tada.
Izgleda da se Makedonija još jednom nalazi pred dubokom političkom krizom. Ovog puta ne toliko obilježenom tenzijama već apatijom.