Deseti maja dan je kada je Europska unija potrošila sve svoje godišnje zalihe resursa. To znači da od danas EU živi na klimatski dug. Kako stoji u prigodnom izvještaju WWF-a kad bi cijeli planet živio europskim standardom, na godišnjoj razini bilo bi nam potrebno 2,8 planeta Zemlje za zadovoljiti sve potrebe za prirodnim resursima. Usporedbe radi, kažimo da je prošle godine datum ovog duga – kada počinjemo trošiti više resursa nego što Zemlja može obnoviti u godinu dana – bio 1. augusta, dakle tri mjeseca kasnije nego ove godine. No, treba napomenuti da se datum u augustu odnosio na cijeli svijet, dok se ovaj majski odnosi samo na EU. Izvješće WWF-a pokazalo je također da sve zemlje članice Europske unije – neovisno o razlikama u ekonomskoj moći među njima – troše više resursa nego im stoji na raspolaganju, odnosno nijedna članica EU još ne živi prema pravilima održivosti. Sa samo 7 posto svjetske populacije, Europa troši 20 posto globalnih resursa, pri čemu je npr. Luxemburg ušao u crveno već 16. februara, dok će Rumunjska svoje resurse tek potrošiti 12. jula.
Posljedice ovakvog ponašanja potrebno je još jednom naglasiti: globalna deforestacija (pojava koja je u posljednje vrijeme uzela maha i na Balkanu, a možda posebno u Hrvatskoj, primarno zahvaljujući korumpiranosti nadležnih tijela), gubitak biodiverziteta (Radiosarajevo danas ima članak o frapantnom nestanku biljnih i životinjskih vrsta u BiH) nestanak riba, manjak pitkih voda, erozija tla, zagađenje zraka, što sve uzrokuje temperaturne ekstreme koji pak uzrokuju suše, poplave i požare. Ti problemi potom dovode do tenzija među različitim društvenim skupinama pa do oružanih konflikta što u konačnici pojačava globalnu socioekonomsku neravnopravnost. Cijena ovog života na klimatski dug poznata je i europsku ekonomiju od 1990. godine koštala je 450 milijardi eura. Europa također broji 430.000 preuranjenih smrtnih slučajeva godišnje, a uzrokovanih klimatskim promjenama.
Neodgovorni političari i ljuti mladi
Taj klimatski dug posuđujemo od mlađih budućih generacija koje i dalje prosvjeduju zbog impotentnih europskih klimatskih politika. Ikona srednjoškolskih protesta protiv klimatskih promjena Greta Thunberg promatrala je ovaj tjedan rasprave u Europskom parlamentu na temu klimatskih promjena, te inteligentno i neimpresionirano došla do niza iskrenih zaključaka: “Kada kažem političarima da moraju djelovati odmah, najčešći odgovor je da oni ne mogu učiniti ništa drastično jer bi to bilo previše nepopularno među glasačima. I u pravu su, budući da većina ljudi nije svjesna promjena koje se od njih traže”, kazala je za Politico. Sljedeće njezino osvještavanje stvarnosti vjerojatno će biti činjenica da to baš i nije tako, te da glasači nisu problem, a političari lažu. Glasači su ti koji obnavljaju fasade, recikliraju smeće, vode računa o plastici i ne reduciraju kupnju štetnih kozmetičkih i drugih proizvoda. Političari su ti koji kaskaju za glasačima. Glasači žele električne automobile i žele čist okoliš. Problem političarima ne stvaraju glasači, već krupni kapital, odnosno vlasnici sredstava za proizvodnju i donatori njihovih kampanja. Oni su ti koji neće da uklone štetne sulfate iz poljoprivrednih proizvoda, ili mikroplastiku iz kozmetičkih, ali niti CO2 iz atmosfere.
Upravo to se vidjelo baš ovoga tjedna u EU parlamentu iz izjava predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera koji je izrazio “simpatije” prema srednjoškolskim prosvjednicima iz čega je jasno da ne osjeća baš veliku političku odgovornost za ono za što ga se proziva. Također, isto se vidjelo i iz odgovora na zahtjeve osam zemalja koje traže da se odmah pristupi realizaciji europskih klimatskih ciljeva za 2050. godinu te se emisije stakleničkih plinova odmah krene reducirati na nula posto. Juncker je međutim kazao kako je Komisija posvećena realizaciji ciljeva zacrtanih za 2030. godinu kojima velik dio Europske unije, pogotovo onaj koji se u temeljnom sukobu rada i kapitala uglavnom nalazi na stani rada. Ciljevi za 2030. godinu u startu su smatrani preneambicioznima, a u dijelu Europe osvještenijem za štetu klimatskih promjena uzrokovali su šokove.
Očekivano, osam zemalja (Belgija, Danska, Francuska, Luxembourg, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Švedska) koje zahtijevaju radikalnu promjenu svih europskih politika te njihovo usklađivanje sa zelenim ciljevima, predvode mahom “socijalističke” i liberalne stranke. Dok je jasno da među potpisnicama nema zemalja istočne Europe zbog izrazito nerazvijenih industrija potrebnih za prelazak na OIE, te zbog još skupljeg kapitala (zbog banaka u stranom vlasništvu koje ovakve poduhvate ocjenjuju kao prerizična ulaganja), zanimljivo je da zahtjeve osam zemalja nije potpisala ni Angela Merkel, njemačka kancelarka. No, koje uopće opravdanje Njemačka može dati za ovakvo nešto? Osim činjenice da tu zemlju predvodi desnica (u tzv. velikoj koaliciji sa socijaldemokratima) i inače orijentirana tržištu i profitnoj logici nego socijalnoj osjetljivosti. Odgovor Njemačke, u duhu transparentnosti, nije trebalo dugo čekati, no kvalitetu tog odgovora kao i političku orijentaciju Njemačke, procijenite sami: “Njemačka je informirana o inicijativi osam zemalja, no u ovom je trenutku ne može potpisati zbog internih diskusija i artikuliranja vlastite pozicije.” Novinar Politica uspio je iz neimenovanog izvora iscijediti ipak da “smanjenje emisija na nulu u Njemačkoj još uvijek nije postalo ciljem kojeg su dužnosnici spremni javno braniti”.
Slučaj je time, rekli bismo, zaključen. Sjetite se ovih argumenata sljedeći put kad se suočite s germanskom patronizacijom prema Balkanu.