Politički pritisak na medije i novinare bio je jedan od ključnih motiva koji su obilježili proteste u Beogradu, ali i širom Srbije, proteklih nekoliko mjeseci. I u tome nema ništa sporno. Vlast kontrolira preostale javne medije, a izravnim vezama s podobnim kapitalistima i tabloide i većinu privatnih televizija. Istovremeno su preostali nezavisni mediji i novinari izloženi prijetnjama i sabotažama.
Takav kontekst često “motivira” same novinare i analitičare da pitanja ekonomske ucijenjenosti, tj. radnih prava i uvjeta rada novinara u priličnoj mjeri maknu sa strane. Vidljivo je to bilo i u Hrvatskoj tamo od 2013. godine i Karamarkova preuzimanja HDZ-a. Čitav niz renomiranih, da upotrijebimo tu krajnje nespretnu sintagmu, lijevo-liberalnih kolumnista i novinara, naprosto je odbacio ekonomsku problematiku kao relevantnu. Sve ono što ih je kriza prisilila da tumače, rast ustašofilije je naprosto učinio irelevantnim.
I to je sasvim očekivano za novinare s jakom autorskom pozicijom: oni se radije obračunavaju s “totalitarnim zlom” nego s onima koji ugrožavaju kolektivne radne pozicije. I opet, nema ništa sporno u borbi protiv nazadnjačkih politika. Sporno je kad se inzistira na lažnoj konkurenciji između političke i ekonomske cenzure. One možda mogu imati donekle različite izvore i metode djelovanja, ali formula za otpor je uvijek samo jedna: sindikalna organiziranost novinara. Možete se probati osloniti na zapadne ambasade i hrabrost pojedinaca, ali onda ćete se svako malo pitati: kako to da je ovako nešto još kod nas moguće?
Lažnost konkurencije je prilično jasno demonstrirao u svom prvomajskom priopćenju Sindikat novinara Srbije (SINOS). Zapravo su pokazali na čemu se zasnivaju politički pritisci. A podaci govore sljedeće: petina novinara radi u statusu frilensera, a polovina na nesigurnim radnim mjestima. S tim da je puno gora situacija među mladim novinarima. Najzaštićeniji su oni u pedesetim i šezdesetim godinama koji su status i ugovore na neodređeno stekli u nekim prijašnjim vremenima. Među mladim novinarima samo njih 27% ima ugovore na neodređeno, a u najgoroj poziciji su novinari na internetskim medijima. Tamo ih je samo trećina stalno zaposlena.
Dakle, radi se o općem trendu: sve više privremenih i povremenih poslova, autorskih ugovora i ugovora o djelu. Krajnja nesigurnost. Također, iz Sindikata ističu i da su plaće manje od republičkog prosjeka i često neredovite. Sindikat rješenje vidi u potpisivanju granskog kolektivnog ugovora. Međutim, poslodavci ne dopuštaju sindikalno organiziranje niti su se okupili u udruzi poslodavaca s kojom bi se moglo pregovarati. Čini se da je dalek još put do toga da se poslodavce prisili na minimalan uzmak, ali očito je da drugog puta nema. Novinarke i novinari koji žive u materijalnoj neizvjesnosti ne mogu si tako lako priuštiti autorsku autonomiju. Čim su izloženi ekonomskim pritiscima lako ih je i politički pritisnuti.
Obraniti se jedino mogu organiziranjem, a ne zazivanjem civilizacijskih vrijednosti. Jer su te vrijednosti ionako izborili organizirani radnici.