Prvomajsku naslovnicu Jutarnjeg lista krasila je figura poduzetnika Mate Rimca i njegova ponuda Vladi. Naime, Rimac nudi svojevrsnu novu industrijsku strategiju i predlaže 19 mjera u tom smjeru. A naslovnicu je ovaj put zaslužio jer se radilo o izlaganju koje je održao na skupu naziva “Croatia E-mobility Forum”. Organizatori skupa su bili Američka gospodarska komora (AmCham) i sam Jutarnji list. Naslov Rimčeva izlaganja bio je “Kako Hrvatska može privući automobilsku industriju”.
Prije nego se dotaknemo samih Rimčevih prijedloga, valja ocrtati kontekst. Teško je ne primijetiti da u Hrvatskoj u posljednje vrijeme polako s margine u samo središte rasprava ulazi pitanje o industrijskoj strategiji. Još od pada socijalizma industrijska je strategija bila potpuno uklonjena iz svih rasprava i političkih programa. Upravo zato jer je nosila u sebi trag socijalizma i planiranja. Iako je i povijest kapitalizma nezamisliva bez industrijskih strategija. Stvar se naprosto prepustila stihiji i jedino što smo mogli čuti na tu temu su poticanje bolje poslovne klime i porezno rasterećenje. No, izgleda da su se stvari promijenile.
Sve izraženije ekonomsko zaostajanje Hrvatske za svojim postsocijalističkim susjedima te izražena ekonomska oslonjenost na turizam sigurno su odigrali ulogu motivatora. Prisutan je dakako i globalni kontekst u kojem “protekcionističke” mjere i nacionalne industrijske strategije više nisu retorički tabui. A neposredan povod su i zbivanja u nacionalnoj ekonomiji. S jedne strane tu je propadanje brodogradilišta Uljanik i 3. maj, a s druge ulazak investitorskih magova poput Nenada Bakića u “pravu” industriju. I već je tu zamijećen zaokret. Medijske žalopojke o “ulupavanju” javnih novaca u brodogradnju sada prate i konkretnija pitanja. Više se ne odriče državi pravo bilo kakvog upliva u ekonomiju već se preispituje samo smjer.
Država više nije tabu
Tako su se mnogi pitali, inspirirani valjda Bakićevim preuzimanjem Varteksa, zašto je država investirala novac u brodogradnju, a ne u tekstilnu industriju. Jasno je zašto, učinci na nacionalnu ekonomiju su puno izraženiji, ali barem je postavljeno pitanje i otklonjen tabu. Slično se u broju Jutarnjeg lista s Rimcem na naslovnici pitao i kolumnist Gojko Drljača. On bi, sukladno temi broja, javne novce usmjerio prema Rimcu i sličnima, a ne prema brodogradilištima, ali, eto, razumije zašto to političari ne rade. Uglavnom, javno poticana i koordinirana industrija više nije politički skandal. I najtvrdokorniji libertarijanci koji vladaju ekonomskim medijskim poljem sada smatraju to pitanje vrijednim pažnje. Barem nešto.
A što sam Rimac predlaže? Prilično je uvjeren u to da bi Hrvatska trebala zajahati na trećem investicijskom valu autoindustrije u srednjoj i istočnoj Europi. Prva dva je propustila, tu su pobjednici Slovačka, Češka, Mađarska, Slovenija i Rumunjska. Također je priložio i svoje prognoze promjena u autoindustriji: autonomizacija vozila, elektrifikacija, spojenost na internet i brojni drugi tehnološki iskoraci. Sve će to promijeniti autoindustriju, a temeljite promjene, smatra Rimac, mogu se očekivati već do 2030. godine. I u tom kontekstu bi Hrvatska trebala uhvatiti vlak.
Nabrojio je Rimac u svom izlaganju, a članak u Jutarnjem dodatno precizirao, sve što su konkurentske nam zemlje učinile da privuku investicije u autoindustriju. Radi se prvenstveno o njemačkoj autoindustriji, a razlozi su mahom poznati: blizina tih zemalja Njemačkoj te kvalificirana i jeftina radna snaga. Nikakve tu, naravno, enigme nema. Investitori su zauzvrat dobili olakšice kroz razna porezna rasterećenja. Međutim, taj razvojni model je došao do proturječja čije je nadilaženje priličan izazov. Još je prošlog ljeta Financial Times objavio priču o mogućem krahu takvog razvojnog modela u centralnoj Europi. Naime, počelo je nedostajati tih jeftinih radnika na kojima se zasnivao.
Kako je kapital došao na istok u potrazi za jeftinim radnicima tako su radnici otišli zapad u potrazi za većim plaćama. Nedostatak radnika, tj. smanjenje pritiska rezervne armije rada, “osokolio” je sindikate te je u prošlih godinu dana zabilježen niz štrajkova u kojima je radništvo odnijelo pobjedu te si priskrbilo veće plaće. Pogotovo u Slovačkoj i Mađarskoj. I sad su vlasnici kapitala pred dilemom: dodatno uložiti u automatizaciju kako bi se smanjio broj radnika i samim tim pritisak na plaće ili relocirati proizvodnju dalje na istok? O tome, barem prema onome što doznajemo iz Jutarnjeg lista, nije bilo riječi na skupu.
Hrvatska kao R&D centar?
I tu dolazimo do prvog neobičnog koraka u argumentaciji nove industrijske strategije. Iako je Rimac izdašno spominjao te zemlje u okruženju kao ogledne primjere, ono što on u svojim mjerama nudi ne oslanja se na taj model. Iako se to u samom članku eksplicitno ne spominje, Rimac se ne zalaže za privlačenje giganata poput Audija ili Volkswagena već za podršku kompanijama poput njegove. On zapravo sanja o tome da Hrvatska postane R&D centar autoindustrije. To je vidljivo iz mjera koje se zalažu za lakši uvoz stranih inženjera. Recimo, država bi tim inženjerima trebala riješiti stambeno pitanje, posao za bračnog partnera/icu i školu na engleskom jeziku za djecu. Dakle, za razliku od strategije Mađarske ili Slovačke, mi ne bi trebali nuditi vlastitu jeftinu radnu snagu već subvencionirati uvoz skupe radne snage. Ovakav industrijski model na periferiji još nismo vidjeli. Ali je primjeren samoj Rimčevoj firmi.
Naravno, Rimac se zalaže i za “proizvodnju” kvalitetne domaće radne snage, što bi se trebalo dogoditi prilagodbom i modernizacijom obrazovnog sustava. Ništa novo, to su radili i komunisti kad su otvorili Metalurški fakultet u Sisku. Ima tu još niz mjera, sasvim primjerenih izradi industrijske strategije kao što su otvaranje instituta za umjetnu inteligenciju, izgradnja infrastrukture i slično. Porezne olakšice, smatra Rimac, trebale bi se davati kompanijama orijentiranima R&D-u. Dakle, kao što smo napomenuli, Hrvatska bi trebala postati centar inovacija u autoindustriji. Koliko bi sve to koštalo, kako bi se financiralo, koja bi bila fiskalna cijena, bi li se kosila s mastriškim pravilima, ništa od toga nismo uspjeli doznati iz članka.
Ono što znamo jest da nikad nismo vidjeli slučaj u kojem periferna zemlja postane centar inovacija u nekoj industriji. Ili da se R&D uopće “autsorsa” kao takav. Sigurno je da su posrijedi velike promjene u autoindustriji koje je Rimac pojasnio i da definitivno u tom periodu ima prostora za manje tvrtke i tehnološke startupove za inovativne i profitabilne intervencije, ali teško je vidjeti kako se na tome može graditi industrijska strategija. Zato se čini da je ova Rimčeva intervencija u prvom redu poziv državi da pomogne kompanijama poput njegove. I čini se da on stvarno vjeruje da se na tome može sazdati industrijski uzlet.
Ako ništa drugo, barem smo došli do toga da poster boy hrvatskog kapitalizma izjavi sljedeće: “Država mora prvo odrediti u kojem smjeru želi ići, koje industrije imati i onda raditi proaktivno.” Sada prava rasprava može početi. S onu stranu debilnih mantranja o borbi poduzetnika i uhljeba kao temelju ekonomije.