Predstavnici Inicijative “67 je previše” jučer su izvijestili hrvatsku javnost da su prikupili 306.744 potpisa za raspisivanje referenduma o dobi za odlazak u mirovinu i penalizaciji prijevremenih mirovina. Za uspjeh kampanje i raspisivanje referenduma potrebno je skupiti 373.568 potpisa. Potpisivanje traje do 11. svibnja i zasad se čini da je uspjeh neizvjestan, premda su šanse i dalje prilično velike.
A prilično su velike i argumentacijske dubioze onih koji se protive smanjenju dobi odlaska u mirovinu na 65 godina i blažoj penalizaciji prijevremenih umirovljenja. Kako trenutno stvari stoje, barem prema medijskoj slici, koaliciju protiv sindikalne kampanje čine HDZ, Pametno, poslodavci te kolumnisti i analitičari vječno zabrinuti za slobodno tržište. Pritom je teško usput ne postaviti pitanje: ako su koalicijski partneri HDZ-a i cijela oporba protiv važećeg zakona, zašto ga ne ruše onda u Saboru? Valjda i nisu baš toliko protiv. U međuvremenu HDZ, odnosno Vlada, koristi javni novac kako bi reklamama “informirala” javnost o navodno štetnim učincima usvajanja sindikalnog prijedloga. Pritom se hvale povećanjem mirovina i iznose krajnje sumnjive izračune troškova vraćanja dobi za mirovinu na 65 godina.
Taoci prijeđenog puta
No, osvrnimo se na načelnije argumente, sindikati su ove projekcije i izračune prilično jasno osporili. Krenimo s onima koje podastiru analitičari i kolumnisti, a koji se, ako ih baš ogolimo do kraja, svode na to da se mora raditi kako bi se preživjelo. Uvid je to na razini djeteta koje čeka da se majka i otac vrate s posla. I da oni koji organiziraju prikupljanje potpisa, kao i oni koji potpisuju, ne žele raditi, a to tako jednostavno ne može. Tako primjerice eksponirani analitičar Damir Novotny, a odnedavno i ekonomski ekspert HSS-a i kandidat na euroizborima, tu nesklonost radu pripisuje mediteranskom podneblju, dok recimo narodi s protestantskom tradicijom tih problema nemaju. Takvim se mentalitetnim razumijevanjima ekonomskih odnosa pribjegava kad nema dovoljno uvjerljivih ekonomskih i političkih objašnjenja. Drugi skrbnik za opći interes, Indexov kolumnista s leptir mašnom, Goran Vojković, postavlja po njemu konzekventno pitanje: hoćemo li onda staviti na referendum i minimalnu plaću od 10.000 kuna?
U podlozi ovakvih tumačenja sindikalne inicijative nalazi se duboko zakopana premisa: u ekonomiji se određene stvari događaju prirodnim putem i svaki upliv sa strane je naprosto pogrešan. Drugim riječima, ne mogu se odluke donositi o svemu, postoje jasne zakonitosti. Ne mogu sad sindikati, “populisti” ili narod odlučivati kako njima paše. Urušit će se sistem koji je na rubu održivosti. Ono što se pritom zaboravlja jest da su odluke koje su dovele sistem na rub održivosti već donesene. I da ono čemu svjedočimo nije nužnost ekonomske stvarnosti već činjenica da smo taoci prijeđenog puta: taoci već davno donesenih odluka.
A o kakvim se odlukama radi? Pa ima ih svakakvih. Jedna od tih odluka jest osnivanje drugog mirovinskog stupa i prepuštanje četvrtine mirovinskih doprinosa privatnim mirovinskim fondovima u vlasništvu banaka. Dakle, država je svjesno prepustila četvrtinu prihoda od doprinosa bankama, a onda od njih posuđuje novac s kamatama kako bi pokrila isplatu mirovina. I onda govore da je sistem neodrživ. Je li to protestantska tradicija ili naprosto pljačka? Tko je donio tu odluku? Zašto je većina postsocijalističkih zemalja ukinula drugi stup? Banke su navodno trebale oploditi taj novac na financijskim tržištima kako bi nam mirovine bile veće. Samo što su banke “shvatile” da im je isplativije i manje rizično tim novcem kupovati državne obveznice.
Koje nas još odluke muče? Pa one koje su svi ti razni poslodavci donijeli u prethodnih dvadesetak godina. Naime, stopa zaposlenosti u Hrvatskoj za ljude starosne dobi od 55 do 64 godine iznosi tek 38%. Ti su ljudi, onih 62%, kako godine sugeriraju, mahom bili otpisivani kao tehnološki viškovi ili kao naprosto radnici ugašenih tvornica koje su se pretvarale u pogone nekretninskih špekulacija. Te odluke su donosili neki poslodavci, nerijetko uz asistenciju države, u svrhu ostvarivanja većeg profita. Ti radnici nisu u tim odlukama sudjelovali već su bili primorani na odlazak u prijevremenu mirovinu. I to prilično mizernu. Također, država i neki potencijalni poslodavci nisu donijeli odluke o ponovnom zapošljavanju tih ljudi.
Klasni uvjeti
Kao što ni njihova djeca ne donose odluke o tome gdje će, koliko i kako raditi. Po novim podacima Eurostata Hrvatska se opet nalazi na vrhu Europske unije po udjelu nesigurnih poslova. Tu prednjače sezonski poslovi i mladi radnici. Velika većina novih zaposlenja u postkriznom periodu događa se na određeni rok. Tako da priče koje dolaze iz Vlade o tome da će mladi ionako prije 67. godine skupiti dovoljno godina staža za umirovljenje naprosto ne drže vodu. I opet, oni o tome ne odlučuju, nitko ih ništa ne pita. Odluke se donose negdje drugdje. Samo što se te odluke tretiraju kao ekonomska realnost, a referendumske odluke kao neodgovorna, populistička zastranjenja. Jer raditi se mora.
A tu se krije još jedna bitna stavka. Naime, nije svaki rad isti i ljudi ne biraju gdje će raditi već u tome bitnu ulogu igra njihova klasna pozadina. Ljudi ne idu u prijevremenu mirovinu iz hira i jer im se ne da raditi uopće. Kao što je potvrdilo istraživanje Marijane Bađun i Šime Smolića objavljeno u Društvenim istraživanjima, na prijevremenu mirovinu se “odlučuju” radnici koji su radili u težim radnim uvjetima, na nesigurnim radnim mjestima u privatnom sektoru, imaju niže kvalifikacije i obrazovanje te im je zdravlje narušeno. Oni u mirovini vide utočište zato što im nije pretjerano niža od ionako mizerne plaće. I ističu da im ne bi bio nikakav problem raditi duže ako bi radni uvjeti bili bolji, radna mjesta kvalitetnija, a plaće više. Također, sasvim je izvjesno da problema s produženjem radnog vijeka neće imati oni radnici koji uživaju relativnu autonomiju na svom radnom mjestu, kvalitetne uvjete rada i visoku plaću. Oni naprosto nisu toliko izmučeni dugogodišnjim radom, vide i dalje smisao u obavljanju tog rada i mirovina bi im bila puno niža od plaće nego što je to slučaj sa slabije plaćenim radnicima.
Dakle, pitanje doba umirovljenja je itekako klasno pitanje. A u vremenima sve slabije socijalne mobilnosti, jasno je i da odluke o svojim klasnim sudbinama ljudi baš nisu u mogućnosti donositi. Kao što smo vidjeli, cijeli niz odluka je morao biti donesen i pretvoren u ekonomsku realnost da bi referendumsko pitanje bilo navodno nerealno, neodgovorno i skupo. A u tim odlukama je sudjelovao iznimno mali broj ljudi. Zato nemojte propustiti ovu priliku da sudjelujete u odluci i otiđite potpisati na najbliži štand. Jer ovo je pitanje društvene solidarnosti.