Gotovo istovremeno s desetom obljetnicom pokretanja blokade nastave na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rektor Damir Boras pripremao je poskupljenje ECTS bodova (European Credit Transfer and Accumulation System), otkrila je to bila novinarka portala Srednja.hr Dora Kršul, prošloga tjedna. Protiv tog plana odmah su ustali svi, od studentskih predstavnika preko ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, pa do liberalnih tabloidnih medija poput Jutarnjeg lista, koji je na temu u naslov čak stavio uskličnik, iskazujući time svoj ne baš pozitivni stav prema rektorovoj ideji. Zanimljivo je to, budući da ove dnevne novine imaju duboku i debelu povijest zagovaranja privatnog obrazovanja na uštrb javnoga, pljujući iracionalno i često netočno po javnom obrazovanju, te jednako tako uzdižući ono privatno. Nemali broj puta aktivno su zagovarali privatizaciju i komercijalizaciju javnog visokog obrazovanja. Negativna reakcija u pravilu pro vladinog medija (neovisno o sastavu vlade), značila je da rektor nema političku podršku za ovakvu odluku. Potvrdila je to dan kasnije i reakcija ministrice Divjak koja je kazala kako “Sveučilište u Zagrebu nema opravdanja za povećanje studentskih participacija i da se rastrošnost Rektorata ne smije prebacivati na leđa studenata.”
Ministrica je također objasnila što u ovom kontekstu znači prebacivanje na leđa studenata, kada je kazala da je Sveučilište u Zagrebu odbilo potpisati programske ugovore. O tome zašto je odbilo, ostat ćemo vam privremeno dužni kompletan odgovor, jer su programski ugovori kompleksno pitanje koje smanjuje autonomiju sveučilišta omogućavanjem financijskog pritiska ministarstva na sveučilišta te također omogućava izlaganje obrazovanja tržištu na način da se više sredstava dobiva od države ukoliko se više zaradi na tržištu. Nepotpisivanjem programskih ugovora, Sveučilište u Zagrebu odreklo se 27 milijuna kuna koje su trebali dobiti, prema dijelu programskih ugovora koji osigurava povećanje financiranja utemeljeno na rezultatima. Kako riječi ministrice prenosi srednja.hr: “Vlada je u rujnu prošle godine donijela odluku o financiranju visokih učilišta i bitno povećala sredstva za financiranje sveučilišta. Konkretno, Sveučilištu u Zagrebu trebalo bi se financiranje povećati za 27 milijuna kuna, odnosno 15 posto više, uz uvjet temeljeno na rezultatima. Sva su sveučilišta uključena u pregovore, osim Sveučilišta u Zagrebu koje nažalost izbjegava financiranje vezano uz rezultate. Ako pogledamo povećanje koje su već dobili, jasno je da su za ovu godinu iz proračuna primili 18 milijuna kuna više no lani. U tom kontekstu, doista nema opravdanja za uvećanje studentskih participacija, komentirala je Divjak naglasivši da Sveučilište u Zagrebu izbjegava financiranje temeljeno na rezultatima.”
Opet Programski ugovori
Posljedice nepotpisivanja programskih ugovora, sada su jasne: Sveučilištu u Zagrebu nedostaje sredstava. Iako je teško vjerovati da Rektorat ne može “platiti režije”, kako je kazao Rektor Boras, budući da hladni pogon po programskim ugovorima spada u temeljne djelatnosti koje se uvijek financiraju iz javnog proračuna, činjenica vjerojatno jeste da Rektoratu nedostaje novaca. Međutim, postavlja se pitanje da je uzrok tome neodgovorno upravljanje Sveučilištem, ili objektivni manjak sredstava. I ovdje odgovor možda leži u ministričinim riječima: “Ministarstvo za uredski materijal troši godišnje 340 tisuća kuna, a troškovi Rektorata iznose 4,8 milijuna kuna. Za reprezentaciju, na koju je u 2018. u Rektoratu potrošeno oko milijun kuna, Ministarstvo troši 200 tisuća.” Zašto Sveučilište “nema novaca za režije”.
Iako je odluka o povećanju cijene ECTS bodova prošla sveučilišni odbor za financiranje, ona je zbog medijske gungule povučena s dnevnog reda sjednice Senata Sveučilišta, te je umjesto nje, senatore dočekao prijedlog o zadržavanju istih cijena bodova koja je i izglasana.
Ni nakon nekoliko telefonskih poziva, nismo uspjeli utvrditi točan razlog nepotpisivanja programskih ugovora Sveučilišta u Zagrebu s Ministarstvom znanosti obrazovanja i sporta. No, iako Sveučilište to prikazuje, barem u kuloarima, kao politički otpor (prisjetimo se, ministrica Blaženka Divjak zamijenila je znatno desnije orijentirane ministre od sebe na ovoj poziciji, dok je Sveučilište u Zagrebu i dalje pod snažnim utjecajem čvrste desnice), moguće je postaviti pitanje kakvi su rezultati rektora Damira Borasa? U njegovim je mandatima zagrebački univerzitet pao na međunarodnim listama koje kvantificiraju kvalitetu, a po svim kriterijima, Sveučilište u Rijeci preuzima primat najboljeg hrvatskog sveučilišta. Porazno je to za Zagreb ako se u obzir uzme da programski ugovori olakšavaju zadržavanje vodeće pozicije, i otežavaju njezino preuzimanje – jer jednostavno po implementiranoj neoliberalnoj logici lošija sveučilišta manje zarađuju na tržištu i stoga zaslužuju manje sredstava iz javnog proračuna. Kroz nepotpisane programske ugovore treba promatrati i zakomplicirani odnos Muzičke akademije i Sveučilišta u Zagrebu. Da je Boras potpisao programske ugovore, Muzičkoj akademiji ne bi nedostajalo sredstava za režije te bi imala odrješenije ruke prilikom odbijanja krajnje suludog prijedloga davanja počasnog rektorata zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Sve u svemu, još jedna nemušta spletka koja pokazuje da spletke ovdje ne trebaju biti inteligentne da bi bile uspješne, pa čak ni u akademskoj zajednici.