Nakon raznih zavrzlama i odgoda proteklih godina, čini se da postupak dodjele koncesije za aerodrom u Sofiji polako ide kraju. Početkom travnja je obznanjeno da se na natječaj za koncesiju javilo pet kandidata, a ovaj su tjedan bugarske vlasti potvrdile da su ponude svih pet kandidata valjane i uzete u razmatranje. Najavljeno je i da će se odluka donijeti najkasnije početkom lipnja.
Zašto uopće bugarske vlasti daju sofijski aerodrom u koncesiju? Valjda jer svi tako rade po Istočnoj Europi. Navodno je koncesionar obvezan uložiti novce u izgradnju još jednog terminala, ali ostaje nejasno zašto se to ne bi financiralo kreditom. Pogotovo ako znamo da je u 2018. godini broj putnika porastao za 7,3% u odnosu na prethodnu godinu, dok je profit u istom razdoblju skočio za 11%. Možda se naprosto radi o tome da privatnici po logici stvari bolje upravljaju poduzećima pa tako i aerodromima? Teško ako malo bolje proučimo kandidate za koncesiju.
Naime, od pet ponuđača njih čak četiri se nalazi u javnom vlasništvu, a i u petom je državno vlasništvo prilično zastupljeno. Samo što je riječ o zapadnoeuropskom javnom vlasništvu što valjda nije isto kao istočnoeuropsko. Kandidati su dakle: Manchester Airports Group (u partnerstvu s jednom kineskom kompanijom) koji je u većinskom vlasništvu grada Manchestera i okolnih samoupravnih jedinica; Fraport koji upravlja frankfurtskim aerodromom, ali i ljubljanskim i atenskim, u većinskom vlasništvu grada Frankfurta i savezne države Hessen; Flughafen München koji upravlja tamošnjim aerodromom i vlasništvo mu je podijeljeno između Bavarske, grada Münchena i njemačke države; Aeroports du Paris koji upravlja pariškim aerodromima, a u većinskom je vlasništvu francuske države.
Dakle, četiri kompanije u javnom vlasništvu se natječu za preuzimanje koncesije u drugoj državi u kojoj je, valjda zbog komunističke povijesti ili pitaj boga čega, takvo vlasništvo neodrživo. A da stvar bude bizarna do kraja, pobrinuo se peti kandidat. Riječ je o kompaniji Copenhagen Airports Denmark. Kao što smo natuknuli, i tamo država ima bitan paket dionica: gotovo 40%. No, kontrolni paket drže dva mirovinska fonda. Jedan danski, hajde, normalno, a drugi, pazite sad: mirovinski fond učitelja iz Ontarija. Eto, kanadskim učiteljima nade u višu penziju pruža nesposobna bugarska politička elita. A ako danska kompanija dobije koncesiju, ti će se učitelji vjerojatno nadati i daljnjem slomu bugarskog upravljanja državom. Recimo, krajnjem kolapsu zdravstva pa da svi liječnici i medicinske sestre odu raditi u Dansku i tako se poveća promet na aerodromima, a samim tim i njihova penzija.
Zvuči bizarno, ali nije izmišljeno. Tako funkcionira suvremeni kapitalizam, sjetili se toga kanadski učitelji ili ne.