Među takozvanim običnim pukom odnos prema umjetnicima i umjetnosti je na neki način dvojak. S jedne strane se prema (etabliranim) umjetnicima često iskazuje prilična doza strahopoštovanja. Ona proizlazi iz bojazni o vlastitom nerazumijevanju njihove prakse, a i iz dalje opstojnog društvenog mita o umjetnicima kao genijalcima. S druge strane, a često i istovremeno, prisutna je i snažna podozrivost. Uvjerenje da je riječ o privilegiranim članovima društva koji zapravo ništa društveno korisno ne rade već prodaju maglu.
Ti stavovi i senzibiliteti variraju ovisno o kontekstu, situaciji i imenima u igri, ali nemaju previše veze s umjetnošću već im je zajedničko ishodište u svojevrsnom klasnom instinktu, bilo da se on manifestira kao strahopoštovanje prema višim klasama bilo kao prijezir. A taj “klasni instinkt”, u obliku spontane sociologije, pretpostavlja da umjetnici dolaze iz viših klasa ili da se bave nečim što je sastavni dio razbibrige jedino onih koji si takvu razbibrigu mogu priuštiti. Naravno, itekako je moguća situacija i da “nekulturni” poduzetnik ismijava siromašnog performera, ali tu su ishodišne pozicije i odnosi moći drukčiji.
Da ta spontana sociologija nije bez razloga dio svakodnevice potvrdilo je i nedavno istraživanje profesorice Karol Jan Borowiecki sa Sveučilišta Južne Danske u Odenseu. Ona je proučavala podatke iz američkih popisa stanovništva od 1850. do 2010. godine kako bi ustanovila rodne, rasne i trendove u društvenoj mobilnosti među ljudima zaposlenim u kreativnim djelatnostima: vizualnim umjetnostima, književnosti, izvedbenim umjetnostima i glazbi. Olakotna istraživačka okolnost jest u tome što osim zanimanja, popisi stanovništva u SAD-u nude i iscrpne podatke o socijalnoj i imovinskoj obiteljskoj pozadini.
Borowiecki je u istraživanju utvrdila da su žene zastupljenije u odnosu na muškarce u kreativnom sektoru nego u ostalima. Trend je u SAD-u započeo 1890. i prilično je postojan, samo što iz podataka ne saznajemo kakav je hijerarhijski odnos unutar sektora: npr., kakav je omjer kad je riječ o najrenomiranijim pozicijama poput redateljske ili dirigentske. Za pretpostaviti je da tu muškarci dominiraju. Što se tiče rasne podjele, tu su rezultati porazni. Do 1950. gotovo da nije bilo ne-bijelaca u sektoru, a tad su se počeli događati pomaci i trenutno ne-bijelci čine 20% “kreativaca” u SAD-u.
S obzirom na takvu zastupljenost drugih rasa i poznatu činjenicu da rasa u SAD-u poprilično koincidira s ekonomskom nejednakošću, lako se daju naslutiti rezultati istraživanja kad je u pitanju socijalna mobilnost. Ili drugim riječima: koliko vaša klasna pozadina utječe na ostvarenje umjetničkog potencijala? Previše. Obiteljska financijska podrška je ključan faktor u odabiru umjetničke karijere. Ili u prilično efektnom izračunu koji nam je Borowiecki pružila: sa svakih 10.000 dolara godišnjeg obiteljskog prihoda više, šanse za umjetničku karijeru rastu za 2%.
Zbog niza specifičnosti američkog društva ne mogu se vjerojatno ti pokazatelji prevesti jedan na jedan u naš kontekst, no zasigurno su slični trendovi prisutni. Ako zbog ničega drugoga, onda zbog toga što također živimo u kapitalizmu ma koliko vas sami kapitalisti i njihovi medijski glasnogovornici uvjeravali u suprotno. Nadajmo se samo da ćemo uskoro moći čitati neko istraživanje o klasnoj i obrazovnoj dinamici u hrvatskom kreativnom sektoru, posebno s naglaskom na sličnosti i razlike u jugoslavenskom periodu.